Vijest o smrti Georgea H.W. Busha, 41. predsjednika SAD-a (1989-1993), obišla je svijet. Ja bih za ovu priliku izdvojio da je riječ o jednom od posljednjih originalnih antifašista.

S pravom ga se može nazivati jednim od zadnjih originalnih antifašista jer je šest mjeseci nakon iznenadnog i ničim izazvanog napada imperijalnog Japana na Pearl Harbor prekinuo fakultetsko obrazovanje da bi se učlanio u mornaricu SAD-a, gdje postaje jedan od najmlađih pilota i sudjeluje u zračnim okršajima iznad Pacifika. U jednom takvom okršaju je njegov zrakoplov pogođen, ali je preživio iskakanjem iz zrakoplova i plutajući otvorenim morem. Odmah se vratio u službu i sudjelovao u borbenim misijama sve do predaje imperijalnog Japana.

Zavidna antifašistička karijera, a ipak su današnji navodni antifašisti u Hrvatskoj (i ostalim državama proizašlima iz bivše Jugoslavije) likovali kada je vijest o njegovoj smrti izašla u medije. Vjerojatno smatraju da je to što je postao predsjednik SAD-a, a prije toga i milijunaš, neoprostiva. I sasvim je opravdano tvrditi da su kasnije radnje neke osobe mogle ukaljati njezinu ranu prošlost, ali problem je što iste osobe koje praktički slave činjenicu da je antifašist Bush preminuo zbog toga što smatraju da je sve što je napravio kao antifašist ukaljao time što se obogatio i postao predsjednik SAD-a, istodobno slave antifašista Tita koji je kasnije postao diktator te se razmetao bogatstvom, koje čak nije ni on sam zaradio, za razliku od Busha.

Puno je sličnosti između njih dvojice s obzirom na to da su i jedan i drugo bili antifašisti, ali bi Busha trebalo puno više danas smatrati “čistim” nego Tita jer je njihov životni put iza 2. svjetskog rata bio jako različit, s tim da Bush prema svim kriterijima zaslužuje veću hvalu Jer je njegov put, za razliku od Titovog, bio demokratičan, samostalan i human.

Mnogi će tvrditi da Bush nije bio stvarni antifašist jer se nije borio u Europi protiv fašističke Italije i nacističke Njemačke kao Tito nego protiv Japana, koji je bio imperijalan ali ne i fašistički. Oni koji to tvrde pokazuju temeljno nepoznavanje svjetske povijesti i izrazito su eurocentrični u svojim razmišljanjima.

Imperijalni Japan, osim toga što je bio u savezništvu s fašističkom Italijom i nacističkom Njemačkom, dijelio je s europskim fašistima gotovo sva glavna ideološka obilježja i provodio praktički identične nehumane politike.

U Japanu je, kao i u tadašnjoj Njemačkoj i Italiji, na vlasti realno bila vojna diktatura, iako je nominalno car bio na čelu države. Ali car je bio samo politička marioneta vojne diktature, baš kao i kralj u Italiji. Njegova uloga je bila ceremonijalna i simbolična dok su svu stvarnu vlast držali generali. Imperijalni Japan je promovirao i provodio rasne zakone, prema kojima su Japanci bili superiorna rasa, a Kinezi i ostali Azijci su smatrani sluganskom rasom. Iako su masakri nad lokalnim stanovništvom u osvojenim područjima koje su činili nacisti dosta poznati, ali samo oni koji znaju nešto više o razdoblju prije i tijekom WW2 znaju da su Japanci radili i gore zločine u Kini, Koreji i ostalim osvojenim područjima.

Miješanje rasa je bilo strogo zabranjeno, što se za razliku od Njemačke u Japanu održalo i do današnjih dana pa se Korejce tretira kao građane drugog reda, čak i one rođene u Japanu. Postojali su i brojni “radni” logori u kojima su masovno mučeni i ubijani neprijatelji Japana, a rađeni su i nehumani pokusi na živim zatvorenicima (čak i trudnicama te novorođenoj djeci), baš kao što se događalo diljem Europe u nacističkim koncentracijskim logorima. Ukratko, imperijalni Japan možda nije bio nominalno “fašistički” (nominalno nije bila ni Njemačka, jer je fašizam autohtona ideologija Italije), ali je sadržavao sve elemente koje danas povezujemo s tim terminom - od vojne diktature, preko rasnih politika do koncentracijskih logora. Stoga je borba protiv imperijalnog Japana bila itekako borba protiv “fašizma”, a sve koji su u njoj sudjelovali možemo s punim pravom zvati antifašistima.

Tito je iza 2. svjetskog rata postao jugoslavenski diktator i samim time najodgovorniji za sve ono što se odvijalo u Jugoslaviji, u što spadaju Križni put, Goli otok, nepostojanje demokracije (jednostranačje), progon umjetnika i intelektualnih ili političkih neistomišljenika, progon Talijana iz Dalmacije i Nijemaca iz Slavonije, Slovenije i Vojvodine, nasilno oduzimanje privatne imovine (a.k.a. nacionalizacija) te općenito stvaranje društva u kojem su osobne, ekonomske i političke slobode bile na relativno niskim razinama. Tu svoju moć je iskoristio i za stvaranje vladarskog kulta kao i luksuzni život po najelitnijim odmaralištima, jahtama itd.

Bush je s druge strane odmah iza vojske završio fakultet (Yale, ekonomija) te radio u privatnom sektoru. Sljedećih 16 godina se s obitelji seli iz mjesta u mjesto, a cijelo vrijeme napreduje u poslovnoj karijeri pa je postao milijunaš prije nego što je izabran u Zastupnički dom SAD-a. Političku karijeru je gradio od samog dna. Prvo je izabran na mjesto predsjednika okruga, zatim u Zastupnički dom, Senat, direktor CIA-e, potpredsjednik i 1989. predsjednik. Zanimljivo je da se često suprotstavljao službenom stavu Republikanske stranke koje je bio član, npr. Civil Rights Act iz 1968. koji je osnažio građanska prava svih ljudi bez obzira na rasu i religiju te je podržavao pravo na kontracepciju, a protivio se i prisilnoj mobilizaciji.

Svaki antifašist današnjice koji se iskreno zalaže za demokraciju i individualne slobode bi trebao idealizirati Busha, a ne Tita.

Tito je odmah završetkom 2. svjetskog rata izdao sve što bi antifašizam trebao biti; demokracije, osobne slobode, humanost, sloboda političkog djelovanja, sloboda vjeroispovijestii zajedništvo svih ljudi bez obzira na spol, rastu, nacionalnost i političke stavove. Bush se iza svog angažmana u WW2 vratio u civilni život te je postupno gradio svoju akademsku, poslovnu i političku karijeru od dna do vrha. Tijekom svog političkog djelovanja se zalagao upravo za one vrijednosti koje bi pravi antifašist trebao vrednovati. Sasvim je jasno da je Tito izdao antifašizam dok ga je Bush živio.

Zašto se onda današnji navodni antifašisti klanjanju diktatoru, a ne osobi koja je živjela antifašizam?