Koji je problem s koeficijentima?

Većina hrvatskih građana nije nikada čula za koeficijent kompleksnosti rada prije štrajka prosvjetnih radnika. Priznajem da sam i ja dio te većine. A sada, koeficijent je sigurno jedna od najkorištenijih riječi u medijima i na društvenim mrežama.

Premijer Andrej Plenković pozvao je sindikat prosvjetnih radnika na završetak štrajka ponudivši im povišicu za više od 10 posto. Po svemu sudeći, oni će tu ponudu odbiti jer to nije ono što su tražili. Tražili su podizanje koeficijenta. Zašto im to jednostavno ne ispuni?

Koliko god se inače ne slagao s njegovim politikama, moram priznati da je u pravu što ne želi tako olako samo podići jedan koeficijent. Naime, Plenković gleda malo širu sliku i shvaća da bi to značilo početak cijelog niza problema. Učitelji bi možda prekinuli štrajk da im jednostavno podigne koeficijent koliko traže, ali nisu oni jedini u sustavu javnog sektora. Ubrzo bi započeo i štrajk policajaca, pa liječnika, medicinskih sestara, socijalnih radnika, sudaca itd. Cijela država bi se našla u rasulu jer svaka javna služba bi tražila korigiranje svoga koeficijenta zbog dostojanstva.

Koeficijent je birokratska uredba koja određuje vrijednost rada određene javne službe. Ona kaže: učitelji su nam vrjedniji od medicinskih sestara i policajaca, a liječnici su nam vrjedniji od učitelja. Tu su, naravno, i mnoge druge službe, među kojima neke nisu popularne u narodu, poput raznih državnih i lokalnih činovnika.

Problem je što se vrijednost nečijeg rada ne može tako promatrati. U stvarnosti, vrijednost je subjektivna, ona ne može biti arbitrarna. Ne postoje dva policajca čiji rad vrijedi svakom građaninu jednako, isto tako ne postoje ni dva učitelja koji vrijede jednako svakom učeniku. Ni ukupnom društvu svi učitelji ne doprinose jednako, kao ni svi policajci, ni sve medicinske sestre itd. Njihov rad, kao i bilo čiji rad na tržištu, ima subjektivnu vrijednost za njihove korisnike. Razlika je samo u tome što radnici u privatnom sektoru zarađuju točno onoliko koliko su korisni kupcima njihove robe i usluga, a radnici u javnom sektoru zarađuju onoliko koliko su odredili političari i birokrati.

Stoga će u sistemu koeficijenata vrijednost rada određenog javnog službenika ovisiti isključivo o njegovom izboru zanimanja, bez obzira na njegove individualne kvalitete, sposobnosti i rezultate. To već samo po sebi nije pravedno. A još kad uzmemo u obzir i činjenicu da nije pravedno ni to što birokrati određuju kolika je razlika između vrijednosti svakog pojedinog zanimanja, dobijemo višestruku nepravdu.

Iz tog kuta gledišta, prosvjetari su opravdano ljuti i nezadovoljni, samo što ne shvaćaju da podizanje koeficijenta neće riješiti tu nepravdu i njihovo nezadovoljstvo. Nepravda bi se riješila samo ukidanjem takvog neprirodnog sustava vrednovanja rada i uvođenjem neke vrste tržišnog sustava vrednovanja u javni sektor.

P.S. Ako želite naučiti više o vrijednosti rada, pročitajte ovaj esej klasičnog irskog ekonomista Richarda Cantillona iz 17. stoljeća te ovaj noviji članak o Mengerovoj teoriji vrijednosti (Austrijska škola ekonomije).