U protekloj godini bilo je mnogo komentara o potencijalnim opasnostima umjetne inteligencije, od strane velikana umjetne inteligencije poput Elona Muska, Yoshue Bengia, Geoffreyja Hintona, Yanna LeCuna, Garyja Marcusa i drugih. No, oni možda nisu prave osobe koje treba slušati u tom smislu, jer su prijetnje umjetne inteligencije u osnovi političke. Većina znanstvenika i tehničkih stručnjaka, koliko god inteligentni bili, nemaju političku obuku. Općenito ne razmišljaju mnogo o politici, osim o regulatornom utjecaju na njihov sektor. Nitko ne očekuje da inovator shvati političke i društvene implikacije svoga izuma.

Slijepa točka prijetnji umjetne inteligencije

To objašnjava zašto ovi stručnjaci za umjetnu inteligenciju obično daju prilično naivne i nekreativne komentare o prijetnjama umjetne inteligencije; poput "moramo potaknuti tvrtke da pauziraju umjetnu inteligenciju", "vlada se definitivno mora uključiti", "ljudi mogu naštetiti drugima umjetnom inteligencijom", ne želimo da "umjetna inteligencija padne u krive ruke" jer bi "loši akteri" mogli koristiti umjetnu inteligenciju itd. Također, ponekad se čini da su potencijalne prijetnje umjetne inteligencije minimizirane, a ponekad preuveličane. Ono što je zajedničko svim ovim procjenama prijetnji umjetne inteligencije jest da nikada ne prepoznaju "lošeg aktera" s najgorim rezultatima od svih: državu.

To je očito slijepa točka. Za ove znanstvenike umjetne inteligencije temeljna razlika između države i društva ne postoji; uvijek je to kolektivno "mi" koje treba upravljati potencijalnim prijetnjama umjetne inteligencije. Upravo je to upozorenje koje je Murray Rothbard tako jasno izrazio u Anatomiji države (1974.):

"S porastom demokracije, identifikacija države s društvom bit će udvostručena... Koristan kolektivni pojam 'mi' omogućuje da se ideološka kamuflaža prekrije preko stvarnosti političkog života."

Iako je teško razlikovati državu od društva u ovom dobu etatističkog intervencionizma i crony kapitalizma, bitno je to učiniti. Država je, prema standardnoj Weberovoj definiciji, "ljudska zajednica koja (uspješno) polaže pravo na monopol legitimne upotrebe fizičke sile unutar određenog teritorija."

Država je, dakle, po svojoj prirodi radikalno drugačija od ostatka društva. Kao što je Ludwig von Mises upozorio u knjizi Sloboda i vlasništvo: "Država je u biti negacija slobode." Drugim riječima, sloboda pati kada se povećava državna prisila. Iako crony korporativna moć može utjecati na vladu kako bi dobila povlašteni tretman kada se vladavina prava može saviti (kao što se često može), jasno je tko drži uzde. Potrebno je napustiti mit o "dobronamjernoj državi".

Gledano u tom svjetlu, za svu novu tehnologiju potrebno je pitati u kojoj mjeri država kontrolira tu tehnologiju i njezin razvoj. U tom smislu, rezultati umjetne inteligencije su loši, budući da su većina glavnih igrača u području umjetne inteligencije (poput Googlea, Microsofta, OpenAI-a, Mete, Anthropica itd.), njihovi osnivači i njihove temeljne tehnologije od svog osnutka na važne načine podržani financiranjem američke vlade, istraživačkim potporama i infrastrukturom. DARPA (Agencija za napredne obrambene istraživačke projekte) i NSF (Nacionalna zaklada za znanost) financirali su rana istraživanja koja su neuronske mreže učinila održivima (tj. temeljnu tehnologiju za sve glavne laboratorije umjetne inteligencije danas).

Ova evolucija nije nimalo iznenađujuća, budući da država prirodno pokušava koristiti sva moguća sredstva kako bi održala i proširila svoju moć. Rothbard ponovno:

"Ono čega se država najviše boji jest, naravno, svaka temeljna prijetnja vlastitoj moći i vlastitom postojanju."

Dakle, prijetnje umjetne inteligencije treba promatrati s dvije strane. S jedne strane, država može aktivno koristiti umjetnu inteligenciju za jačanje svoje moći i kontrole nad društvom (kao što je gore navedeno), ali s druge strane, umjetna inteligencija bi također mogla predstavljati izazov za državu, u osnaživanju društva i ekonomski i politički.

Hoće li umjetna inteligencija poremetiti ravnotežu moći?

Prijetnju umjetne inteligencije stoga treba procijeniti u smislu potencijalnog utjecaja koji može imati na neizvjesnu ravnotežu moći između države i društva, ili, sociološki rečeno, između vladajuće manjine i vladajuće većine. Taj odnos ovisi o tome tko ima najviše koristi od novih instrumenata moći, poput tiskarskog stroja, modernog bankarstva, televizije, interneta, društvenih medija i umjetne inteligencije. U nekim slučajevima, država je koristila te alate za jačanje svoje kontrole, ali neki od njih su pomogli osnažiti društvo.

Na primjer, televizija je bila medij koji je vjerojatno ojačao položaj vladajuće manjine, dok društveni mediji trenutno pojačavaju politički utjecaj većine na štetu vladajuće manjine. Isto pitanje, dakle, tiče se umjetne inteligencije: hoće li umjetna inteligencija osnažiti državu na štetu društva ili obratno?

Kao što je gore navedeno, država se uključila u umjetnu inteligenciju davno, već u teorijskoj i početnoj fazi. Danas, Palantir lažnog libertarijanca Petera Thiela pruža američkim vladinim agencijama softver za analitiku umjetne inteligencije kako bi poboljšali svoju moć nadzora i kontrole stanovništva izgradnjom centralizirane, nacionalne baze podataka građana (uključujući noćnu moru "prediktivnog policijskog djelovanja").

Anthropic se također udružuje s Palantirom i Amazon Web Services kako bi američkim obavještajnim i obrambenim agencijama omogućio pristup svojim AI modelima, a Meta će svoje generativne AI modele staviti na raspolaganje američkoj vladi. Istina je da bi takve inicijative u teoriji, mogle učiniti državnu birokraciju učinkovitijom, ali to bi samo moglo povećati prijetnju osobnoj slobodi. Zabrinjavajuće je da se ovaj razvoj smatra "normalnim" i ne izaziva čuđenje među novinarima i stručnjacima iz industrije umjetne inteligencije.

S gledišta društva, umjetna inteligencija će na kraju dovesti do radikalnih korporativnih promjena i povećanja produktivnosti, daleko izvan informacijske revolucije interneta. Političke posljedice mogle bi biti značajne, budući da umjetna inteligencija može svakom pojedincu dati osobnog istraživačkog asistenta i omogućiti jednostavniji pristup znanju čak i u područjima koja su inače imala medijske gatekeepere. Rutinske zadatke može preuzeti umjetna inteligencija, oslobađajući vrijeme za zadatke veće vrijednosti, uključujući politički angažman.

Na primjer, umjetna inteligencija može olakšati razumijevanje i provjeru vladinih aktivnosti, poput sažimanja zakonodavstva jednostavnim jezikom, analize proračuna i podataka o potrošnji, provjere činjenica u stvarnom vremenu; time smanjujući jaz u znanju između vlade i običnih građana.

Naravno, ovo povećano političko osnaživanje društva moglo bi biti otežano ako je pristup umjetnoj inteligenciji uvjetovan. Ako država zadrži prevlast u umjetnoj inteligenciji, to bi moglo oslabiti disidente i diskreditirati neovisne novinare koji koriste umjetnu inteligenciju - nadzorom, manipulacijom ili još gore, posebno tamo gdje se država osjeća samo labavo vezanom svojim ustavnim ograničenjima. To je nažalost slučaj ne samo u SAD-u već i s većinom država i nadnacionalnih organizacija.

Budućnost umjetne inteligencije - poput opće umjetne inteligencije, agentske umjetne inteligencije i fizičke umjetne inteligencije - samo će učiniti ovu raspravu o prijetnjama umjetne inteligencije važnijom. Ove evolucije će povećati mogućnost kršenja prava od strane države, ali i povećati prilike i moguće protumjere na osobnoj i društvenoj razini. Mnogo toga bi moglo ovisiti o tome hoće li brojne funkcije umjetne inteligencije budućnosti biti uglavnom otvorene, decentralizirane i šifrirane. Ova budućnost je još uvijek neizvjesna, ali politički okvir predstavljen ovdje vjerojatno ostaje valjan.

Politički ulozi povezani s umjetnom inteligencijom daleko su značajniji nego što znanstvenici podataka koji razvijaju umjetnu inteligenciju čine da prepoznaju. Prijetnje umjetne inteligencije u skladu su s prijetnjama koje predstavljaju sve nove tehnologije ako ih država zlonamjerno koristi. Stoga je bitno da javnost ne samo uči o umjetnoj inteligenciji i prihvati njezin potencijal, već i da je vidi u širem kontekstu političke borbe za slobodu.

-------------

Članak je originalno objavljen na stranicama Misesovog instituta
Autor: Finn Andreen, Šveđanin koji živi u Francuskoj, inženjer fizike i ekonomist