Tržište nije Bog

Još od početka Liberala često smo suočeni s optužbama da smo "potpuno nekritični prema tržištu" i da je "tržište za nas Bog". Ljudi koji to tvrde mahom ozbiljno vjeruju da je država bog, odnosno rješenje svakog problema vide u državnoj zabrani, obavezi ili regulaciji.

Iako državne zabrane, obaveze i regulacije ponekad stvarno imaju smisla jer štite ljudska prava i slobode (npr. zabrana ubojstva, krađe, prijevare; obaveza polaganja vozačkog ispita zbog stjecanja prava na legalno upravljanje vozilom itd.), oni koji vide u državi Boga vjeruju da će državnim zabranama nestati loše ljudske navike, pa i one koje ne moraju biti loše same po sebi, ali oni ih smatraju lošima.

Apsurd je u tome što naši kritičari vjeruju da je država Bog i odgovor na sve probleme, a mahom oni upozoravaju na probleme koje je stvorila državna vlast. Dakle, za probleme koje stvara državna vlast, oni nude još veću moć toj državnoj vlasti jer vjeruju da će tako država ispraviti probleme koje je sama stvorila. Isti ljudi će vikati kako je državni vrh korumpiran i onda tražiti da taj državni vrh "treba još više regulirati", zabranjivati...Kako očekivati od korumpirane države da pravedno provodi tolike regulacije? Svaka nova regulacija i zabrana u njihovim je rukama alat za još veće koruptivne rabote. Ali to naši kritičari ne razumiju.

Kažu da tržište nije svemoguće i apsolutno dobro, što je sasvim točno. Nitko normalan ne vidi Boga ni u tržištu. Međutim, mi liberali razumijemo da nijedna državna zabrana, obaveza ili regulacija ne može zaustaviti tržišne mehanizme. Oni su prirodni. Razumijevanje ovog prirodnog koncepta tržišnih mehanizama je kao razumijevanje činjenice da ljudi udišu kisik koji se proizvodi prirodno, fotosintezom. To nije nikakvo savršenstvo niti nešto loše, to je jednostavno tako jer ne može drugačije.

Na primjer, zamislite da država iz nekog razloga zabrani prodaju kruha. Vjeruje li itko da bi se kruh nakon te zabrane prestao prodavati? Naravno da ne, prodavao bi se i dalje jer zakonska zabrana ne zaustavlja potražnju, a potražnja će kreirati ponudu.

Stavljanje proizvodnje i prodaje kruha izvan zakona donijelo bi veći rizik proizvođačima i trgovcima koji bi se morali skrivati od organa reda, a zbog toga bi sigurno poskupjele njihove usluge. Osim toga, oni bi postali laka meta provalnika i pljačkaša budući da ne smiju ništa prijaviti policiji jer su u prekršaju već samim time što proizvode ili prodaju zabranjeni artikl.

Upravo to se događa kod seksualnog rada u Hrvatskoj i drugim zemljama gdje je zabranjen ili prereguliran. Državna zabrana nije učinila da prostitucija nestane jer ona to ne može ni učiniti, ali dovodi seksualne radnike i radnice u tešku i nezahvalnu poziciju gdje im je visok rizik od prijevara, nasilnih napada i pljački. Kriminalci znaju kako se radnici u ilegali vjerojatno neće usuditi ništa prijaviti policiji jer će i sami biti kažnjeni čim se jave u policiju, zato su češće na meti kriminalaca.

Feministice i druge osobe koje tvrde da su protiv legalizacije prostitucije zato što "većina seksualnih radnica to ne želi raditi" i "često ih iskorištava kriminalno podzemlje" zapravo čine uslugu upravo tom kriminalnom podzemlju. Da je prostitucija legalna, seksualne radnice bi mogle bez problema prijaviti sve kriminalce koji ih napastuju, pljačkaju, prisiljavaju ili izrabljuju.

Ova analogija može se primijeniti na mnoge druge djelatnosti, ali prostituciju sam namjerno uzeo zato što je specifična po mnogočemu. Na tom primjeru možemo vidjeti da ljudsko pravo na rad ne smije biti ograničeno zakonskim regulacijama koje ne služe da bi štitile ljudska prava, a također dokazuje da ne može država štititi nikoga od samoga sebe, na to nitko nema pravo. Tržište nije Bog, ali teško može biti zaustavljeno ili preusmjereno državnom silom zakona.