Zveckanje oružjem, prijetnje ratom: Sve što trebate znati o ukrajinsko-ruskom sukobu

Krizna situacija u Ukrajini ovih je dana dosegla svoj vrhunac i sve je veća opasnost od oružanog sukoba. Od laganog zveckanja oružja stiglo se do kaubojskog obračuna u podne, gdje sad nijedna strana neće ispustiti drugu sa nišana. Iako vjerujem da do stvarnog sukoba (zasad) neće doći, situacija nije nimalo bezazlena. 100.000 ruskih vojnika na ukrajinskoj granici i kopanje rovova nije nimalo ugodna pozicija. Isto tako, poruke koje dolaze iz SAD-a ne odjekuju milozvučno u Moskvi, Moskva ih doživljava vrlo ozbiljno. Kako je sve krenulo?

Krenulo je zapravo prilično bezazleno i onako zapravo uigrano. Na čelo SAD-a je došao novi predsjednik s novom administracijom, koja je tek trebala izraziti svoje stavove oko spornih pitanja u svijetu. Ukrajina je (budući da nije tajna kako želi povratiti svoje odmetnute pokrajine u državni okvir) preko svojih ambasadora najavila SAD-u vojnu akciju na istoku zemlje (preciznije Donbas i Lugansk, ne i Krim) krajem prošle godine. Taj probni balon je očito „presjekla“ Rusija, te saznala za tu akciju Kijeva i mjesec dana nakon toga smo došli do 100.000 ruskih vojnika pred Ukrajinom.

Zašto je sebi to Ukrajina dopustila i kakve veze ima SAD s time? Pa prvenstveno Ukrajina ima prema međunarodnom pravu (prema kojem je i Hrvatska stekla neovisnost devedesetih godina, možemo se prisjetiti Badinterove komisije) pravo djelovati u okviru svojih državnih granica, pa čak i vojno (naravno, to isključuje ratne zločine). Stoga, nije pitanje hoće li Ukrajina krenuti na Donbas i Lugansk već kada. Priča o mirnoj reintegraciji Donbasa i Luganska je na jako dugom štapu.

Ukrajina, Rusija i predstavnici Luganske Narodne Republike i Donetske Narodne Republike potpisali su čak dva sporazuma u Minsku, ali osim prekida sukoba ostalo je sve mrtvo slovo na papiru. Prema tom sporazumu je Ukrajina trebala promijeniti Ustav, sprovesti decentralizaciju, priznati autonomiju odmetnutim pokrajinama, priznati njihove predstavnike, a zauzvrat bi se te dvije regije vratile u ustavni poredak Ukrajine. Bitno je naglasiti da se ovaj sporazum odnosio samo na Lugansk i Donbas, Krim nije dio tog sporazuma. Ukrajina zasad nije ispunila nijednu od tih točaka, s pravom ili ne, no zasad se ne nazire mirno rješenje tog sukoba.

Stoga, nije čudno da je Ukrajina poslala poruke SAD-u o poduzimanju akcija na istoku zemlje. Svaki put kada se promjeni američka administracija, javljaju se tako poruke upućene SAD-u od raznih zemalja, ne bi li ispitali stav nove administracije. Tako su Kijev i Zelenski naišli na plodno tlo, odnosno neku vrstu odobravanja Bidena koji je za razliku od indiferentnog Trumpa kojeg uopće Europa zapravo nije ni interesirala (s Putinom i Rusijom nije ulazio u sukobe) pokazao priličnu zainteresiranost za istok Europe, ali i za Balkan koji poznaje jako dobro. Stoga, nakon Trumpa istok Europe i Balkan (prvenstveno BiH i Crna Gora) su postali jako bitni u očima Bidena i njegove administracije. Isto tako, Putin s druge strane želi smanjiti taj utjecaj SAD-a i ne želi da smanjuje utjecaj Rusije u Europi. 

Putin je uspostavio prilično dobre trgovinske odnose s Njemačkom s kojom prilično neometano trguje bez obzira na sankcije i dogovara Sjeverni tok, jako je blizak s Orbanom i Janšom, Milorad Dodik je također potpuno ušao u Putinovo „krilo“ što je SAD kaznio blokirajući ga. Tako stečene odnose po Europi Putin nikako ne želi izgubiti i neće dopustiti SAD-u da to rastura. U tom kontekstu jasno je da se Rusija neće povući pred porukama/prijetnjama koje SAD šalje. Tu Rusija neće popustiti ni milimetra, a za Ukrajinu je problem što im je za izlazak iz ruskog čeličnog zagrljaja potreban SAD. Iz prostog razloga što je Rusija ipak velesila i teško se samo tako otarasiti njenog utjecaja, a drugo je to što je Ukrajina i krenula na taj put na Zapad uz pomoć SAD-a i prosvjeda na Majdanu. 

Ukrajina je ovim potezom, SAD gurnula u nezgodan položaj. Budući da je SAD počeo djelovati s novom administracijom na ovaj dio Europe, ne smiju u Ukrajini doživjeti poraz i popustiti pred Rusijom. Isto tako, Rusi uopće ne žele pregovarati s Ukrajinom, već isključivo s SAD-om. U tom kontekstu, ne čude onda tvrdi stavovi obiju strana, iako nijednoj strani ne odgovara trenutno rat u Europi.

Kako Ukrajina gleda na rat?

Ukrajina (legitimno) želi povratiti svoje teritorije i vratiti ih što prije u ustavno-pravni poredak. Ima relativno spremnu vojsku, no upitno je kako bi to završilo ukoliko se zaista Rusija umiješa. Ukrajina ipak prije svega treba pomoć sa Zapada gdje zasad dobiva samo tapšanja po ramenu i neku simboličnu pomoć u vidu nekog oružja, nešto simbolično vojske i obećanja sankcija prema Rusiji. Ono što Ukrajina zasad želi izbjeći jest mirna reintegracija, iz nekoliko razloga. Prvi je što želi izbjeći bilo kakvu autonomiju tih pokrajina koje bi bile pod velikim ruskim utjecajem, drugo je što bilo kakav plan mirne reintegracije ne uključuje Krim, a što je također prema međunarodnom pravu dio ukrajinskog teritorija. 

Također, nije nebitno kako ukrajinski narod gleda na sve to. Ukrajinci su kao narod jako podijeljeni kulturološki, jezično i religijski. Tako da jedan veliki dio Ukrajine istočno od rijeke Dnipro koristi ruski jezik u svakodnevnoj komunikaciji, pripadnici su ruske pravoslavne crkve i općenito gaje simpatije prema Rusiji, za razliku od zapadne Ukrajine koji govore izričito ukrajinski i pripadnici su grkokatoličke crkve. Ukrajina je izrazito bipolarno društvo. Naravno u politici nakon rata se neće čuti ništa pozitivno prema Rusiji, ali među narodom nije baš tako jednosmjerno. Tako da je upitno koliki bi postotak stanovništva zaista podržao ili sudjelovao (aktivno ili pasivno) u općem ratu s Rusijom.

Kako Rusija gleda na rat?

Stav Rusije je vrlo jasan. Krene li ukrajinska vojska na Donbas, oni ulaze u Ukrajinu. Opet, prema međunarodnom pravu to je agresija jer Ukrajina ima svako pravo na svom teritoriju poduzimati vojne akcije. Rusija bi tako trpjela ozbiljne međunarodne sankcije, a već trpe sankcije zbog Krima koje nisu tako bezazlene kako se to često prikazuje. Ukrajina ipak nije Gruzija koju je Rusija pregazila za sedam dana, i teško da bi Rusija sa 100.000 vojnika vojno porazila Ukrajinu – politički analitičar Goran Bandov je u Otvorenom spomenuo da bi im bilo potrebno oko 500.000 vojnika. Ukrajina ima 45 milijuna ljudi i ogroman teritorij koji bi i za moćnu rusku vojsku predstavljao ozbiljan pothvat. Također, vođenje gerilskih ratova nakon što bi Rusija i eventualno okupirala Ukrajinu je nešto što bi Rusija sigurno htjela izbjeći.

Isto tako, Rusija ne želi probleme s distribucijom plina kroz Ukrajinu (kroz koju idu najbitniji plinski tokovi prema Europi) i eventualno stopiranje Sjevernog toka. Putinova moć ovisi međuostalom i o oligarsima koji mu, istina, daju punu podršku. Eventualno stopiranje distribucije plina ili nekakva plinska kriza bi svakako poremetila te odnose. Isto tako, druga najveća grana ruskog gospodarstva je prodaja oružja, što je također uključeno u paket sankcija – odnosno zabrana prodaje oružja. Putin to svakako želi izbjeći, ali s druge strane pitanje je koliko bi EU bila ozbiljna u stopiranju nabavke ruskog plina i to u vrijeme kad se Europa nalazi u plinskoj krizi.

No, postoji i vjerojatnost lokalnog sukoba. Ukoliko ukrajinska vojska krene na Donbas, da ruska vojska uđe isključivo na to područje, bez invazije prema Kijevu koja bi donijela velike ekonomske i ljudske gubitke.

Kako SAD gleda na rat?

SAD je dobio "vrući krumpir" u ruke, od strane ukrajinske vlasti (ali i prethodnih vlasti SAD-a) koja ih je testirala i tražila podršku. Ali SAD osim tvrdog stava nije ponudio ništa posebno Ukrajini. Poslao im je nešto oružja, koje je zapravo "otpad" iz Afganistana, obećali su nešto vojske i to je otprilike to. NATO zasad šalje simboličnu pomoć i neće ulaziti u Ukrajinu već će se rasporediti po susjednim državama – članicama, a SAD bi u eventualnom sukobu uveo Rusiji sankcije – izbacivanje iz SWIFT-a, ograničavanje rada energetskih tvrtki, zabrana prodaja oružja i sl. Prilično slaba garancija za tako tvrdi stav SAD-a.

SAD je u poziciji gdje su izbačeni iz Afganistana, gdje se nakon Trumpa ponovo pozicioniraju u Europi i ne žele popustiti pred Rusijom. Međutim, Biden nikako ne želi gurnuti SAD i cijeli Zapad u rat s Rusijom radi Ukrajine ili drugih istočno europskih zemalja, ma kako u dobrim odnosima bio s njima. SAD-u odgovara napetost između Rusije i njenih susjednih zemalja, ali ne i sukob. Nije nevažna činjenica i da su u devetom mjesecu u SAD-u izbori za Kongres i da demokratima ne treba da ih se uvuče u rat u Europi. Isto tako najveći fokus SAD-a je na Kini, ovu krizu oko Ukrajine nikako nisu planirali, već im se dogodila.

Problem za SAD je sada kako se izvući iz ovog sukoba, a da ne budu poraženi. Jer zaoštravanjem retorike i tvrdim stavom, pa čak i prebacivanje odgovornosti na Rusiju i dizanjem histerije (povlačenjem svojih ambasadora iz Ukrajine) nisu uspjeli odvratiti Rusiju od njenog stava. Za SAD su sada moguće dvije opcije i nijedna im nije dobra: ili će kroz NATO poslati vojsku u Ukrajinu ili će se povući pred Rusijom i na neko vrijeme maknuti se iz Ukrajine. 

Kako EU gleda na rat?

Ono što je već neko vrijeme jasno, kriza u Ukrajini je ogolila. EU kao sila ne postoji. Ne postoji jedinstven stav EU, ne postoji nijedan adut, nijedna karta koju EU može odigrati u ovoj krizi. EU može samo moliti Rusiju da ne napadne Ukrajinu i moliti SAD da ne provocira Rusiju. U sukobu Rusije i Ukrajine najveći gubitnik (osim naravno ljudskih žrtava) bi bila EU i to nemjerljivo. Službeni stav EU da je Krim Ukrajina i da podržava cjelovitost Ukrajine, kao i plahe sankcije Rusiji, slabog su odjeka. Tek donekle nerviraju Rusiju, s time da glavna gospodarska grana - distribucija plina - teče bez problema i bez ikakvih sankcija. Što se tiče ostalih sankcija Njemačka ih se praktički uopće ne pridržava, kao i još neke zemlje i tu je problem jedinstvenosti EU i izricanjem stava kod ovakve krize. 

Njemačka daje slabe ili nikakve signale – tek je uspostavljena vlast i njemačka vlast se zasad bavi sama sobom i unutarnjim pitanjima. Ipak, Njemačka nije podržala Ukrajinu, nije im htjela oružje poslati i čak je blokirala Estoniju da to učini. Na kraju je radi pritisaka saveznika poslala smiješnih 5.000 kaciga. Njemačka šefica diplomacije je rekla da nema alternative stabilnim odnosima s Rusijom. Nastavlja sa Sjevernim tokom, izbjegavajući sve moguće posrednike u toj distribuciji plina.

Zasad je najjači odjek iz Francuske koja je odlaskom Velike Britanije iz EU i Njemačke koja se trenutno bavi sama sobom i prešutno odobrava Putina, ostala najjača europska sila koja je jasno rekla da će odgovoriti u slučaju invazije na Ukrajinu. Ostatak EU je nedorečen i podijeljen, ali uglavnom se prati stav SAD-a kao što je to često slučaj. Koliko je EU podijeljena pokazuje da čak i Višegradska četvorka, koja ima opozicijski karakter u EU nasuprot Bruxellesu, nije jedinstvena oko stava prema Rusiji. Tako imamo Orbana koji s Putinom dogovara nuklearnu elektranu u Mađarskoj za vrijeme ukrajinske krize čime se jasno svrstava uz bok Rusiji, što i nije neko iznenađenje zapravo. S druge strane imamo, recimo, Poljsku čiji je premijer jasno podržao Ukrajinu i pozvao sve članice EU da to isto naprave. 

No, prije svega EU bi pod svaku cijenu izbjegla rat jer jednostavno nema kapaciteta niti potez kojim može ucijeniti Rusiju ili je odvratiti od napada. EU je ovisna o ruskom plinu, što se ove godine i najviše osjeti kada je najveća plinska kriza u Europi. Cijena plina je otišla strahovito u nebo, Rusi drže monopol, a drugo rješenje se zasad ne nazire. Priče o zelenoj energiji su još jako daleko i Europa je i dalje (i bit će još neko vrijeme) ovisna o ruskom plinu. Bilo kakvo sankcioniranje Rusije u kontekstu plina je jako malo vjerojatno. Ukoliko se dogodi invazija na Ukrajinu, Europa može očekivati ozbiljnu krizu i recesiju.

Gdje je tu Hrvatska?

Pa, otprilike gdje i cijela EU. Podijeljena i zavezanih ruku. Od Plenkovićevog "Krim je Ukrajina" do Milanovićevog "povući ćemo vojsku iz Ukrajine". Suštinski ne možemo ništa, a moramo dati stav i nadati se da neće doći do rata. Plenković je onomad izrazio stav Bruxellesa i dao podršku Ukrajini, a Milanović je ovim potezom pokazao dozu suverenizma odnosno "soliranja" na što smo od njega već mogli vidjeti. Preteško bi bilo reći da se ovim potezom Milanović svrstao na stranu Rusije kao što mu se želi pripisati, no svakako je dokaz različitosti stavova kako unutar EU, tako i Hrvatske.

Ono što bi nas ipak trebalo mrvicu zabrinuti ili gdje bi se trebali barem malo zamisliti, jest da bi eventualnim "padom" Ukrajine Rusija došla praktički nama u susjedstvo. Dijelila bi nas Mađarska koja je trenutno preko Orbana pod jakim ruskim utjecajem. Uz nestabilnu BiH i mađarsko-ruski savez na sjeveroistoku svakako bi se destabilizirala Hrvatska, a to je nešto što naša politika treba imati na umu.

Kako izbjeći rat?

Najbitnije da se shvati da to ovisi samo o dvije zemlje, a to su Rusija i SAD. Alternative sporazumu SAD-a s Rusijom nema. Rusi su krenuli vrlo oštro sa zahtjevom da se NATO povuče na granice iz 1997., što je naravno nerealno i NATO to neće učiniti, ali je jasna početna točka oko koje će se vrtjeti. Rusija neće popustiti SAD-u da kopa po "njenom dvorištu" dok će SAD tražiti način da izađe iz ove krize neporažen.

To znači da SAD ne može obećati radi svog ugleda da Ukrajina neće postati član NATO-a, ali je sasvim izvjesno da NATO neće primiti Ukrajinu u svoje članstvo dok ima sporove s Moskvom i dok joj nisu definirane granice. Pa su se tako iz SAD-a mogle čuti poruke poput kontrole naoružavanja i drugih mjera gradnje povjerenja. Ipak, još smo daleko od mirnog rješenja i ostaje zasad nadati se da će nastavak pregovora doprinijeti deeskalaciji sukoba.