Hrvati će ući u povijest kao narod koji je priredio najveću proslavu 2. mjesta u nekom sportu (bilo kojem) ikada. Onoliko mnoštvo jučer na ulicama centra Zagreba, ljudi u delirijumu, pozitiva pršti - fenomenalno!

Ali ne mogu se oteti dojmu da se tolika pozitivna energija može iskoristiti puno korisnije. Nisam navijač, ali mogu shvatiti i navijački i nacionalni naboj. Mogu shvatiti i sreću, veselje zbog uspjeha momčadi za koju navijamo i koja predstavlja našu zemlju. Ono što pak ne mogu posve razumjeti, to je ponos na tuđi uspjeh.

Ljudi se kod nas pogrešno uče od malena, tako da nije poželjno biti ponosan na vlastite uspjehe i postignuća, takav ponos, ako se ističe, bit će shvaćen kao egoizam ili umišljenost, dakle negativna osobina. Ali kolektivizam se usađuje odmalena, tako da je poželjno iskazivati ponos zbog tuđeg uspjeha, zbog postignuća na koja mi osobno nismo imali baš nikakvog utjecaja. Na taj način uništava se individualizam i osjećaj osobne odgovornosti pa ćemo često čuti ljude ovih dana kako kažu da je uspjeh reprezentacije znak da smo jaki i da možemo, "samo trebamo prave vođe". Jer kolektiv je očito moćan, ali treba vođu kojeg, eto slučajno, uvijek krivo bira.

Ovo je brutalna istina: nitko od nas nije zaslužan za uspjeh nogometne reprezentacije osim njenih nogometaša, selektora, ljudi koji su s njima radili, roditelja tih nogometaša itd. I od njihovih uspjeha direktno neće imati koristi nitko osim onih koji su za te uspjehe zaslužni. Većina Hrvata vratit će se svojim domovima, nastaviti raditi za male plaće jer će ih država nastaviti musti zbog prevelike potrošnje. Država ima veliku potrošnju pa se zadužuje, a sve je to zato što su Hrvati glasali za političare koji su obećali da će povećati državnu potrošnju. Zbog velike potrošnje mora biti i puno različitih nameta koji se, kako god da okrenemo, lomi preko leđa radnika, potrošača, onoga tko treba preživjeti i prehraniti obitelj iz mjeseca u mjesec u drugoj najsiromašnijoj državi Europske unije.

Jesmo li mi stvarno sretni i zadovoljni takvom situacijom? Ja se iskreno nadam da nismo. Vjerujem da bi onoliko mnoštvo od jučer moglo jednog dana onako izaći na ulice Zagreba i umjesto skandiranja "Hrvatska, Hrvatska!", skandirati "Estonija! Estonija!" s estonskim zastavama. Ne, nije stvar u tome da ja "mrzim Hrvatsku" ili "ne volim kockaste dresove i zastave sa šahovnicom", već jednostavno kako bi pokazali kojim putem žele ići.

Estonija je 1995. godine bila siromašnija od Hrvatske u svakom pogledu, a danas je najbogatija zemlja istočne Europe s 30 posto većom prosječnom plaćom od Hrvatske. Estonska nogometna reprezentacija ne može osvojiti naslov niti na jednom ozbiljnom natjecanju, ali ovo su neki uspjesi kojima se njihova nacija može pohvaliti:

- najveći BDP per capita u istočnoj Europi
- najniži udio javnog duga u BDP-u u Europskoj uniji
- najjednostavniji porezni sustav među zemljama OECD-a
- broj 1 u Europi na PISA testovima iz matematike i znanosti
- najviše start-upa na 100.000 stanovnika u Europi
- najniža stopa korupcije u istočnoj Europi
- broj 2 u EU po ekonomskim slobodama
- najveća stopa zaposlenosti u EU
- zadnje 2 godine pozitivan migracijski saldo i rast stanovništva

Estonija ove rezultate nije postigla odjednom niti je to Estoncima itko "poklonio". Oni su sami odlučili da žele prosperirati, da žele put većih osobnih sloboda i odgovornosti, da žele neovisno pravosuđe i političare koji im neće obećavati uhljebljivanje, povlastice i veće plaće, već koji će ih osloboditi nepotrebnih okova, nameta i birokracije kako bi građani sami mogli prosperirati.

Estonija je već od 1991. krenula s ekonomskim reformama (o tome više: ovdje, ovdje i ovdje) a uz njih proveli su i lustraciju. Ona je bila više formalnog karaktera kako bi raščistili s prošlošću i odlučno odbacili sve utjecaje bivših režima, odnosno kako bi čisti krenuli naprijed. Zatim su ustrajali na politikama liberalizma bez obzira što to nije davalo brze i trenutačne rezultate. Izmjenjivale su se vlade konzervativaca i liberala, ali i jedni i drugi su zadržali istu ekonomsku politiku skroz do 2016. godine. U tom razdoblju, tijekom 25 godina, Estonija je prosperirala kao nijedna druga bivša socijalistička država.

Mi smo danas mogli biti kao Estonija, mogli smo (i trebali) biti čak i puno bolji jer smo imali bolju početnu poziciju, ali nikada nije kasno. Onog trenutka kad se onako velike mase poput jučerašnje budu okupile radi promjene korumpirane garniture na vlasti, radi tromog i korumpiranog pravosuđa i radi prevelikih nameta na rad i poduzetništvo - onda ćemo znati da su promjene moguće. Tek onog trenutka kad shvatimo da se trebamo ugledati na Estonce bez obzira što su loši u nogometu. Oni imaju daleko više razloga od nas da slave svoju zemlju, svakoga dana. I oni su za te uspjehe zaslužni. Razmislite o tome.