Revolucija (lat. revolutio, “preokret“) je temeljita promjena moći ili organizacijskih struktura koja se događa u vrlo kratkom razdoblju. Iako će većina na spomen "radničke revolucije" pomisliti na sindikate, štrajkove, prosvjede i sl. (vjerojatno zato što su nas tako učili u školi), revolucija se može dogoditi i nenasilno, može čak biti takva da ju ne primjećujemo ako ne prevrtimo film samo nekoliko godina unazad.

Kad to učinimo, postat će nam jasno kako je digitalno doba donijelo kapitalne promjene u radnim odnosima, mogućnostima, stanju na tržištu...Danas je moguće da bilo tko od nas, bez obzira na kojem kraju svijeta živi (izuzevši totalitarne države koje maksimalno gaze temeljna prava i slobode) može uz relativno malo ili ništa ulaganja u vrlo kratkom roku pokrenuti i realizirati posao s neograničenim mogućnostima profita. Svatko od nas može vrlo lako biti u vlasništvu sredstava za proizvodnju.

Na djelu je "dijeljena ekonomija", ono kad je dovoljno da imaš ispravan automobil i vozačku dozvolu, možeš zarađivati od prevoženja ljudi, i to samo prijavom preko mobitela. Radiš koliko i kad želiš, sam upravljaš svojim poslom...Ili, recimo, možeš iznajmiti stan preko vikenda i zaraditi za pola mjeseca, opet uz minimalan napor.

Možeš, recimo, za svoju inovaciju doći do investitora u bilo kojem dijelu svijeta, a investirati može svatko, i onaj s 10 dolara "viška".

Sve je to omogućila tehnologija, znanost, inovacije i rad generacija prije nas. To je sve dio prirodnog procesa u kapitalizmu gdje svijet napreduje zahvaljujući privatnim interesima pojedinaca i njihovim ambicijama. Kako se interesi različitih ljudi isprepliću, tako dolazi do zdrave konkurencije, suradnje, napretka...I tu smo gdje jesmo! Imamo mogućnosti veće nego bilo koji od naših predaka.

Zapravo, imali bismo sve te mogućnosti...da nema otpornika. Kome smeta radnička revolucija, kome ne odgovara da svatko može lako postati poslodavac i vlastiti šef, kome ne ide na ruku da korisnici, kupci dobiju što veći izbor proizvoda i usluga? Ako pogledate koji politički i intelektualni krugovi najviše šire histeriju protiv dijeljene ekonomije, tko su ti ljudi koji traže zabrane, regulacije i ograničenja, doći ćete lako do zaključka da je riječ i o onima koji se najviše kunu u radnička prava i "revoluciju".

1. Poduzetnici kojima odgovara monopol

Uber plaća poreze svakoj državi i lokalnoj zajednici gdje pruža svoje usluge, omogućuje samozapošljavanje milijuna ljudi diljem svijeta, pa opet je na udaru zabrana i preregulacija. Zašto? Njegova pojava ne odgovara taksi lobiju, dakle istim onim ljudima koji su bili za što veću državnu regulaciju taksista samo kako ne bi dobili konkurenciju. Uber im ruši cijenu, prijevoz napokon postaje prihvatljiv i povoljan za prosječnog građanina, ali to ne ide na ruku velikim taxi prijevoznicima koji pomoću birokrata i političara drže svoju poziciju na tržištu.

S time da je Uber ovdje samo primjer. Ista stvar će se dogoditi kod bilo koje nove, revolucionarne inovacije. Otpor će doći od strane onih koji se nisu spremni prilagoditi novim uvjetima na tržištu i pokušat će što dulje zadržati staro stanje - koje se više nikada ne može vratiti uz pomoć nikakve sile.

2. Političari i birokrati

Političari i birokrati žive od posredništva. Oni nam nameću svoje posredovanje pri donošenju odluka o našem vlastitom izboru. Digitalno doba nam nudi rješenja koja potpuno izbacuju posredništvo iz igre, njihova svrha se gubi pa čine sve što mogu da zaustave revoluciju.

Zato i hrvatski ministri najavljuju preko državnih institucija rat Uberu, a tako će se ponijeti zasigurno i prema svakoj drugoj novoj pojavi koja bi mogla ugroziti njihovu svrhu.

3. Lijevi ideolozi

Dakle konačno imamo situaciju kad radnici masovno mogu postati poslodavci i ostvarivati vlastiti profit prema svojoj volji, stoga čudi da ljevičari u tome ne vide ništa pozitivno. Na internetu se može naći cijeli niz objavljenih članaka na lijevo orijentiranim portalima protiv dijeljene ekonomije, a jedan od njih je objavljen u časopisu Jacobin. Autorica Avi Asher-Shapiro tvrdi da kompanije "dijeljene ekonomije" poput Ubera prebacuju rizik sa sebe na radnike, oslabljuju zaštitu radnika i smanjuju plaće.

To je potpuno promašen zaključak, s obzirom da je svatko tko surađuje s Uberom zapravo poslodavac sam sebi, stoga ima mogućnosti sam sebe "zaštititi" koliko želi i zaraditi koliko mu/joj treba.

Hrvatska lijeva politička stranka ORaH je prije dvije godine također digla glas protiv dijeljene ekonomije tvrdeći da je riječ o "velikom biznisu protiv javnog interesa". Je li jeftiniji prijevoz građana protiv javnog interesa? Je li samozapošljavanje protiv javnog interesa? Za ljevičare, izgleda da je.

Mislim da je pravi razlog njihovom otporu prema radničkoj revoluciji taj što shvaćaju da je revolucija u jeku, a da nije inicirana voljom politike ni sindikalnom akcijom, već svime onim što oni iz dna duše preziru - privatnom inicijativom, inovacijama privatnog sektora, poduzetništvom i težnjom za profitom. To je činjenica preko koje ne mogu prijeći.

4. Sindikati

U ovoj radničkoj revoluciji nema sindikata jer nema više borbe između radnika i kapitala. Zašto? Zato što radnik postaje kapitalist, briše se granica, što će meni sindikat ako radim s vlastitim sredstvima proizvodnje i za vlastiti profit? Da me štiti od samoga sebe?

Radnike na traci zamjenjuju strojevi, uskoro će zamijeniti i radnice na blagajnama trgovačkih centara. Posao se seli na internet, na mobitele, na mjesta gdje god se nađeš i gdje poželiš raditi. Radni dan trajat će kraće, ne zato što neki diktator tako želi, već zato što je tako radnik u nekim sektorima produktivniji, a profit veći.

Tko će pobijediti?

Premda je otpornika puno, premda znamo da su moćni, u konačnici oni ne mogu zaustaviti revoluciju, to je iznad njih. Mogu je usporiti, mogu otežati stvari, ali društveni, ekonomski i tehnološki napredak zaustaviti ne mogu.