Tito je imao priliku zaslužiti najljepši trg u Zagrebu, ali ju je propustio

Kada bi argumenti ekstremne ljevice za zadržavanje naziva najljepšeg zagrebačkog trga bili uvjerljivi, onda bismo imali ozbiljan problem. Naime, to što je Tito u Drugom svjetskom ratu nepobitno bio antifašistički vojskovođa, baš i nije dovoljno. Kada bi bilo dovoljno, onda bi svoj trg u Zagrebu trebao dobiti i Staljin. Sa svojim golemim sovjetskim armijama i strašnom žrtvom nacije, porazu fašizma pomogao je mnogostruko više od Tita. Naravno, Staljin opravdano nema svoj trg zbog toga što je, osim što je uspješno ratovao protiv fašizma, počinio i masu zločina.

Sada vjerojatno shvaćate na što ciljam. Tito je isto tako mogao vladati demokratski. Da su nakon Drugog svjetskog rata održani najslobodniji demokratski izbori na svijetu, Tito bi hametice pomeo konkurenciju, za razliku od sirotog Churchilla kojeg su sitničavi Britanci nakon silnog herojstva, na izborima šutnuli nogom u dupe. Da je ratne zločince iz redova kolaboracionista procesuirao na najpošteniji i najlegalniji mogući način, umjesto masovnih pogona i Križnog puta, mogao ih je kazniti, eliminirati sa slobode i iz javnog života ili čak pogubiti, što tada nije bilo rezervirano samo za totalitarne režime.

Da je manjine poput njemačke i mađarske koje su ipak bile nositelji razvoja dijelova zemlje, tretirao kao uglavnom nedužne civile, a ne propisao njihov izgon zbog kolektivne krivnje, mogao je pokazati milost i ljudskost. Da je pokazao milost i ljudskost, njegov režim bi vjerojatno odustao od otimanja privatnog vlasništva gdje su žrtve nerijetko bili rijetki preživjeli Židovi i podržavljenja gotovo svega.

Da je dopustio slobodu govora, mogao je doznati što narod misli. Da je doznao što narod misli, da duhovi prošlosti nisu bili zakopani i da će njegovom smrću sve opet buknuti, možda bi na vrijeme proveo tržišne reforme i ljude usmjerio u nešto pametno poput poduzetništva i obrtništva, mukotrpnog rada, a ne u samoupravnu papazjaniju na stranim kreditima i neambiciozno ljenčarenje u neefikasnim socijalističkim mastodontima.

I zašto vječno opravdavamo idiote i zlikovce? Ovo je nacija s mnogo povijesnih razdoblja na koje može biti ponosna, s Dubrovačkom republikom, renesansnom književnošću, Teslom i Ruđerom, nacija koja je opstala kao Antemurale Christianitatis, nacija koja je unatoč svim silama oko nas, kroz cijelu povijest zadržala bitne oblike državnosti.

Zašto u 20. stoljeću apologeti ustašije ili Broza od ove nacije odjednom rade imbecile i neandertalce raznima dječjim isprikama poput „to je bilo takvo vrijeme“ ili „u tim okolnostima se nije moglo bolje“? Dobri lideri i političari su upravo oni koji se izdignu iz povijesnih okolnosti, ne oni što se utope u septičkoj jami krivih procjena i stupidnih ideologija i sa sobom povuku cijeli narod.