Nije nikakva tajna da je mirovinski sustav jedan od najmanje održivih u Hrvatskoj i to uz ovoliku konkurenciju sustava na rubu održivosti. Stvar je u principu jednostavna, a to je prevelik broj umirovljenika i premali broj radnika. I dok se puno piše o tome kako je cijeli mirovinski sustav pred raspadom, ne škodi podsjetiti na neke ključne podatke i rasvijetliti koliko je dosadašnji mirovinski sustav krajnje diskriminatorski.

Podsjetimo, omjer radnika i umirovljenika u RH je početkom 2017. iznosio 1,17:1, što znači da na svakih 117 radnika postoji 100 umirovljenika. Taj broj je poslije velikog pada zadnjih desetljeća 20. stoljeća, kada je padao od omjera kao 9:1 (devet radnika na jednog umirovljenika) u 1950-ima, preko 3:1 1980-ih do manje od 1,5:1 na kraju stoljeća. Razlozi su brojni, od promjene demografskih trendova tj. starenja stanovništva i pada broja rođenih preko zbrinjavanja viška radne snage u Jugoslaviji kroz umirovljenje do Domovinskog rata i rasta vojnih mirovina. Problemi mirovinskog sustava nisu nastali hrvatskim stjecanjem nezavisnosti jer je Jugoslavija cijelu povijest imala gori omjer umirovljenika i radnika nego zapadnoeuropske zemlje.

Početkom 21. stoljeća se omjer ipak polako počinje oporavljati i do početka krize 2008. on postupno raste do 1,43:1 (143 radnika na 100 umirovljenika). Dolaskom gospodarske krize u kojoj je 200.000 radnika u privatnom sektoru izgubilo posao omjer naglo pada na apsolutno neodrživih 1,17:1 u 2017. Ako razdvojimo radnike u privatnom sektoru koji porezima uplaćuju u državni proračun od radnika u javnom sektoru koji primaju plaću iz državnog proračuna, onda je omjer onih koji zarađuju prema onima koji troše puno gori. Jer ako i zanemarimo činjenicu da imamo jedan od najmanje efikasnih javnih sektora u svijetu, opet ostaje činjenica da se i mirovine i plaće u javnom sektoru isplaćuju iz proračuna te su te dvije skupine neto primatelji iz proračuna, a radnici u privatnom sektoru neto uplatitelji u proračun. Uračunajmo u to da je hrvatski javni sektor po efikasnosti tek 136. u svijetu od 137 zemalja (gori je samo venezuelanski javni sektor), da je javni sektor leglo korupcije, nepozitma i političkog kadroviranja, da u vrijeme krize kada je cijeli privatni sektor izgubio 200.000 radnih mjesta u javnom sektoru nije smanjen broj radnika i čak se povećao, da je javni sektor definicija kupnje/prodaje glasova, onda imamo pravo biti bijesni na ljude koji u njemu rade, a posebno na političke strukture odgovorne za sve navedene probleme.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u studenom 2017. je bilo 1.485.757 osiguranika tj. onih koji su uplaćivali u mirovinski sustav, a korisnika mirovina je bilo 1.231.858, što daje omjer nešto viši od 1,2:1. Zbog rasta zapošljavanja u privatnom sektoru taj broj je od početka godine do studenog zabilježio malen, ali značajan oporavak od 1,17:1 na 1,20:1. Ne postoji sveobuhvatni popis zaposlenih u svim razinama državne vlasti, aparata i državnim tvrtkama, ali prema konzervativnim procjenama on se kreće od 400.000 do 500.000. Ako uzmemo najbolji scenarij i 400.000 zaposlenih u javnom sektoru oduzmemo od 1.485.757 da bismo dobili broj onih koji uplaćuju u državni proračun, dobivamo jako zabrinjavajuće podatke. Omjer onih koji rade u privatnom sektoru i uplaćuju u državni proračun te umirovljenika iznosi 0,88:1. Dolazimo do jednostavne činjenice da svaki radnik u privatnom sektoru mora biti dovoljno produktivan da stvori dodane vrijednosti za sebe, jednog umirovljenika i jednog radnika u javnom sektoru ili da svaki radnik u privatnom sektoru radi za sebe i još dvije osobe. Ako se u računicu još dodaju i djeca te nezaposleni, onda svaki radnik u privatnom sektoru radi za sebe i još minimalno četiri osobe. Ako vam od tog podatka ne zastane kost u grlu, onda ste hrabriji od mene.

Pitanje je koliko dugo će mirovinski model međugeneracijske solidarnosti u kojem trenutni radnici iz plaće izdvajaju za trenutne umirovljenike moći funkcionirati i zbog toga se drugim i trećim mirovinskim stupom krenulo u postupni prelazak s tog zastarjelog modela na model u kojem radnici za radnog vijeka uplaćuju u mirovinske fondove iz kojih će im se isplaćivati njihova mirovina. I taj novi model ima svojih nedostataka, ponajviše zbog toga što mirovinski fondovi primarno ulažu u državne obveznice i tako kreditiraju državu pa tako opet stavljaju buduće mirovine u ovisni položaj o financijskoj snazi države. Dok strani mirovinski fondovi tek 20-30 posto svojih ulaganja drže u obveznicama, hrvatski mirovinski fondovi više od pola ulaganja drže u obveznicama. Radi se o čudnoj hrvatskoj financijskoj inovaciji gdje mirovinski fondovi novac koji je zamišljen da se mirovinski sustav postupno individualizira i odvoji od države opet vraćaju u ruke države koja uz pomoć tih sredstava održava trenutni neefikasni sustav i samo produžuje neminovni krah.

Prema podacima iz 2014. starosnu mirovinu s mirovinskim stažem od 40 i više godina ostvarilo je samo 97.789 umirovljenika što je 7,99 posto od sveukupnog broja korisnika mirovina. To je velik dio razloga zbog čega prosječna mirovina već godinama iznosi manje od 50% prosječne plaće. Očigledno se većina umirovljenika nema što buniti na visinu mirovina, jer oni te mirovine nisu ni zaradili do kraja, što je naravno samo djelomično njihova odgovornost, a većim dijelom rezultat spleta socio-ekonomskih okolnosti.

Trenutni mirovinski sustav sadrži i jednu duboko diskriminatornu mjeru. Naime, prema sadašnjim pravilima dob za ulazak u starosnu mirovinu za žene je 60 godina, a muškarce 65 godina. Kako upravo iza navršenih 60 godina života omjer žena i muškaraca raste u korist žena te do 85. godine života iznosi 3:1 tj. 3 žene na jednog muškarca, onda je sasvim jasno da žene u prosjeku uživaju u svojim mirovinama puno duže od muškaraca. Prosječni životni vijek žena je 79,6 godina, a muškaraca tek 72,4 godine, više od 7 godina razlike. Istodobno je dob za umirovljene žena 5 godina manja. Tako je zakonski ženama omogućeno da s obzirom na prosječno trajanje života provedu 19,6 godina u mirovini, a muškarcima tek 7,4 godine. Treba napomenuti da je ovo čisti izračun na temelju zakonske odredbe i prosječnog trajanja života i nema veze s stvarnim stanjem „na terenu“, koje kompliciraju drugi pokazatelji kao vojne mirovine, prijevremene mirovine i slično. Ali zakonski je jasno određena velika diskriminacija prema spolu jer 19,6 godina koje ženama omogućuje zakon i biologija te 7,4 godine koliko omogućuje muškarcima čini ogromnu razliku prema tome koliko netko uživa u plodovima svog radnog vijeka.



Srećom se ova diskriminatorna zakonska odredba mijenja 2020. kada će se izjednačiti dob za ulazak u starosnu mirovinu te će ona biti 65 godina i za žene i za muškarce. Ali kako nijedan zakon ne djeluje retroaktivno, tako će oni koji su se okoristili dosadašnjom diskriminatornom zakonskom praksom biti živi još dugo iza 2020., baš kao i oni koji su bili oštećeni tim diskriminatorskim zakonom. Malo je čudno i da dosadašnje pravobraniteljice za ravnopravnost spolova na ovo nisu reagirale jer se ne radi o zanemarivoj diskriminaciji. Očigledno su institucije zakazale u ovom slučaju, ali možemo mirno spavati znajući da će se pravobraniteljica oglasiti prilikom prve reklame s golim „tetama“.

Pravo je pitanje što će to hrvatski mirovinski sustav ubuduće održavati na životu, je li to samo kolektivna snaga lijepih želja ili će državne vlasti krenuti u ozbiljnu reformu. Kako su umirovljenici velik dio biračkog tijela i uvijek će štititi svoje interese poglavito političkim pritiskom, pitanje je koliko postoji prostora za pravu reformu mirovinskog sustava, što je pod hitno potrebno. Ali takva reforma bi oštetila određen dio umirovljenika, što oni sigurno neće dopustiti bez obzira što je samo 8% njih odradilo punih 40 godina radnog vijeka. Možda se ipak smiluju mladim generacijama i dopuste im da grade bolju budućnost?