Trulež draži od kreativne destrukcije

4.9.2018.
ČITATELJI OCIJENILI
5

Trulež draži od kreativne destrukcije

Promatrajući cjelokupni socio-ekonomski razvitak Hrvatske od samostalnosti do danas teško je izbjeći dojam da se radi o državi koja se sporo mijenja. Ne može se reći da određeni pomaci nisu napravljeni, ali svaka promjena je bila teško implementirana i prihvaćena. Čak nije ni problem u tome što stanovništvo nije svjesno potrebe za promjenom, dapače malo tko je zadovoljan trenutnim stanjem, ali problem je što ta želja za promjenom nikada ne nalazi put do implementacije, ili bar pokušaja implementacije. Svijest o promjeni je tu, ali želja da se ta svijest o promjeni pretoči u konkretnu akciju uvijek izostane.

Najočitiji primjer za to je ekonomija i relativno gospodarsko zaostajanje Hrvatske u odnosu na zemlje koje su se 90-ih nalazile u sličnoj situaciji, ali su se puno brže mijenjale i time postigle bolje stope gospodarskog rasta, blagostanja, obrazovanosti itd. Ključne ekonomske reforme koje su napravljene uvijek su bile prisilne, u smislu da nitko nije zaista planirao njihovu implementaciju nego su zbog određenih okolnosti postale nužnost oko koje nije bilo izbora. Stabilizacijski program i uvođenje kune ranih 90-ih, privatizacija bankarskog sektora i set reformi koje su bile uvjet za ulazak u EU su bile najznačajnije promjene u ekonomskoj politici, i na sve tri je Hrvatska bila prisiljena reagirati. Stabilizacijski program je bio nužan zbog naslijeđene visoke inflacije iz Jugoslavije, privatizacija bankarskog sektora jer država nije mogla više plaćati redovite sanacije banaka u državnom vlasništvu, set reformi za ulazak u EU zbog pritiska iz Bruxellesa.

Ostale stvari, kao privatizacija, reforme javne uprave i teritorijalnog ustroja, reforme zdravstva, obrazovanja i mirovinskog sustava, debirokratizacija i liberalizacija su se odvijale relativno sporo i neplanirano. Iako sporost inače podrazumijeva planiranje i oprez, u Hrvatskoj je usporedno sa sporosti uvijek išao kaos. Sporost i neorganiziranost u kombinaciji su idealna podloga za korupciju, jer sama sporost daje dojam da se ništa radikalno ne događa i djeluje umirujuće na stanovništvo. Kada se ništa ne mijenja, onda ljudi i nemaju potrebu za burnim reakcijama. Samim time svaka korupcija, privatizacijska pljačka, nepotizam te ilegalno izvlačenje novaca je manje vidljivo. I tu se može upotrijebiti paralela sa žabom koja će se skuhati živa u loncu punom vode ako se temperatura podiže polako, a kada bi se žabu odjednom ubacilo u kipuću vodu, odmah bi iskočila. Ali sama sporost podizanja temperature u vodi daje žabi vremena da se privikne, sve do temperature u kojoj umire, a da nije ni svjesna opasnosti.

Na isti način se diljem Hrvatske moglo sijati sjeme političkog nepotizma, pljačke i korupcije, a bez da je stanovništvo ikada ozbiljnije reagiralo na sve te pojave.

Istinabog, građani RH su tražili tu sporost. Strah od promjena je tradicionalno nasljeđe socijalizma koji je ne samo kao totalitaran sustav odgajao ljude da budu poslušni i zaziru od promjena, preziru one koji traže promjene i sumnjičavo gledaju na svako javno prokazivanje potrebe za promjenom, nego i sam od sebe kao sustav ljude čini pasivnima i inertnima. Euforiju oko stjecanja nezavisnosti i oslobađanje goleme energije optimizma o budućnosti su mnoge bivše komunističke države iskoristile da provedu nužne gospodarske reforme koje će im omogućiti da hvataju korak s razvijenim zemljama EU. Isti nalet energije je postojao i u Hrvatskoj, ali je on morao biti iskorišten u obrani zemlje. Jednostavno ga nije ostalo dovoljno da se iskoristi za ekonomske reforme, energija se do kraja rata sasvim potrošila na puku obranu.

Rat je bio traumatično iskustvo i ma koliko naštetio zemlji u smislu materijalnih i ljudskih troškova, najveća dugoročna šteta leži u tome što je zbog njega Hrvatska propustila svoj "val" koji bi očistio ono staro te stvorio prostor za novo. Rat je naravno prebacio fokus i energiju s potrebe za socio-ekonomskim promjenama na potrebu za pukim preživljavanjem. Kada ljudima prijeti neprijateljska vojska s nekoliko desetaka ili nekoliko stotina kilometara, teško da će se usredotočiti na dugoročne stvari. Tko čita analizu gospodarske situacije u zemlji kada je na naslovnici prizor ratnog razaranja u području odaljenom svega nekoliko desetaka kilometara od mjesta stanovanja?

To je drastično usporilo bilo kakve promjene u načinu socio-ekonomskog funkcioniranja te olakšalo onima koji žele iskoristiti novonastalu situaciju za pljačku, nepotizam i korupciju da rade što žele.

Nasljeđe društvene tromosti, prebacivanje fokusa s potrebe za promjenama na potrebe za samoodržanjem te trošenje "vala" energije na obranu umjesto razvitak su ljude još više ukopali u potrebu za stabilnošću.

A gospodarstvo koje se ne mijenja postupno trune. Upravo je nepostojanje mehanizma kreativne destrukcije, procesa u kojem stare industrije, proizvodni procesi, upravljačke strukture te staro znanje polako odumire da bi ga zamijenile nove industrije, proizvodni procesi, upravljačke strukture i znanje, dovelo do razvojnog zaostajanja komunističkih zemalja za kapitalističkim državama.

Hrvatska je zbog gore navedenih problema nastavila s komunističkom praksom umjetnog održavanja na životu onih elemenata koje bi u kapitalističkim gospodarstvu djelovanjem kreativne destrukcije bile zamijenjene modernijim industrijama i metodama. A takvo održavanje zastarjelog i trulog ne može popraviti oštećenja koja nastaju truljenjem, samo sprječavati da ti elementi gospodarstva odumru do kraja i time stvore prostor za novo, svježe i vitalno. Što je još gore, održavanje takvih trulih dijelova zahtijeva da se u tu svrhu crpi energija iz mladih i zdravih dijelova gospodarstva što usporava njihov rast. Klasična priča o tome kako država oporezivanjem oduzima jednima da bi subvencijama, poticajima i jamstvima poklonila drugima. A ti drugi, već truli i pred raspadom, ne mogu nikako postati mladi i vitalni. Ti dijelovi gospodarstva će odumrijeti kad-tad, jedino pitanje je koliko dugo će ih se umjetno održavati na životu na račun drugih.

Brodogradilišta predstavljaju upravo taj truli element - star, neefikasan i osuđen na propast. Ali zbog straha od kreativne destrukcije država i društvo radije biraju trulež, iako su istodobno svjesni da na kraju ti dijelovi moraju odumrijeti. Država je do sada oduzela 30 milijardi kuna od stabilnih, vitalnih i perspektivnih grana gospodarstva da bi održala na životu brodograđevni trulež. A brodogradilišta su samo djelić priče o održavanju truleži zbog straha od kreativne destrukcije. Postoje i mnoga druga, kao npr. Petrokemija, čiji su sindikati baš kao i sindikati Uljanika odbili ponude od privatnih subjekata jer su htjeli ostati trulež kojeg će država umjetno održavati.

Rat, strah i nasljeđe su loša opravdanja, koja se previše koriste kao argumenti za nastavak socio-ekonomskog truljenja. Ali to što su loša opravdanja ne znači da nisu istiniti razlozi. Bit će potreban ogroman napor da se ta opravdanja nadvladaju i ostave u prošlosti da bi društvo napredovalo. Osim ako sve "zdravo" ne napusti Hrvatsku i ostane samo "trulo", koje će ionako umrijeti jer neće više biti "zdravog" koje bi ga umjetno održavalo na životu.

 


VIŠE IZ RUBRIKE:
EKONOMIJA
HRVATSKA
O autoru
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr >>VIŠE
Novo na Liberalu

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Novo pravilo: Tko misli da je potplaćen, neka da otkaz i nađe nekoga tko će ga plaćati više!

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Divjak je produžena ruka Ribićevog sindikata, a HNS je uvijek bio stranka posebnih interesa

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

I robot-policajac je, na kraju krajeva, i dalje policajac.

Žena zatražila pomoć od policijskog robota, on joj odbrusio da mu se makne s puta pa zapjevao

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Tko je Abiy Ahmed, etiopljanski premijer koji je osvojio Nobela za mir?

Škola

PIŠE: MARIO NAKIĆ

6 stvari koje je Marx htio ukinuti (osim privatnog vlasništva)

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Hrvatska opet živi u devedesetima

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Usporedili smo udio godišnje učiteljske plaće u BDP-u po stanovniku RH s drugim zemljama Europske unije.

Jesu li učitelji u Hrvatskoj potplaćeni i nedovoljno cijenjeni? Postoji način da to provjerimo...

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Koji je smisao školstva?

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Pokušao je objasniti kako su ga kritičari pogrešno interpretirali pa se uspio još više zakopati.

Kovač nastavlja nizati gluposti: Ekonomski suverenizam, trgovina i iseljavanje

Ekonomija

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Unatoč blagom poboljšanju, Hrvatska je na Indeksu svjetske konkurentnosti najgora članica EU

Škola

PIŠE: LUDWIG VON MISES

Iz knjige 'Liberalizam' (1927), odlomak: Liberalizam i političke stranke

Ludwig von Mises o politici: Zašto liberalne stranke gube

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Autori South Parka maestralno se ʼzahvaliliʼ kineskim cenzorima zbog zabrane njihove serije

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: