FOTO: JaTrgovac
ČITATELJI OCIJENILI
4

Treba li država spašavati Agrokor?

PIŠE Branimir Perković
29.1.2017.

Treba li država spašavati Agrokor?

Već dulje vrijeme kroz medije u Hrvatskoj i Srbiji kruže informacije o navodnim dugovima i izglednoj propasti Agrokora, a u najboljem slučaju prodaji nekih kompanija iz koncerna. Iako su iz Agrokora demantirali da postoje bilo kakvi problemi s poslovanjem, sama činjenica da je agencija za ocjenjivanje kreditnog rejtinga Moody's prošle godine snizila rejting Agrokora s B2 na B3, uz stabilne izglede zbog kombinacije slabijih poslovnih rezultata iz 2015. godine i visoke zaduženosti grupe, djelomično opravdava takve katastrofične prognoze. Kako Agrokor okuplja veliki broj kompanija i oko 60.000 zaposlenika, propast Agrokora bi bio veliki šok za hrvatsko gospodarstvo, ali i gospodarstva susjednih zemalja, te su se zbog toga mnogi počeli pitati treba li država „spasiti“ Agrokor od propasti, na koji način, kroz kreditiranje, davanje garancije za nove kredite ili otkup dionica.

Smiješna stvar u svemu tome je da isti ljudi koji su donedavno kritizirali Agrokor zbog odnosa prema radnicima, prevelikog tržišnog udjela, neplaćanja dobavljačima i slično, sada zagovaraju državnu intervenciju za njegov spas. Zanimljivo je gledati kako se odvijaju unutarnji sukobi sa samim sobom tih ljudi te dinamiku izgubljenosti u novoj situaciji, a što je rezultat potpune ekonomske neobrazovanosti te nerazumijevanja temeljnih ekonomskih pojava.

Da odmah bude jasno, Agrokor NE TREBA spašavati, ali to govorim s određenom dozom rezerve, ne zbog toga što ne vjerujem u tržišne mehanizme, nego što ne vjerujem u to da će država pustiti tržišne mehanizme da djeluju i time popune novonastalu rupu.
 
Stav da država treba spašavati Agrokor pretpostavlja da je on "too big to fail", odnosno toliko velik i sveobuhvatan u gospodarstvu da bi njegova propast povukla za sobom cijelo gospodarstvo te da zbog tog država ima odgovornost očuvati tržišnu stabilnost. Problem s „too big to fail“ pristupom je što je to korporatistički pristup za koji socijalisti često optužuju kapitalizam, a ustvari nema nikakve veze s idejom kapitalizma i slobodnog tržišta. Stvara ga država a ne tržište.

U ekonomskoj teoriji postoje određeni uski dijelovi gospodarstva koji bi trebali biti pod kontrolom države, ali ideal koji treba nastojati ostvariti je tzv. minarhistički pristup, tj. da država osigurava sigurno okruženje, pravedan i čvrst pravni sustav, provedbu ugovora, pa i antimonopolske zakone, ali da ostavi tržišni mehanizam da se sam korigira. Strah od propasti „too big to fail“ kompanija proizlazi upravo iz straha ljudi da ostatak gospodarstva propadne zbog propasti jedne prevladavajuće korporacije.

Temelj tih strahova je kriva predodžba o tržištu kao stalnoj, fiksnoj, krhkoj strukturi koju kada se uruši treba opet izgraditi. Međutim, tržište je puno fluidnije i prilagodljivije, u konstantnim oscilacijama i prilagođavanju, te na njemu postoje brojni subjekti koji jedva čekaju priliku da "glavni igrač" propadne da bi mogli preuzeti njegov tržišni udio te time i sami postati vodeći igrač na tržištu.

U gospodarstvu ne bi trebali postojati nedodirljivi privilegirani subjekti jer se time ne samo narušava tržišna utakmica i uvodi cjenovna nestabilnost, već se i koči kreativna destrukcija, mehanizam koji osigurava da „novo“ uvijek zamjenjuje staro, da efikasniji proizvodni procesi zamjenjuju starije manje efikasne, da nove tehnologije zamjenjuju stare itd. Proces kreativne destrukcije je krucijalan za vitalno gospodarstvo jer revitalizira tržišne, proizvodne, znanstvene, ljudske kapacitete te tako osigurava daljnji napredak.

Pogotovo zbog toga što trenutno postoji puno „jeftinog novca“, a depoziti građana u bankama su na zavidnim razinama te su slijedom toga kamate na štednju mizerne, kompanije u sastavu Agrokora ne bi dugo čekale na kupce.

Rekao sam da Agrokor ne treba spašavati, ali s određenom dozom rezerve. Ta doza rezerve proizlazi iz straha da državni gospodarski intervencionizam i korupcija ne suzbiju efikasnost tržišnog saniranja nastale rupe. To nikako nije ni blizu razlog zbog kojeg bi trebalo biti za spašavanje Agrokora, ali treba imati na umu da ta opasnost od razmahanih državnih regulacija, nepotizma i korupcije, tržišnog „uštimavanja“ postoji te treba bodriti nad tržištem dok se oporavlja da država svojim intervencijama ne bi poremetila prirodan ekonomski proces.

Velike korporacije nisu nužno štetne, one određene funkcije obavljaju bolje od manjih kompanija, a svojom veličinom i međunarodnim širenjem puno dopridonose širenju znanja i tehnologija po svijetu. Međutim, kod velikih korporacija uvijek postoji opasnost da iskoriste svoju veliku moć za utjecaj na političare i ostale decision-makere te promjenom legislative narušavaju slobodno tržište. Svaka funkcionalna kapitalistička država ima zakone protiv takvog ponašanja, protiv monopola, kartela, da bi se zaštitilo slobodno tržište. Upavo je efikasnost i konzistentnost pravnog okvira temeljni preduvjet uspostave tržišne privrede, a kako znamo, Hrvatska je u tom području dosta manjkava.

Ova situacija je upravo pokazatelj svega što ne valja u korporatizmu u sprezi s državom, a još je država dobrim dijelom omogučila uspon Agrokora na poziciju gdje se nalazi. Državni korporatizam nije kapitalizam i u direktnom je sukobu sa slobodnim tržištem. U principu je državni korporatizam tek djelomično bolji od državnog vlasništva jer je to sustav u kojem korporacije iskorištavaju svoju moć i utjecaj da utječu na državi u kroje zakone po svojoj mjeri, ruše same principe slobodnog tržišta, baš kao što čini država s vlastitim kompanijama.

S moralne strane, državno spašavanje privatne kompanije čiji je vlasnik do pozicije najmoćnijeg gospodarskog subjekta došao dobrim dijelom uz pomoć države, je nedopustivo jer stavlja državu u službu jedne korporacije koja je izrasla kroz manipuliranje državnog aparata. Postoje puno potrebnije stvari u kojima država može i treba pomoći, umjesto intervenirati u samoregulirajući mehanizam koji najčešće i zakazuje upravo zbog takvih uplitanja. Tu je i pitanje javnog duga koji gotovo da prelazi granice mogućnosti reprogramiranja, te kroz kreditni rejting svim pojedincima i kompanijama podiže cijenu novca. Stoga bi državno spašavanje Agrokora nabacilo dodatni teret na javni dug, a samim time i teret spašavanja jedne privatne kompanije na leđa svih njenih građana, što je nedopustivo.

Neka se država makne i pusti tržištu da odradi svoje.


VIŠE IZ RUBRIKE:
EKONOMIJA
HRVATSKA
O autoru
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr >>VIŠE
Novo na Liberalu

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Mislav Kolakušić ima najrealnije šanse pobijediti na predsjedničkim izborima. Ovo nije podrška već upozorenje.

Svi pričaju o Kolindi i Milanoviću, ali Kolakušić bi mogao iznenaditi. Pripremite se za budućeg predsjednika!

Škola

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Otvorene granice su istinski liberalni koncept koji su u prošlom stoljeću najviše promicali neki konzervativni političari.

Otvorene i zatvorene granice

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Most i HSLS su se zakačili oko toga tko se prvi sjetio pokrenuti inicijativu za ustavnu zaštitu vode koja je ustavom već zaštićena.

Tko je gluplji - Most ili HSLS?

Ekonomija

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Iako postoji mnogo argumenata i razloga za optimizam, trebamo inzistirati na reformama bez kojih nema značajnijeg rasta.

Hrvatskoj treba brži i zdraviji rast, a bez strukturnih reformi on nije moguć

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Toliki izljevi mržnje prema poslodavcima - onim ljudima koji stvaraju novu vrijednost - i strah od stranih radnika svojstveni su naciji koja ne želi napredak.

Hrvati će jednom morati prihvatiti da su radne migracije - u oba smjera - sasvim normalna pojava

Politika

PIŠE: EDUARD PETRANOVIĆ

Zoran Milanović može ugroziti šanse HDZ-ovoj Kolindi Grabar-Kitarović, a to znači da ne postoji jamstvo HDZ-ove premoći.

Zašto bi kandidatura vođe najgore hrvatske vlade bila dobra za Hrvatsku

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Samo nekoliko sati nakon što je Reuters objavio da su bogataši počeli povlačiti svoje bogatstvo na bankovne račune u Singapuru, izvršna direktorica Hong Konga je proglasila da povlači kontroverzni zakon.

Kako je kapital (zasad) sačuvao autonomiju Hong Konga

Škola

PIŠE: MARIO NAKIĆ

U nekim ekstremno lijevim krugovima ponavlja se citat iz Misesove knjige po kojemu ispada da je Mises hvalio i slavio fašizam. Je li to točno?

Ovako je Mises pisao o fašizmu 1927.

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Milorad Pupovac ponekad zna ovako izaći iz skrovišta ugroženog manjinca i pokazati svoje pravo bahato lice.

Pupovac odbrusio novinaru na pitanje zašto štiti Plenkovića: ʼNije vaš posao da ispravljate meneʼ

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Kvote na uvoz radnika primjer su loše, prekomjerne i iznimno štetne regulacije zbog koje bi mogla propasti cijela turistička sezona.

4 razloga zašto Vlada treba odmah ukinuti kvote na uvoz radnika

Ekonomija

PIŠE: LIBERAL.HR

Najbogatiji ljudi svijeta teško da mogu imati bolji mobitel od vas, a riječ je možda o najvažnijem uređaju za većinu ljudi danas.

Bakić objasnio kako tehnologija smanjuje ekonomsku nejednakost

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Skandalozno je da ravnatelj u državnoj školi ne zna ni Ustav države koja ga je zaposlila.

Hrvatska nije katolička nego sekularna država

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA | OGLAŠAVANJE

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: