Štrajk hrvatskih prosvjetara, kojemu se još uvijek ne nazire kraj, od početka je poguran hrpom dezinformacija i manipulacija koje su u medije i po društvenim mrežama proširili sindikat prosvjetnih radnika, njihovi PR-ovci koji rade kao novinari u HINA-i i nekim medijima te sami prosvjetari koji su se maksimalno aktivirali u borbi za veću plaću. Sasvim je normalno što ljudi žele bolja primanja, ali je porazno za naše društvo kad upravo oni, koji su plaćeni iz državnog proračuna za obrazovanje i odgajanje tuđe djece, pokažu koliko im je stalo do istine i pravde bezobrazno šireći neistine koje je vrlo lako pobiti.

Tih neistina je jako mnogo i praktički svaka pojava predstavnika sindikata u javnosti donijela je neke nove dezinformacije. Velika većina građana RH im je slijepo povjerovala, a mediji su uglavnom to širili bez ikakve provjere, barem na početku. Liberal je jedini obrađivao temu kritički od početka i radio fact-checking njihovih dezinformacija, zbog čega smo se našli na meti hrpe trolova, ali i mnogih građana te kolega novinara koji su nam spočitavali da smo mi "protiv obrazovanja" i slične gluposti. Ne, nama je prvenstveno do istine.

Neke od laži i manipulacija koje ću u ovom tekstu navesti na Liberalu smo već pobili, ali treba ih sve posložiti na jedno mjesto, neka ostane za uspomenu.

1. Visina prosječne učiteljske neto plaće

Pred početak štrajka portal MojPosao objavio je tekst u kojem uspoređuje prosječnu plaću nastavnika u Hrvatskoj s drugim zemljama. Pritom je uzeo podatke o prosječnoj plaći s portala Paylab. Prema njihovim podacima, prosječna neto plaća učitelja u osnovnoj školi je 802 eura, a u srednjoj 799 eura. To je oko 5.940 kuna. Prema njihovoj računici i uspoređujući podatke s Paylaba, nastavnici u Sloveniji primaju 40 do 44 posto višu plaću, a Finci čak 190 do 240 posto.

Tu je vijest svesrdno prigrlila HINA, državna agencija za dezinformiranje građana koja uhljebljuje lijeve aktiviste. Ona ju je proširila, a mnogi mediji objavili, među njima Tportal koji od početka služi kao PR sindikata javnih službenika.

Međutim, problem s tom računicom je taj što je ona pogrešna na svim mogućim razinama. Najgore je što ti podaci o prosječnoj plaći nisu točni jer portal Paylab računa prosjek među korisnicima koji dobrovoljno ispune anketu. Nije MojPosao slučajno došao baš na Paylab, netko ih je uputio tamo, a to je bio isti onaj tko je uputio svoje prijatelje da ispunjavaju upitnik na Paylabu i prikazuju niže plaće nego što one jesu kako bi spustio prosjek.

To je i dokazano kad je Telegram objavio podatke Ministarstva uprave. Prosječna neto plaća hrvatskih učitelja i profesora iznosi oko 7.100 kuna ili 972 eura, i to ne računajući plaće ravnatelja i doplatke. Prosječna plaća hrvatskih nastavnika 10 posto je veća od prosječne plaće u općoj populaciji.

Nakon toga, mediji koji rade PR HDZ-ovim uhljebima, poput Faktografa na primjer, isticali su da je "razlika između medijalne i prosječne plaće" te da bi trebalo pogledati medijalnu koja je važnija jer prikazuje koliko većina nastavnika zarađuje. Portal Srednja.hr objavio je da je i medijalna plaća nastavnika veća od 7.000 kn. Iako je dosta velika razlika između prosječne i medijalne plaće u privatnom sektoru, u javnom sektoru su ta dva podatka vrlo slična, što je i očekivano.

2. Usporedba sa Slovenijom i Finskom

Ovdje je pak riječ o prvoklasnoj manipulaciji gdje se uspoređuju plaće u državnoj službi među državama s velikom razlikom u BDP-u. To vam je kao da usporedite plaću u nekoj hrvatskoj manjoj IT tvrtki s plaćom u Googleu. Sigurno biste u tom slučaju dobili veliku razliku. Znate zašto? Jer plaća svakog zaposlenika prvenstveno ovisi o mogućnostima tvrtke u kojoj je zaposlen. Državni službenici su zaposlenici države pa ovise o njenim prihodima, a država ne stvara novu vrijednost nego ovisi o stupnju razvoja svoga gospodarstva, odnosno BDP-u.

Slovenija ima skoro dvostruko veći BDP po stanovniku od Hrvatske, a slovenski profesori primaju (u stvarnosti, ne prema lažiranim podacima Paylaba) oko 13 posto veću plaću od hrvatskih profesora. To znači da su hrvatski profesori preplaćeni ili da su slovenski potplaćeni jer prema stupnju razvoja ovih zemalja, slovenski profesor bi trebao primati oko 90 posto bolju plaću od hrvatskih profesora. Ne zato što je slovenski profesor bolji, već zato što radi za profitabilniju firmu.

Kod Finske je taj problem još očitiji jer Finska ima BDP po stanovniku četverostruko veći od Hrvatske. Realnija usporeba bila bi ona gdje se promatra visina plaće kao udio u BDP-u per capita - po tome ispada da su hrvatski prosvjetni radnici među najcjenjenijima u Europi, samo su oni u Njemačkoj i Danskoj više cijenjeni. Ili, usporediti visinu prosječnog primanja nastavnika s nacionalnim prosjekom te zemlje. Prosječna plaća finskih nastavnika je 10 posto slabija od finskog nacionalnog prosjeka dok hrvatski nastavnici primaju 10 posto bolju plaću od hrvatskog prosjeka.

3. "Vlada mora povećati plaće u državnoj službi da bi zaustavila iseljavanje."

Sindikalac Vilim Ribić je ovo ponovio više puta, praktički svaki put kad dođe u javnost. Ta tvrdnja ne može biti dalje od istine. Od 170.000 ljudi, koliko ih je tijekom protekle dvije godine odselilo iz Hrvatske u inozemstvo, samo 5.000 je iz državne službe. To je oko 3 posto iseljenika.

Svako povećanje plaće javnim službenicima znači veće porezno opterećenje privatnom sektoru, a kada je povećanje plaća javnim službenicima znatno veće od rasta BDP-a (što je u Hrvatskoj slučaj svaki put), onda dolazi i do inflacije cijena koja udara po džepu one koji nisu ostvarili toliko veliko povećanje primanja (a to je maltene cijeli privatni sektor). To je jedan od razloga, dame i gospodo, zašto ljudi napuštaju ovu zemlju.

4. Štrajk je njihovo pravo.

Ova je izjava često isticana u medijima i tehnički gledano točna, ali iza nje se krije velika manipulacija. "Pravo" je nešto univerzalno, što mora jednako vrijediti za sve građane pod jednakim uvjetima. Ako nije tako i ako je ostvarivo samo dijelu stanovništva, onda to nije pravo nego privilegija.

Ova situacija, u kojoj ljudi s redovitim i uglavnom natprosječnim primanjima prekidaju rad, praktički je nezamisliva u privatnom sektoru. Jedini razlog zašto to učitelji mogu raditi je njihov monopolistički položaj na tržištu. Država im je to omogućila. Konkurencije nema. Roditelji ne mogu reći "OK, ne morate vi raditi, mi ćemo poslati svoje dijete u školu koja nije pod vašom firmom, pa vi samo štrajkajte" zato što roditelji već plaćaju ovu školu kroz poreze. Nemamo vaučerski sustav pa da je omogućena konkurencija i zato učitelji mogu, ako žele, ovako ucjenjivati državu i građane koliko god dugo požele.

Dakle, ne radi se o pravu nego o privilegiji. Pravo na štrajk je zamišljeno radi privatnog sektora, da se radnici izbore za bolje uvjete ako drugačije ne ide, a ne da bi se blokiralo obrazovanje djece zbog nečijeg hira.

Onda, hoće li netko postaviti pitanje je li obrazovanje u Hrvatskoj pravo? Imaju li djeca pravo na obrazovanje, kao što je Ustav propisao, ili ih ovi ucjenjivači mogu blokirati cijele godine?

5. "Koliko država ulaže u obrazovanje, još se dobro i držimo".

Hrvatska je na PISA testovima ispodprosječna i to je jedan od pokazatelja rezultata hrvatskih prosvjetnih radnika. Kako bi odgovorili, prosvjetari su proširili graf u kojem su uspoređeni PISA rezultati nekih država u odnosu na apsolutni iznos njihovog ulaganja na obrazovanje po djetetu te zaključuju: "S obzirom koliko malo ulažemo u obrazovanje, sasvim se dobro držimo".

Međutim, u taj svoj graf nisu uvrstili Estoniju koja je prvak Europe u svim područjima na PISA testiranju. Estonija je postala prvak Europe 2015. godine, u vrijeme dok je prosječna plaća estonskih prosvjetnih radnika bila oko 800 eura. Tek prošle godine estonski su prosvjetari dobili povišicu i sada zarađuju preko 1.100 eura neto, ali oni su tu plaću doslovno izborili rezultatima.

Druga stvar, još važnija - Hrvatska se pogoršava unatoč povećanju izdvajanja za prosvjetu. Od 2009. do 2015. godine Hrvatska je na PISA testovima pala za 6 mjesta, u isto vrijeme dok se povećao broj zaposlenih u prosvjeti kao i ukupno izdvajanje države za taj sektor.

Osobno ne bih imao ništa protiv da Hrvatska udvostruči ulaganje u obrazovanje, čak mislim da bi to trebalo učiniti, ali prije toga je potrebno temeljito promijeniti obrazovni sustav. Dok je ovakav, to nije ulaganje nego doslovno bacanje novca. Ni nakon ove povišice nitko ne može jamčiti da će se rezultati poboljšati, a dosadašnje iskustvo pokazuje da je puno veća vjerojatnost da će se još više pogoršati. Zato, prije bilo kakvog razgovora o plaćama i financiranju, trebalo bi razgovarati o ozbiljnoj reformi sustava.