Posljednjih dana podigla se medijska bura zbog najave velike farme pilića u Banovini. Nimalo iznenađujuće, opet smo vidjeli Most i Možemo kako pušu u isti rog. To su stožerne stranke protiv stranog kapitala i ulaganja u Hrvatsku.

Jedini aspekt ovoga problema koji je objektivno upitan, to je onaj ekološki. Ako farma ne zadovoljava minimalne uvjete zaštite okoliša, onda ne smije dobiti ni dozvolu za rad. O tome zapravo svi jako malo znamo, budući da u medijima prednjače bukači koji samo stvaraju buku.

Ono što ipak zabrinjava, to je raširena ksenofobija, pa čak i rasizam, kojeg se više ovdje nitko u javnosti ne srami pokazati. Načelnik općine Lekenik žali se da investitori "žele napraviti zgradu za više stotina radnika". To bi trebalo biti nešto loše, grozno, nepoželjno?

Ljudi na društvenim mrežama masovno govore o "našima" i onima drugima, pri čemu se na "naše" misli valjda na bijelce, Europljane, a "njihovi" su oni koji imaju malo drukčiju boju kože. I to je problem. Jer Hrvati ne vole "njihove" samo zato što, eto, ne sliče dovoljno njima.

Kao da postoje dvije vrste ljudi koji bi trebali biti različito tretirani.

Goran Višnjić, poznati američki glumac, na oduševljenje Mojmire Pastorčić i drugih novinara, snimio je video protiv ove investicije. Kaže, zabrinut je za Hrvatsku jer će se s te farme meso "izvoziti", a na njoj će ionako "raditi uglavnom strani radnici".

Zemlja smo s ogromnim trgovinskim deficitom kad je riječ o poljoprivrednim proizvodima, što znači da puno više uvozimo nego što izvozimo. Samo po sebi, to nije nešto strašno, ali godinama slušamo od raznih "stručnjaka" kako je baš to strašno, kako previše uvozimo hranu, a premalo izvozimo. I sada, kad se treba pokrenuti malo veća poljoprivredna proizvodnja koja bi stvarno izvozila, sad je odjednom problem baš to - što bi izvozila. Jer izvoziti je valjda loše, zlo. Loš je i novac od poreza koji s njim dolazi u zemlju. To je strašno, od toga bježati!

Druga stvar, gospodin Višnjić je hrvatski glumac koji je emigrirao u SAD i tamo si stvorio hollywoodsku karijeru. To je sve jako pohvalno, ali sada isti taj emigrant, odnosno strani radnik, govori protiv drugih stranih radnika. Što bi bilo da SAD nisu primale strane radnike kad je Višnjić htio glumiti u Hollywoodu? Ništa od njegove karijere ne bi bilo! I sada tu priliku, koju je on dobio, želi uskratiti drugima.

Saborska zastupnica Sandra Benčić iz stranke Možemo na prosvjedu protiv ove investicije jasno je dala do znanja da joj smetaju isključivo krvna zrnca investitora i potencijalnih radnika. Kad kaže: "Podržat ćemo naše proizvođače", kao nešto suprotstavljeno ovim "njihovim", na koga točno misli?

To "naši" vam je vrlo relativan pojam, dame i gospodo. Svatko kad priča o "našima" misli na nešto drugo. Zar stvarno mislite da Benčić, kad kaže "naši", misli na vas?

Ne, to "naši" znači upravo to - oni s kojima je ona u dealu. Baš kao što Možemo radi u gradu Zagrebu, uhljebljivanjem "naših" tj. njihovih u gradske tvrtke i institucije, baš kao što "našima" sipa novac iz gradskog proračuna, to bi radila i na nacionalnoj razini - podržavala bi "naše" proizvođače, odnosno one koji su lojalni njoj i njenoj partiji.

Zato je problem svaka investicija koja nije "naša", tj. njihova, od koje njihove političke stranke nemaju koristi i koje su neovisne o državnoj vlasti.

Razmislite malo o tome. Koja je razlika hoće li u nekom poduzeću biti zaposleni "naši" ili "njihovi"? Novac koji će uplaćivati za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, a koji u ovakvom sustavu treba svima, ne poznaje razliku u boji kože niti genetiku. Novac koji će se slijevati državi i lokalnim vlastima isti je dolazio od "naših" ili "njihovih"; život koji bi stotine ili tisuće novih stanovnika udahnulo zamrlom kraju bolji je od pustoši u kakvu se Banovina polako ali sigurno pretvara.

Ponavljam, ne govorim o ekološkim aspektima problema. Ako ekološki uvjeti nisu zadovoljeni, onda ne smiju to otvoriti. Ovdje sam htio samo istaknuti koliko je ružna i besmislena retorika protiv stranih radnika, koji su omraženi prije nego što su uopće došli. Na kraju krajeva, oni su nužda u zemlji koja je toliko procvala zadnjih 10 godina, da je 800 eura za prosječnog građanina postalo sića zbog koje se ne isplati ni podići dupe iz kreveta.

Ne znam koliko ste svjesni, ali za preko 95 posto svjetskog stanovništva to je iznos itekako vrijedan rada. Hrvati neće raditi u takvim tvornicama, to je jasno, jer su prebogati za to - prije 10 godina ne bi ovako birali. I to nije ništa loše, ali onda će se morati naviknuti viđati i drukčija lica na ulici jer netko će morati raditi i takve poslove koji su nama ispod časti.