Treba li država financirati umjetnike? To nije nova dilema - Frederic Bastiat, francuski ekonomist i političar iz 19. stoljeća je pisao o tom problemu još 1850. (pročitajte ovdje) i iz njegovog članka je razvidno da se o tome raspravlja već stoljećima.

Glumica Ena Rajić je napravila video skeč upravo na tu temu za Liberal:

Kao što su Bastiat i Ena primijetili, obje strane imaju dobre argumente. S jedne strane umjetnost oplemenjuje dušu naroda i ostavlja bitan trag u tradiciji nacije. Kultura je važna. S druge strane, liberalizam zahtijeva da svi ljudi budu jednaki pred zakonom. Zašto bi jedan obrtnik ili radnik morao zaraditi i za umjetnika? Je li to pravedno?

U svakom slučaju, jedno je sigurno - kad se umjetnost subvencionira javnim novcem, neke posljedice su neizbježne:

1. Umjetnost gubi na kvaliteti

Bit će sve više umjetnika, ali oni će se slabije truditi. Puno lakše je zadovoljiti birokrata nego publiku. Zašto bi se netko trudio napraviti, recimo, dobru predstavu za publiku ako zna da će svejedno biti dobro plaćen?

2. Umjetnost gubi slobodu

Ako subvencija umjetnika ovisi o tome da zadovolji kriterije koje će zadati neko političko ili stručno vijeće, umjetničke slobode su već u startu ograničene. Ako je vijeće koje odlučuje o dodjeli subvencija pretežno političko, onda umjetnik ne može biti politički slobodan, a politička je sloboda jedan od temeljnih preduvjeta za slobodnu umjetnost.

Ako je, pak, to vijeće striktno stručno, onda je kreativno omeđen jer mora raditi stvari koje su već uvriježene, koje su već općeprihvaćene. Ako izlazi iz kalupa ili u svome radu razbija uvriježene dogme, stručno vijeće će ga odbiti jer u njemu sjede ljudi koji ne žele da se njihova mudrost propitkuje.

Da bi umjetnost bila slobodna i kvalitetnija, nije nužno ukinuti javno subvencioniranje, ali moguće je uvesti instituciju tržišta. Ona nije savršena, ali je najpravedniji kriterij ocjenjivanja.

To se može učiniti kulturnim vaučerima, na način da država svakoj osobi dodijeli godišnji vaučer u određenoj vrijednosti i ona ga može trošiti na kazališne predstave, muzejske izložbe, glazbene koncerte i kino po svojoj želji. Kada potroši vrijednost vaučera, plaća novcem. Umjetnici svoje vaučere na kraju godine zamijene za novac.

Tako je to uređeno u Južnoj Koreji i već godinama funkcionira. Umjetnost im ne trpi, nema nikakvih problema. Nedavno je takav sustav uvela i Italija, ali zasad samo za školsku djecu i studente.

Kad bi se uveli kulturni vaučeri, to bi polučilo tri pozitivna rezultata:

1. Više građana bi dolazilo na umjetničke događaje

Kad bi svaki građanin dobio godišnji kulturni vaučer, onda bi se više građana zainteresiralo za kulturne događaje. Ovako će prosječni građanin razmišljati: "Ako to već imam, onda bi ga bilo dobro iskoristiti." To bi značilo ne samo brojniju publiku, nego i veću zaradu za same umjetnike.

2. Kvaliteta umjetnosti bi se poboljšala

Zbog sustava konkurencije, umjetnici bi se natjecali da skupe što više vaučera, što znači da bi radili više i bolje kako bi privukli što veći broj publike jer o tome bi im ovisio iznos subvencije.

3. Umjetnost bi bila slobodnija

Umjetnici ne bi morali zadovoljiti političare ili stručna vijeća da bi dobili subvencije. Sve što trebaju je zanimljivim radom stvoriti svoju publiku.

Ovom prijedlogu će se protiviti oni umjetnici koji u startu znaju da neće moći zadovoljiti publiku i da im je lakše raditi manje za birokrate i struku. Ali sjetite se da su takvi uvijek bili kočničari napretka. Hrvatska umjetnost je na jako niskoj grani i uglavnom se svodi na ljevičarske političke skupove, to svi znamo, to znaju i oni koji u tome sudjeluju. Ako se više građana uključi, umjetnost će dobiti jednu sasvim novu dimenziju.