Hrvati se sjete odgovornosti tek kada nastanu problemi. Ostatak vremena im nedostatak odgovornosti uopće ne smeta, dapače odobravaju ga u nadi da će takav nedostatak odgovornosti i njima olakšati život. Korupcija je loša, nepotizam je loš, krađa je loša, iskorištavanja sustava je loše, neodgovornost je loša...ali sve je to loše samo kada drugi to radi, i to onaj koji nam se ne sviđa zbog bilo kojeg razloga, najčešće političkog.

Sve te stvari su sasvim OK kada koriste nama i "našima". "Neka su lopovi, glavno da su naši" nije izraz gluposti nego spremnosti da se neodgovornost opravdava sve dok postoji mogućnost da se osobno može njom okoristiti. Tek kada se "njihovi" ponašaju neodgovorno, onda to postaje problem.

Uljanik je samo još jedan primjer takvog društvenog mentaliteta. Sindikati krive Upravu za neodgovorno upravljanje, radnici krive IDS za neodgovorno uhljebljivanje, IDS krivi državu za neodgovorno lošu podršku Uljaniku, država krivi EU zbog toga što joj ne dopušta da prihvati odgovornost i pokloni novac Uljaniku. Ukratko, svima je odgovoran onaj drugi.

Standardna situacija, taj folklor prebacivanja odgovornosti od "mojih" do "njihovih" se odvija kontinuirano u društvenom, političkom i ekonomskom životu RH. Ali ono što komplicira cijelu situaciju oko Uljanika je činjenica da sadašnji i prošli radnici posjeduju 47 posto dionica Uljanika, tj. sistem radničkog dioničarstva.

Država je još 2012. prodala radnicima dionice Uljanika i to po 20 posto nižoj cijeni plus jedan posto dodatnog popusta za svaku godinu radnog staža u Uljaniku. To znači da je radnik s 13 godina iskustva mogao kupiti dionicu za trećinu manju cijenu od tržišne. Iz toga proizlazi da su radnici postali dioničari po povlaštenim uvjetima. Kupnjom dionica su postali istodobno i vlasnici.

U velikim kompanijama postoji podjela odgovornosti i prava između vlasnika, managementa i radnika. Radnici imaju odgovornost prema managementu da dobro obavljaju posao za koji su zaposleni, a u zamjenu ostvaruju pravo na plaću. Management je odgovoran vlasnicima za dobro poslovanje kompanije, a zauzvrat ostvaruje pravo na plaću i druge oblike kompenzacije (najčešće bonuse ili dionice), vlasnici su odgovorni za postavljanje dobrog managementa i preuzimanje rizika poslovanja za što su kompenzirani rastom vrijednosti kompanije, svog udjela u kompaniji, dividendom i slično. Propašću kompanije vlasnici gube svoje vlasništvo, a radnici i menadžeri svoje poslove.

Modelom radničkog dioničarstva su radnici (i to po povlaštenim uvjetima) postali vlasnici kompanije za koju su radili. Tako je nastala paraliza upravljanja jer je menadžment trebao kontrolirati radnike, ali su radnici bili ujedno i vlasnici pa su trebali kontrolirati menadžment. Takva podjela kontrole može funkcionirati u malim i srednjim kompanijama, ali u kompaniji s oko 4.400 zaposlenika taj lanac je jednostavno bio previše kompliciran, što je dovelo do paralize upravljanja, kontrole i odlučivanja.

Već je 2013. bilo očito da će se Uljanik grupa naći u problemima jer iako je te godine poslovao s dobiti od 102 milijuna kn, u bilanci se jasno moglo vidjeti da je kompanija prezadužena s 630 milijuna dugoročnih (dospijeće duže od godinu dana) i 1,3 milijarde kn kratkoročnih (one koje treba platiti unutar 12 mjeseci) obveza. Ali nitko na to nije reagirao, već se nastavilo poslovati kao da se ništa neće dogoditi te je još kompanija pokušala napraviti ulazak u tržišnu nišu gradnje luksuznih i specijaliziranih brodova bez da je prije toga pripremilo plan održivosti, nabavu know-how, doškolovanje i izmjena radne snage itd. Ubrzo su stare obveze došle na naplatu, a morali su biti plaćani i penali za kašnjenja isporuke brodova jer bi kašnjenje isporuke jednog broda izazvalo zastoj u proizvodnji te dovelo i do kašnjenja drugog broda.

Ukratko, problemi su se znali, ali se nisu rješavali nego su se samo nagomilavali. Razlog tog nagomilavanja je bila upravo struktura odnosa između vlasnika, uprave i radnika koja je stvarala paralizu odlučivanja. Dodaju li se još i politički utjecaji, postaje sasvim jasno zašto je Uljanik propao. Svi su se ponašali neodgovorno, i to su znali, stoga su žmirili i na odgovornost onih drugih.

U situacijama kada propada neka kompanija, većinom se krivnja traži u upravi, u vlasnicima, u političarima, u bilo kome osim radnicima. Ali u slučaju Uljanika treba pogledati istini u oči i priznati da su radnici dobrim dijelom kumovali propasti. Jer upravo su radnici bili najveći vlasnici, postali su vlasnici po povlaštenoj cijeni, kontrolirali su sindikate koji su sjedili na svim razinama upravljanja te su mogli malo boljom međusobnom organizacijom kontrolirati kompaniju kako žele. Radnici su bili jednostavno neuključeni u upravljanje vlastitim vlasništvom, a čak nisu uspjeli skupiti dovoljan kvorum za održavanje skupštine dioničara 31. kolovoza iako su u isto vrijeme štrajkali. Zašto se radnici svih ovih godina nisu organizirali u udrugu dioničara, preko koje bi lako mogli imati dominantnu poziciju na glavnim skupštinama i predstavnike u Nadzornom odboru tvrtke?

Možemo samo nagađati, možda se radi o utjecaju sindikata i IDS-a koji nisu htjeli da se njihova kontrola nad Uljanikom dovodi u pitanje pa su aktivno radili na razbijanju radničke dioničarske organizacije. Ali činjenica je da su se radnici pokazali kao sasvim nesposobni vlasnici i nisu obavljali glavnu funkciju vlasnika, a to je odabir kvalitetnog managementa koji će osigurati dobro poslovanje. Na kraju smo dobili situaciju u kojoj radnici štrajkaju protiv samih sebe, jer su vlasnici, a štrajk i je namijenjen pokazivanju nezadovoljstva vlasnicima i menadžmentu.

Treba otvoreno priznati da je ovaj pokušaj radničkog dioničarstva sasvim propao. To ne znači da je nužno radničko vlasništvo loše, dapače i poduzetništvo je jedan oblik radničkog vlasništva jer je poduzetnik istodobno radnik, vlasnik i manager. Ali promjena veličine kompanije iziskuje i promjenu u načinu funkcioniranja.