Umjetnička sloboda izražavanja je važnija od mojih i tvojih osjećaja

Oliver Frljić je postao najpopularniji kazališni redatelj u Hrvatskoj samo zahvaljujući svome smislu da pogodi u "žicu" i šokira one koje je najlakše pogoditi u žicu i šokirati. Osobno me njegove predstave ne zanimaju, dovoljno mi je bilo pročitati par intervjua da shvatim na koji način razmišlja i koji su mu dometi. Nije me šokirao ni impresionirao, mislim da ne može ponuditi ništa više od bilo kojeg prosječnog ljevičara u Hrvatskoj. O predstavi "Naše nasilje, vaše nasilje", koja je podigla najviše bure ovih dana u hrvatskim medijima i određenim političko-crkvenim krugovima ne mogu ništa reći jer je nisam gledao (niti planiram). Ni najmanje me ne zanima.

Međutim, ono što me zabrinulo, to je način na koji je ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek komentirala burne reakcije krajnje desnih i crkvenih krugova. Njeno upozorenje kazališnom redatelju da mora voditi brigu o osjećajima vjernika je krajnje neprihvatljivo u jednoj sekularnoj državi u kojoj bi trebala biti na snazi liberalna demokracija.

Zašto bi jedan kazališni redatelj, ili bilo koji drugi umjetnik, prilikom stvaranja uopće trebao voditi brigu o posebnim osjećajima neke posebno zaštićene skupine u društvu?

Stvar vam je jasna. Umjetnik teži šokirati masu i izazvati što burnije reakcije. Umjetnost koja ne izazove nikakve reakcije u publici, jednostavno je loša. U tom pogledu, Frljić je uspio.

Ako se nekome ne sviđa njegov stil, ne mora doći na predstavu. Ali ako ima onih koji bi je htjeli pogledati i za to platiti ulaz, onda ne možete tim ljudima to zabraniti samo zato što se vama predstava ne sviđa.

Kažu da je degutantna i "vrijeđa moralne osjećaje". Kako ti netko može uvrijediti moralne osjećaje svojim radom koji ti ni na koji način ne nameće? Podsjećam vas, niste prisiljeni doći na predstavu.

Dakle, potpuno je očekivana reakcija iz crkvenih krugova, a poznavajući balkanski mentalni sklop očekivane su i kaznene prijave koje su neki podnijeli protiv redatelja (očekivane, ali i urnebesno smiješne). Međutim, nije očekivano da državna vlast, dakle ministrica, izađe u javnost i podrži one koji pozivaju na zabranu. To je kršenje Ustava RH koji jamči svakome pravo na slobodu izražavanja.

Sloboda izražavanja je svetinja u svakoj civiliziranoj zemlji koja sebe smatra demokratskom i koja štiti ustavna prava. Sloboda izražavanja je iznad bilo čijih osjećaja.

Netko će reći, festival Marulićevi dani financiran je novcem poreznih obveznika pa država ipak može postavljati ovakve uvjete. Tu dolazimo do sukusa problema, država financira kulturu pa si uzima za pravo određivati svoje uvjete. To dovodi umjetnike u nezahvalan položaj i vjerujem da bi Frljić, koliko god on kao ljevičar volio državno financiranje takvih stvari, puno bolje prolazio na slobodnom tržištu.

Da država ne financira ovakve manifestacije i da su kazališta privatizirana, umjetnici bi imali apsolutnu slobodu u svome radu i ne bi im mogli ništa ničiji povrijeđeni osjećaji ni bilo kakve političke stranke. Frljić bi s ovakvim predstavama uvijek mogao podići prašinu i napuniti kazalište te zaraditi. Bilo koji sposobni umjetnik bi to vrlo lako mogao. Zašto ste se onda doveli u situaciju da ovisite o dobroj volji političara? Zašto ste si onda dopustili da vam crkveni vođe sole pamet i da vam ministrica savjetuje da pazite na njihove osjećaje?

Dragi umjetnici, to vam se događa kad želite biti pod okriljem države. Tako je valjda lakše i sigurnije, ali onda se dovodite u situaciju da žrtvujete ono najvrednije, a to je umjetnička sloboda.

Bez obzira na financiranje, nadam se da će razum prevladati i da se ministrica neće ovako više obraćati niti vršiti pritisak na umjetnike. No, ako se dogodi da država sabotira ovakve stvari, onda su za to umjetnici sami krivi. Želite državne financije - dobivate državnu kontrolu. Razmislite o tome.