Četiri sitnice o štednji i ʼ1% ultrabogatihʼ koje Tomašević nije uzeo u obzir

OGLAŠAVANJE

Koalicija lijevih, ultralijevih i zelenih stranaka (Možemo-Nova ljevica-Radnička fronta-ORaH-Zagreb je naš) ostvarila je tijekom ove predizborne kampanje vjerojatno najveći rast i smiješi joj se ulazak u Sabor. Njihova popularnost osobito je vidljiva u Zagrebu gdje, prema nekim anketama, imaju između 9 i 14 posto podrške birača.

Tomislav Tomašević, predsjednik stranke Možemo! i nositelj koalicijske liste u 1. izbornoj jedinici, u intervjuu za Telegram pokušao je objasniti kontroverznu najavu svojih koalicijskih partnera iz Radničke fronte da će potporu budućoj SDP-ovoj vladi uvjetovati otimanjem štednje "bogatih". Ono što su u Radničkoj fronti inicijalno nazivali nacionalizacijom privatne štednje, Tomašević sada opisuje kao "progresivno oporezivanje ultrabogatih 1%" da bi oni snosili glavni teret ekonomske krize. Ili njegovim riječima:

"Oni su kazali da ne bi ništa uzimali već bi iznad štednje od 700 tisuća kuna za koju garantira država, krenuli s progresivnim oporezivanjem, znači porezne stope bi bile minimalne za iznose od 700.000 kn naviše, a stope bi se povećavale kako se povećava iznos štednje s ciljem da najveću stopu plaća 1% ultrabogatih i preuzme najveći teret krize. Ono što je za Možemo! bitno kad govorimo o porezu na imovinu 1 % ultrabogatih jest da nema diskriminacije među vrstama imovine, bez obzira radi li se o vrijednosnim papirima, štednji ili nekretninama i da treba biti progresivno oporezivana. Uostalom, nema lijeve stranke u Europi koja ne misli da je progresivno oporezivanje pravednije od oporezivanja po jednoj stopi, bilo imovine, bilo dohotka iznad određenog cenzusa."

Lijepo je sebi to Tomašević zamislio, ali ima nekoliko sitnica koje nije uzeo u obzir:

1. Kako bi to funkcioniralo?

Ideja o oporezivanju štednje nije ništa revolucionarno. To su neke zapadne zemlje već pokušale, ali ne s ciljem da smanje ekonomsku nejednakost ili da najbogatiji snose najveći teret ekonomske krize, već da bi potaknuli ulaganja i ekonomsku aktivnost. Pokazalo se, međutim, da oporezivanje ne postiže svoj cilj. Ono što Tomašević i njegovi koalicijski partneri žele je još gore - progresivno oporezivanje štednje što znači da će porez na veću štednju iznositi veći postotak.

Dogodilo bi se isto što se događa kod svega što se progresivno oporezuje, a to je nestajanje onih koje se treba oporezivati. Amerikanci su se neugodno iznenadili sredinom prošlog stoljeća kada su shvatili da nema građana koji prijavljuju dohodak u najvišem poreznom razredu. Što ti vrijedi porezna stopa od 90 posto ako je nitko ne plaća? Na opće čuđenje svih koji ne znaju kako ekonomija funkcionira, pokazalo se da bogataši mogu lako platiti najbolje ekonomiste i pravnike koji će im dati savjete kako sasvim legalno izbjeći najviši porezni razred i kako da plate točno onoliko poreza koliko oni sami smatraju da je pravedno.

Trebam li objašnjavati da ti "ultrabogati" o kojima Tomašević priča mogu vrlo lako i brzo promijeniti prebivalište i državljanstvo pa jednostavno odseliti u zemlju koja će ih manje oporezivati? U tom slučaju dogodit će se suprotno od onoga što bi ljevica željela - neće više biti tih bogatih koji bi trebali snositi najveći teret krize pa će sav teret pasti na leđa siromašnih.

Kako bi država mogla prisiliti u 21. stoljeću nekoga da se zadrži u Hrvatskoj ako ima mogućnosti i želju da odseli van? Nikako. Dok je Hrvatska dio EU, takva diktatura nije moguća, tako da Tomašević & co. ne bi ubrali nikakvo vrhnje, točnije ostali bi bez svega jer "ultrabogati" ne bi više u Hrvatskoj onda plaćali ni one poreze koje sada plaćaju. Država bi bila u velikom financijskom gubitku.

Čak i ako ne žele napustiti zemlju i promijeniti državljanstvo, opet bi postojale mogućnosti da sasvim legalno izbjegnu taj porez. Mogu jednostavno onaj dio štednje koji prelazi Tomaševićev cenzus prenijeti na svoga bračnog partnera ili na dijete, ili na prijatelja...Što ćete onda? Većina bogataša nije se obogatila tako što su bili glupi pa nisu pazili na svoje financije. Upravo suprotno, oni će sigurno naći načine kako da sačuvaju svoju imovinu. I tko ih zbog toga može kriviti? Siguran sam da bi i Tomašević, da se nađe na njihovom mjestu, učinio isto i gledao kako da spasi što može.

2. Dionice nisu štednja nego ulaganje

Tomašević je ovdje spomenuo i da bi oni oporezivali "štednju u vrijednosnim papirima". Kakva je to štednja? Vrijednosni papiri su dionice, one predstavljaju udio u vlasništvu firme. Dionice nemaju statičnu vrijednost, njihova vrijednost se mijenja iz dana u dan. Dionice su ulaganje u gospodarske aktivnosti i poticanje proizvodnje i trgovine. Hrvatska već sada oporezuje isplatu dividende, a Tomašević i ekipa bi htjeli da oporezuje i samo posjedovanje dionica.

Oprostite, to je ludost totalna. Progresivno oporezivanje dionica značilo bi suprotno od poticanja gospodarske aktivnosti. Država bi doslovno poticala ljude da ne investiraju.

3. Štednja u banci ne miruje

Oni, izgleda, polaze od pretpostavke da štednja u banci "leži", "drijema". Taj novac se zapravo konstantno plasira, kao ulaganje u gospodarstvo (dionice) ili u obliku kredita. Plasiraju ga komercijalne banke. Iste one banke od kojih ćete tražiti kredit za kuću, stan ili pokretanje biznisa i ulaganja. Kako mislite dobiti kredit ako ćete taj novac tražiti za državu u obliku progresivnog poreza?

4. Matematika

Zanemarimo sad prethodne tri stavke i zamislimo da bi taj progresivni porez na štednju savršeno funkcionirao. Da se "ultrabogati" ne bi pitali kako izbjeći toliku otimačinu njihove imovine i da će se svega sa zadovoljstvom odreći. U ime pravde!

Kad im država uzme štednju veću od Tomaševićevog cenzusa od 700.000 kuna - a do toga mora doći - neće više biti nikoga za oporezivanje. Koga će onda država oporezivati? Ali hej, opet ćemo imati 1% najbogatijih, samo će se cenzus morati sniziti na, recimo, 500.000 kuna. No, kada se uzme sve njima, opet ostajemo bez subjekata za oprezivanje. Ali opet imamo 1% najbogatijih. Pa opet spuštamo cenzus...I tako dalje, dok god svi ne postanemo siromašni bez ikakve štednje.

Ali čak i kada svi postanemo siromašni, i dalje će postojati onih 1% najbogatijih! Jer i među siromasima imate one koji su više i one koji su manje siromašni. Kužite? Možemo se oporezivati do siromaštva, ali 1% najbogatijih će uvijek postojati, dok se ne počnemo oporezivati do smrti - to bi bio jedini način da se riješimo 1% najbogatijih.