8. svibnja bila je obljetnica rođenja Friedricha Augusta von Hayeka (skraćeno F.A. Hayek - 1899-1992), jednog od najvećih ekonomista i liberalnih teoretičara 20. stoljeća. Ovaj austrijsko-britanski znanstvenik je nagrađen Nobelovom nagradom 1974. za njegov "pionirski rad u teoriji novca i ekonomskih fluktacija" te za analize o međuovisnosti ekonomskih, društvenih i institucionalnih fenomena. Također je bio prvi dobitnik nagrade Hanns Martin Schleyer (1984), zaradio je američku medalju slobode predsjednika Georgea H.W. Busha 1991, a nagradila ga je i britanska kraljica, na preporuku premijerke Margaret Thatcher, medaljom časti za zasluge u ekonomskoj politici Velike Britanije.

Nedavno smo svjedočili slabo argumentiranom napadu na Hayekovu ostavštinu i značaj, kad ga je Božo Kovačević, kolumnist portala Telegram, etiketirao kao "neoliberala" i protivnika demokracije. Stoga je dobro prisjetiti se Hayekovog značaja u prošlom stoljeću, ali i što njegove ideje znače danas. Donosim prijevod nedavnog članka posvećenog Hayeku, koji je napisao David Boaz za Townhall i Cato institut.

Od Reagana do Obame

Tko je bio Hayek? Bio je ekonomist rođen i obrazovan u Beču. Nakon nacističkog osvajanja Austrije, postao je britanski državljanin gdje je počeo predavati kao sveučilišni profesor, a dio života proveo je radeći i na Sveučilištu u Chicagu. Hayek je stoga djelomično pripadao dvjema školama klasičnog liberalizma: austrijskoj i čikaškoj. Dobitnik je Nobelove nagrade za ekonomiju 1974. godine. Milton Friedman ga je opisao kao "najvažnijeg društvenog mislioca 20. stoljeća".

Ali poštovanje prema Hayeku se protezalo i dalje od političkih konzervativaca. Hayek je vrlo cijenjen i u lijevim liberalnim krugovima. Lawrence H. Summers, bivši predsjednik Harvarda i visoki ekonomski savjetnik demokratskih predsjednika Clintona i Obame, nazvao ga je autorom "najvažnije stvari koju trebate naučiti na ekonomskom tečaju danas: da tržište uglavnom radi bez plana ili smjera." Hayek je heroj "Zapovjednih visina", knjige i PBS serije o bitci gospodarskih ideja u 20. stoljeću. Njegova najpopularnija knjiga "Road to Serfdom" nikada nije izašla iz tiska, a prodaja je eksplodirala tijekom financijske krize i spašavanja Wall Streeta. John Cassidy napisao je u New Yorkeru da "kad je riječ o najvećem pitanju, vitalnosti kapitalizma, bio je u pravu u tolikoj mjeri da čak i nije pretjerivanje reći da je 20. stoljeće zapravo Hayekovo stoljeće".

Planirani i spontani poredak

U svom je radu Hayek istraživao kako društvo najbolje može iskoristiti "raspršene dijelove nepotpune i često kontradiktorne spoznaje koje posjeduju sve osobe zasebno". Kada vidimo uredan proces, prirodno pretpostavljamo da ga je netko osmislio ili planirao. Hayek kaže da ne uspijevamo ispravno razlikovati dvije vrste poretka: "napravljeni" ili planirani poredak, kao što je poslovna tvrtka ili druga ograničena organizacija, i "rastući" ili spontani poredak, kao što je čitavo društvo ili tržišni proces. Međutim, presudno je shvatiti razliku jer su dvije vrste reda vrlo različite. Značajno je da je planski red zamišljen za određenu svrhu dok spontani poredak odražava različite i često konkurentske svrhe mnogih različitih pojedinaca i poduzeća.

Hayekova posljednja knjiga, The Fatal Conceit, objavljena 1988. kada se približava devedesetima, vratio se na temu spontanog poretka koji je "ljudsko djelovanje, ali ne i ljudski dizajn". Fatalna zamisao intelektualaca, rekao je, jest misliti da pametni ljudi mogu bolje dizajnirati gospodarstvo ili društvo od naizgled kaotičnih interakcija milijuna ljudi. Takvi intelektualci ne shvaćaju koliko oni ne znaju ili kako tržište koristi sve lokalizirano znanje koje svatko od nas posjeduje.

Neuspjeh da se apsorbira ta lekcija dovodi do mnogih naših suvremenih političkih problema, od financijske krize do kaosa u gradovima uzrokovanog ratom protiv droge do neuspjelog pokušaja korištenja američke vojske za "izgradnju nacija" u inozemstvu.

"Zašto nisam konzervativac"

Reagan i Thatcher su se divili Hayeku, ali je on uvijek inzistirao da je liberal u klasičnom smislu, a ne konzervativac. Posljednje poglavlje "Ustava slobode" naslovio je "Zašto nisam konzervativac". Istaknuo je kako konzervatizam "nema politička načela" koja mu omogućuju rad s ljudima čije se moralne vrijednosti razlikuju od njegovih za "politički poredak u kojem svi mogu poštivati ​​tuđa uvjerenja". To je "priznanje takvim načelima koja omogućuju suživot različitih skupova vrijednosti, što omogućuje stvaranje mirnog društva s minimalnom silom. Prihvaćanje takvih načela znači da se slažemo da ćemo se tolerirati čak i ako se ne volimo." Htio je biti dio "stranke života, stranke koja favorizira slobodni rast i spontanu evoluciju".

Sjećam se intervjua u francuskom časopisu osamdesetih godina, u kojemu je upitan je li dio "nove desnice", a on je odgovorio: "Je suis agnostique et divorc & eacute" ("Ja sam agnostik i razveden sam").

Hayek je bio više nego samo ekonomist. Objavio je i impresivna djela o političkoj teoriji, psihologiji i metodologiji društvenih znanosti.

Hayek je poput Marxa, samo u pravu.