Zadnji predsjednički i parlamentarni izbori u Turskoj, održani protekle nedjelje, bili su najnepravedniji izbori koje je Turska ikada vidjela, piše Washington Post. Vlada predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana dominirala je medijima, koristeći dostupnost vladinih i lokalnih resursa i profitirajući iz izvanrednog stanja koje je u Turskoj na snazi još od pokušaja vojnog puča.

Budući da su mediji čvrsto kontrolirani od državne vlasti, oporba je imala užasno težak zadatak doprijeti do potencijalnih glasača. Da stvar bude gora, Selahattin Demirtas, vođa pro-kurdske Narodne demokratske stranke, vodio je predizbornu kampanju iz zatvorske ćelije. Usprkos takvim uvjetima i ranim pozivima na bojkot, turska oporba je ipak odlučila sudjelovati u ovim izborima. Jedan od razloga je taj što su Meral Aksner i Muharrem Ince, lideri konzervativno-liberalne i socijaldemokratske stranke obećavali mogućnost promjene.

Erdogan je pobijedio zahvaljujući savezništvu s ultranacionalističkom strankom MHP, osvojivši oko 53 posto glasova. Ince, kandidat socijaldemokratske stranke CHP osvojio je 31 posto - više nego što je njegova stranka osvojila na bilo kojim izborima posljednjih desetljeća. Zatvoreni Demirtas osvojio je 8 posto, a liberalna konzervativka Aksener, kao jedina ženska kandidatkinja u predsjedničkoj utrci, samo 7 posto.

Oporba se nadala drugom krugu, ali Erdogan je uspio prijeći 50 posto. Na parlamentarnim izborima Erdoganova vladajuća Stranka pravde i napretka (AKP), koja je zapravo prilično pro-islamistička i izolacionistička, osvojila je 42,5 posto ili za 7 postotnih bodova manje nego na prošlim izborima, što će ih natjerati na koaliranje s MHP-om, ultranacionalistima koji su iznenadili osvojivši čak 11 posto glasova. Erdogan je godinama zagovarao izvršno predsjedništvo kako bi izbjegao bilo kakvu koaliciju, sada će morati pristati na kompromise i to s ekstremistima. Njihova zajednička vlada znači gotovo sigurno da neće biti uzmaka u turskoj politici prema Kurdima, EU niti prema dosadašnjim neprijateljima na Bliskom istoku. Socijaldemokrati su osvojili 23 posto glasova, pro-kurdska stranka 12 posto, a liberalni konzervativci 10 posto. Te tri stranke bit će oporba u turskom parlamentu.

Izbori su rezultat Erdoganovog nastojanja da polarizira glasačko tijelo. Glavne promjene nisu se dogodile u omjeru između pro-Erdoganove strane i oporbe, nego među njima. Svojim utjecajem na medije osigurao je da nema prelaza prema oporbi, a glasovi koje je izgubio prešli su njegovim koalicijskim partnerima. Izbori također pokazuju kolika je snaga nacionalizma u Turskoj. Iako su čak i liberalni konzervativci, pa i socijaldemokrati, u Turskoj nacionalisti do određene granice, intenzivniji nacionalizam bio je glavna politička sila koja je privlačila birače na ovim izborima.

Erdoganov izborni uspjeh dolazi u vrijeme dok je tursko gospodarstvo prilično slabo. Inflacija i nezaposlenost rastu, a turska lira je izgubila više od 20 posto vrijednosti tijekom zadnjih 6 mjeseci. Ali umjesto glasanja za oporbu kako bi se promijenila ekonomska situacija, turski konzervativci su ipak odlučili da je Erdogan najbolji čovjek za rješavanje ekonomske krize. Polarizacija i politika identiteta (pro-turski vs. pro-kurdski, pro-EU itd.) i dalje su moćni faktori koji sprječavaju glasače da traže alternativu čak i za vrijeme loše ekonomske situacije.

Što se tiče vanjske politike, Turska će vjerojatno i dalje biti problematični partner Zapada, tražeći više razmjena u vezi nego baziranja na zajedničkim vrijednostima. Erdogan će najvjerojatnije pokušati iskoristiti svoj novi mandat i pokušati izvući koncesije od Sjedinjenih Američkih Država u Siriji i spriječiti sanaciju vojnih sankcija na američkom Kongresu. Vjerojatno će doprijeti do Europske unije o migraciji, liberalizaciji viznog režima i financijskoj pomoći - no osnove tog napetog odnosa nisu se promijenile.

Nove ovlasti stečene ovim izborima dodjeljuju Erdoganu gotovo potpunu kontrolu nad polugama države. Novo predsjedništvo znači da mu neće biti nijedne kontrole i ravnoteže, iako će ostati ovisan o njegovoj suradnji s MHP-om u parlamentu. To znači da jedan čovjek kontrolira cijeli državni aparat bez ikakvog razdvajanja moći. Erdogan će i dalje vladati Turskom na autoritativan način, s ciljem da oblikuje zemlju prema svojoj slici.

Ovi izbori još jednom naglašavaju kako je Turska kulturno i politički podijeljena. Zemlja je podijeljena po sredini poput jabuke, s pola zemlje za Erdogana i drugom polovinom protiv njega. Napetost oko ključnih pitanja kao što su sekularizam, obrazovanje i sloboda izražavanja nastavit će opterećivati društvo.