Koliko je skupo biti svjetski policajac?

Događaji u Afganistanu su otvorili temu uloge SAD-a kao čuvara liberalne demokracije i samih politika geostrateškog djelovanja. Akt povlačenja je donekle utišao glasove antiimperijalista koji desetljećima zagovaraju zatvaranje SAD-a u vlastite granice i neintervencionistički pristup rješavanju svjetskih problema. Iako se povlačenje iz Afganistana najavljivalo godinama te je usporedno s tim najavama SAD smanjivao obujam vojnih akcija u toj državi, što se može vidjeti iz broja vojnika i vojnog osoblja u Afganistanu, svijet je šokiran naglim povlačenjem koje je otvorilo prostor talibanima da u smiješno kratkom roku preuzmu kontrolu nad cijelom državom.

Slike i priče iz Afganistana te sama reputacija talibana doveli su do toga da zadnjih nekoliko dana mnogi samoprozvani antiimperijalisti i neintervencionisti prozivaju SAD zbog povlačenja. Polako se mijenjaju stavovi oko vojnih i ostalih geopolitičkih intervencija "svjetskog policajca" uslijed suočavanja s posljedicama odlaska vojske SAD-a iz Afganistana.

Teško je procijeniti kolike koristi, ako ikakve, ima svijet od intervencija SAD-a i saveznika po svijetu. Ili pak kolike koristi ima sami SAD i koji elementi društva u njemu ostvaruju korist od intervencionističkih politika. Ali sigurno je da uloga svjetskog policajca nije laka, a ni jeftina.

Podaci se djelomično razlikuju od izvoza do izvora, ovisno o tome što određena organizacija smatra vojnim izdacima, ali u prosjeku je SAD 2019. izdvajao oko 750 milijardi dolara iz federalnog proračuna u vojne svrhe. No taj iznos nije potpun, jer se radi samo o direktnim troškovima Ministarstva obrane (Department of Defense). Kada bi se uključili troškovi brige za veterane, Domovinska sigurnost (Homeland Security), održavanja nuklearnog arsenala i sigurnosti, razne sigurnosne službe poput FBI-a, cybersigurnosti itd., ukupni troškovi se penju na više od 900 milijardi dolara, što je drugi najveći federalni rashod nakon socijalnog osiguranja, a to je američka verzija mirovinskog sustava.

Čak i ako uzmemo konzervativnu procjenu od oko 750 milijardi dolara, SAD u vojne svrhe izdvaja daleko više od bilo koje države na svijetu. Otprilike 40% globalnih izdvajanja svih država na svijetu otpada na SAD, daleko više od druge države po vojnim troškovima, Kine. Kineski vojni troškovi od 200-250 milijardi dolara godišnje su manje od 1/3 izdvajanja SAD-a. Rusija i Indija, s izdvajanjima za vojsku od 60 odnosno 70 milijardi dolara, tako djeluju minorno u usporedbi s dvije glavne svjetske sile. Iz toga je prilično jasno tko je današnji imperij, a tko je prvi i jedini ozbiljni pretendent na preuzimanje vodeće uloge u svijetu od SAD-a.

Prema istraživanju Sveučilišta Brown ukupni troškovi vojne intervencije SAD-a u Afganistanu od 2001. iznose više od dva bilijuna dolara. Točnije, procijenjeni troškovi bi do kraja 2022. iznosili 2,31 bilijuna dolara. Izraženo u milijunima, to je više od dva milijuna milijuna dolara. Za približiti o kolikome iznosu radi, to bi značilo da je SAD na rat u Afganistanu potrošio kao da se svakom drugom stanovniku Hrvatske podjeli milijun dolara, i još bi ostalo. U to su uključeni samo troškovi SAD-a, bez NATO saveznika.

Do travnja 2020. je poginulo 2.442 vojnika SAD-a, šestero civila državljana SAD-a koji su radili za vojsku, 3.846 plaćenika, 72 novinara, 444 humanitarna radnika i 1.144 vojnika država saveznica (bez vojnika samog Afganistana koji su se borili protiv talibana).

No, Afganistan je samo jedan dio sveukupnih troškova SAD-a na ono što se naziva "Rat protiv terorizma", za što je kao svjetski policajac bio primoran trošiti financijske i ljudske resurse. Od napada na tornje Svjetskog trgovačkog centra 11. rujna 2021. i posljedično početka rata protiv terorizma potrošeno je 6,4 bilijuna dolara. To je skoro isto iznos kao ukupni troškovi cjelogodišnjeg federalnog proračuna SAD-a za 2020. Zbog raznih izdašnih potpora radnicima, nezaposlenima 2020. je bila godina neobično visokih troškova federalnog proračuna, što je se financiralo zaduživanjem, pa su 2019. troškovi federalnog proračuna bili na razini 4,4 bilijuna dolara.

Kada se usporede navedene brojke, dolazi se do šokantnog zaključka da su ukupni godišnji federalni troškovi SAD-a u zadnjoj "normalnoj" godini iznosili tek nešto više od 2/3 ukupnih troškova SAD-a na rat protiv terorizma od 2001. To je zaista ogromna svota.

A same ekonomske koristi koje je SAD imao od toga su upitne. Uglavnom, rat protiv terorizma podrazumijeva borbu po svjetskim zabitima s vjerskim islamskim fundamentalistima koji u muslimanskim državama žele provoditi strogi šerijatski zakon i borbu protiv diktatora koji su vladali u tim muslimanskim državama i koliko-toliko držali nekakvu kontrolu uz izrazito represivne politike. Sve teorije o nafti kao o glavnom cilju padaju u vodu ako znamo da je danas SAD glavni svjetski proizvođač nafte (isključivo domaća proizvodnja), uglavnom zbog tehnološkog napretka tj. tehnologije vađenja nafte iz naftnog škriljevca (fracking). U Iraku uz kompanije iz SAD-a posluju naftne kompanije iz Rusije, Ujedinjenog Kraljevstva, Kine, Brazila, Turske i drugih država, stoga SAD nije intervenirao u Irak i preuzeo naftna polja, kako se popularno misli. Potrošnja nafte u SAD-u stagnira od 2000. na oko 20 milijuna barela dnevno, uvoz je od 2005. pao s 13.71 milijun barela dnevno na 9.14 milijuna barela 2019. a u istom razdoblju je izvoz narastao s 1.17 milijuna barela dnevno na 8.47 milijuna barela dnevno.

Iako je najveći svjetski potrošač nafte, SAD je 2020. čak izvezao količinski više nafte nego je uvezao, što se nije dogodilo minimalno do 1950.

Afganistan je uglavnom velika planinska pustinja u kojoj bilo kakva industrija, uključivo s rudarskom i naftnom, predstavlja samo futurističku ideju. U zadnje vrijeme su se pojavile informacije o velikim nalazištima raznih metala na području Afganistana, ali čudan tajming i činjenica da se nitko u 19 godina dok je SAD bio tamo nitko nije sjetio eksploatirati ta nalazišta bacaju sjenu sumnje. Vjerojatno nalazišta postoje, samo je pitanje troška vađenja, dubine nalazišta, izgradnje infrastrukture te sigurnosnih uvjeta proizvodnje i transporta.

Sama činjenica da se negdje nalazi nešto vrijedno ne znači da je isplativo pokušati doći to toga. A u Afganistanu, osim visokih troškova osiguranja koje više ne osigurava SAD, problem je nedostatak infrastrukture, nedostatak centralne vlasti i korupcija. Samo po sebi to nije problem, i u drugim nerazvijenim državama nalik Afganistanu korporacije eksploatiraju rudna bogatstva, ali je pitanje isplativosti tih nalazišta tj. koliko bi se trebalo uložiti u same rudnike za vađenje tih ruda te na kojim se dubinama nalaze.

Sveučilište Brown procjenjuje da je svaki građanin SAD-a indirektno preko poreza financirao imperijalne misije u obliku rata protiv terorizma u iznosu većem od 19.000 dolara. Početni šok povlačenja iz Afganistana je doveo do poziva na povratak imperijalnih misija, ali čim prvotni šok prođe i građani SAD-a shvate koliko su indirektno ulagali u intervencije diljem svijeta ti pozivi će utihnuti.

Što će se događati s ostatkom svijeta nakon toga? Nakon što SAD prestane biti "svjetski policajac" i napusti imperijalnu misiju obrane liberalnog svjetskog poretka?

Ne bi bilo prvi put, jer se izolacionizam u prošlosti pojavljivao. SAD je jedva ušao u Prvi svjetski rat, a za ulazak u Drugi je praktički trebao biti prisiljen. Ima dovoljno onih koji žele mijenjati pravila u svijetu ako SAD više ne bude voljan igrati aktivnu međunarodnu ulogu i održavati "Pax Americana". Možda oni koji su zagovarali "multipolarnost" i "neintervencionizam" saznaju kako svijet izgleda kada se trenutni imperij zatvori u vlastite granice. A možda saznamo kako će svijet izgledati s nekom drugom državom kao svjetskim hegemonom.