Temeljni dohodak - put u pakao popločan dobrim namjerama

Lincoln Steffens, američki novinar i suosnivač novina The American Magazine, proveo je 1919. godine tri tjedna u obilasku Rusije, gdje je u tijeku bila revolucija i osnivanje prve marskističke države. Kad se vratio u New York, bio je oduševljen. Pisao je: "Vidio sam budućnost. I ona funkcionira!".

Bilo je to, dakako, početno vrijeme procvata tada najnovijeg društveno-ekonomskog hita u svijetu. Socijalizam je gotovo svima izgledao sjajno - država koja stvara socijalnu jednakost, eliminira siromaštvo, otvara tvornice i svakome daje priliku da radi. Zvuči super! Ideju su tada prihvaćali brojni intelektualci diljem Europe i Amerike.

Ali, ne svi. Austrijski liberalni filozof i ekonomist Ludwig von Mises objavio je 1920. godine poduži esej u kojem izaziva svoje kolege da mu odgovore na neka pitanja o planskoj ekonomiji. On je, naime, već tada iskazao ozbiljnu sumnju u socijalistički sistem vrednovanja rada, robe i usluga te je postavio tezu prema kojoj to nužno vodi do nestašice. Iako ozbiljan odgovor nije dobio, u svojoj kritici prema socijalizmu bio je usamljen.

To ga nije pokolebalo, nego se još dublje posvetio temi i sljedeće dvije godine pripremao knjigu Socijalizam: društvena i ekonomska analiza u kojoj je podrobno, analitički, raskrinkavao sve Marx-ove i Engelsove teze, objašnjavajući kako iza socijalizma nema nikakvih "dobrih namjera" jer te "dobre namjere" bez sumnje vode u propast. Ova je knjiga strašno zanimljiva ako uzmemo u obzir da je napisana u trenutku kad je socijalizam bio "mlada dama", novi hit na tržištu, puno prije represije, gladi, siromaštva i sukoba u socijalističkim zemljama. Mises je tada još predvidio da će socijalistička država jednom doći do trenutka kad neće biti resursa niti poticaja za rad pa će nastupiti velike nestašice. Predvidio je dugačke redove za kruh i druge osnovne namirnice, predvidio je da će ljudi masovno umirati od gladi. Smatrao je da će se u tom trenutku državni aparat okrenuti protiv vlastitog naroda jer će to biti jedini način da elite na vlasti zadrže takav sustav. Predvidio je da će granice biti tvrde i striktno čuvane kako ljudi ne bi mogli pobjeći, predvidio je čak i zidove, bodljikave žice jer "elite će morati činiti sve kako bi prisilno zadržali čovjeka u socijalizmu, okruženog ogradom i žicom, kao u logoru". Predviđao je da će se narod teško ili nikako moći obraniti, budući da će dotad već biti "razoružan, osiromašen, indoktriniran, preplašen i dezinformiran".

Kad pogledamo sada, skoro 100 godina kasnije na njegove tvrdnje iz ove knjige, jasno nam je da je gotovo u svemu bio u pravu. Međutim, tada mu ljudi nisu vjerovali, ili bolje rečeno, nisu željeli vjerovati. Iako je knjiga postigla određeni uspjeh i bila je zapažena u europskim intelektualnim krugovima, ljudi su ipak radije vjerovali "šarenoj laži" socijalizma nego gorkoj istini i ekonomskoj analizi koju im je predočio ovaj ekonomist.

Priča o temeljnom dohotku (UBI - universal basic income) iliti "besplatnom novcu za sve" me strašno podsjetila na spomenute događaje otprije stotinu godina. Nedavno je i Mark Zuckerberg, osnivač Facebooka pozvao na uvođenje temeljnog dohotka. Sve se više spominje njegova moguća kandidatura za predsjednika SAD-a za 3 godine, što nije isključeno s obzirom na ovakve populističke govore. I ja sam, priznajem, još donedavno bio pobornik uvođenja UBI-ja, a svoje razloge sam objasnio u ovom članku. I liberalni ekonomist Milton Friedman je 1962. godine predlagao u knjizi "Kapitalizam i sloboda" nešto vrlo slično UBI-ju (on je to nazivao negativni porez na dohodak), a predlagao ga je i F.A. Hayek. Međutim, njima je obojici početna točka i glavni razlog za uvođenje ove mjere bilo ukidanje socijalne države. Riječ je o cijelom državnom aparatu koji siše veliki novac i to ne za primatelje socijalne pomoći, već puno više za zaposlenike u tim programima i državnim uredima. Oni su imali ideju sasjeći to sve i jednostavno isti taj iznos novca, koji država godišnje potroši na sve socijalne programe zajedno, preusmjeriti na račune svih građana - jednako podijeljeno.

No, u ovome što se danas predlaže i o čemu Zuckerberg priča, nema nikakvog više spomena ukidanja socijalne države, svi podrazumijevaju da se novac za UBI mora namaknuti iz dodatnih poreza, što je suludo. Čak i ako izuzmemo da taj novac neće biti nimalo lako namaknuti u privatnom sektoru bez ozbiljnog ugrožavanja privatnog vlasništva, postoje neki osnovni ekonomski zakoni protiv kojih se jednostavno ne može.

Da pojasnim za one koji možda nisu na "ti" s osnovama ekonomske teorije. Novac je samo sredstvo koje nam služi za razmjenu, a njegova vrijednost ovisi o produktivnosti i zakonu ponude i potražnje na tržištu. Bogatstvo ne znači imati veliku svotu novca jer vrijednost tog novca može u trenu postati 0. Bogatstvo se mjeri dostupnošću robi i uslugama. Ako uvedemo UBI od, recimo, 2.000 kuna za svakoga (jer to bi otprilike bila svota koja bi jamčila svakome pokrivanje osnovnih životnih troškova), roba i usluge bi vrlo brzo postali nedostižni. Drugim riječima, došlo bi ubrzo do nestašice pa ni brdo novca ne bi vrijedilo ništa. Jer što ti vrijedi milijun kuna na računu, ako u trgovini ne možeš kupiti kruh i mlijeko jer ga jednostavno - nema?

Kako bi došlo do nestašice? Vrlo lako, slijedeći zakon ponude i potražnje. Prvo, ja vjerujem da će ljudi i uz UBI htjeti raditi, međutim više će birati poslove. Kad čovjek dobije "besplatno" 2.000 kuna na račun, sigurno mu se neće dati ići na polje i tamo provesti cijeli dan za 120 kuna, radeći "kao konj" na suncu. Morat će biti plaćen puno više da bi na to pristao jer mu više egzisencija ne ovisi o tom poslu. Ima cijeli niz poslova koje nitko (ili skoro nitko) ne bi radio da nije primoran zbog egzistencije! Tim će svim poslovima cijena skočiti u nebo. Netko će reći: "Super! Ljudi će napokon biti plaćeni koliko zaslužuju." Ali, prije nego što se razveselite, podsjećam vas da cijena rada ulazi u izlaznu cijenu proizvoda ili usluga. Drugim riječima, cijene osnovnih namirnica skaču u nebo! Zamislite da je kruh 100 ili 200 posto skuplji, a to bi se realno dogodilo. I ne samo kruh, svi proizvodi koji iziskuju rad kojem bi skočila cijena.

Dakle, dok kažeš "universal basic income", tih 2.000 kuna više ne bi vrijedilo više nego što sad vrijedi 500 kuna. Sljedeće što bi se sigurno dogodilo, zbog pritiska naroda vlada povisuje UBI - na 5.000 kuna. Vjerujem da već pogađate, svim onim poslovima također skače cijena...što znači i rast cijena proizvoda i usluga...Dakle, što smo dobili? Hiperinflaciju. Uz hiperinflaciju, to je valjda jasno, nužno idu i nestašice, dugački redovi pred pekarnicama i trgovinama, zatvaranje malih obrta itd. Siromaštvo, drugovi!

Eto, bio sam i ja za taj "UBI" jer lijepo zvuči, ali što sam više razmišljao o toj ideji, to mi je jasnije da postoji samo jedan način kako to može završiti. Nema naroda trenutno na svijetu toliko bogatog koji bi si to mogao priuštiti na duge staze. Baš poput one priče o socijalizmu i Misesu s početka, ljudi će prije povjerovati šarenoj laži nego gorkoj istini koja počiva na elementarnim tržišnim zakonima, ali baš poput te priče i ova o UBI-ju je put popločan dobrim namjerama...a znamo kamo on nužno vodi.