Sudbena vlast jedna je od tri grane države u liberalnoj demokraciji, pa tako i u Republici Hrvatskoj. Dok druge dvije grane vlasti izravno bira narod (Sabor i predsjednika/predsjednicu), to nije slučaj kod sudbene vlasti. Možda iz tog razloga sudbena se vlast u javnosti najviše zanemaruje i građani je uglavnom uzimaju "zdravo za gotovo" dok se na njoj ne opeku. Često ćete čuti, vidjeti, pročitati o ne baš logičnim presudama čija obrazloženja ponekad graniče i sa znanstvenom fantastikom.

Naravno, treba uzeti u obzir činjenicu da su sudske parnice često komplicirane, da novinari mogu subjektivno prenijeti ili jednostavno simplificirati slučaj. Međutim, teško je samo tako prijeći preko brojnih nelogičnih objašnjenja.

I suci su ljudi poput svih nas, i oni mogu pogriješiti. Ali oni kad pogriješe, posljedice su obično daleko gore i teže nego kad pogriješi konobar u restoranu koji krivo izračuna iznos na računu ili kad novinar pogriješi u nekoj vijesti. Ako se nelogičnosti u sudstvu događaju često i nisu iznimke nego postaju pravilo, onda cijelo društvo ima velik problem. Ja ne tvrdim da je baš to slučaj u Hrvatskoj, ali javnost je s pravom uznemirena sumnjom i gubi povjerenje u državni aparat.

Kad je sutkinja na suđenju Tomislavu Horvatinčiću ukorila novinare ustvrdivši kako nju "ne bira narod", kao da je poručila kako ona zapravo ne odgovara narodu i javnosti. Dobrim dijelom je u pravu.

Točno je, naime, da suce u Republici Hrvatskoj ne bira narod izravno. Na stranicama Vrhovnog suda RH lijepo je objašnjeno:

Suce u Republici Hrvatskoj imenuje i razrješuje, te o njihovoj stegovnoj odgovornosti odlučuje Državno sudbeno vijeće. Državno sudbeno vijeće ima 11 članova koje iz reda istaknutih sudaca, odvjetnika i sveučilišnih profesora pravnih znanosti bira Hrvatski sabor. Većina, njih sedam, od ukupnog broja članova Državnog sudbenog vijeća, su iz reda sudaca.

Dakle, Sabor bira članove Državnog sudbenog vijeća koje onda bira i razrješuje suce. Iako narod bira članove Sabora, suci su birani tek "iz četvrte ruke" demokratskog procesa, koja je toliko daleko da suci de facto više ne osjećaju odgovornost prema narodu. A i zašto bi? Svatko djeluje prema vlastitom interesu. Ako znaš da te je izabralo i da te može razriješiti vijeće od 11 članova, gledat ćeš samo da se ne zamjeriš većini u tom vijeću i siguran si! Kakav narod, kakvi bakrači?

To je normalno, tako razmišljaju manje-više svi hrvatski državni službenici. Oni se financiraju novcem poreznih obveznika, ali nemaju osjećaj odgovornosti prema svojim financijerima, nego isključivo prema onima koji su im odobrili rad (ili su ih postavili na to radno mjesto). Kod sudaca je to čak i malo bolje, barem u smislu političke neovisnosti, jer se mnogi drugi često osjećaju odgovorni isključivo prema političarima koji su ih postavili.

Oni tako razmišljaju i za njih je velika uvreda ako ih netko podsjeti da su porezni obveznici njihovi klijenti jer ih plaćaju. Podsjetilo me to na Borisa Jokića koji je na nedavnoj tribini Radničke fronte rekao nešto u smislu da se učenici i njihovi roditelji ne smiju gledati od strane obrazovnog sustava kao "klijenti", kaže da je to neusporedivo s uslužnim djelatnostima. Ja mislim da mi u Hrvatskoj imamo baš taj problem. Državne službe ne razumiju niti žele prihvatiti činjenicu da su one samo "službe" u svrhu građana, a ne da su građani tu radi njih.

Školski sistem bi se lako doveo u red, to je objasnio Steve Jobs, a što se sudske vlasti tiče - ona bi trebala biti birana na isti način kao i druge grane državne vlasti - direktnim izborima. Kad je Krešo Beljak nedavno nabrajao ključne točke novih HSS-ovih "liberalnih" smjernica, rekao je puno gluposti, ali u jednoj stvari je u pravu: suce trebaju birati građani.

Većina saveznih država SAD-a (točnije, njih 39) bira suce, državne odvjetnike i načelnike lokalne policije izravnim demokratskim izborima. Slično je i u nekim dijelovima Švicarske. Postoje i pozitivne i negativne strane takvog izbora sudaca, ali mislim da je to jedini način da se uvjeri predstavnike sudbene vlasti da odgovaraju direktno narodu. Ne bi nikome bilo svejedno kakve će odluke donositi ako zna da će za par godina narod odlučivati o nastavku njegove ili njezine sudačke karijere. To bi ubrzalo procese na sudovima jer bi se suci natjecali u efikasnosti.

Pravosuđe je često zanemarivano kao tema u našoj javnosti, ali ono je ključni preduvjet za funkcioniranje uređene države, društva i temelj gospodarskog prosperiteta u liberalnoj demokraciji. Zato bismo trebali razmisliti o ovom prijedlogu.