Jučer je u Bosni i Hercegovini odjeknula vijest: "Valentin Inzko, visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, nametnuo je dopune u Kaznenom zakonu Bosne i Hercegovine kojima se zabranjuje i kažnjava negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca."

A onda su reakcije samo krenule. Srbi, Hrvati, Bošnjaci... Nikad podijeljeniji. Država - nikad destabiliziranija.

S jedne strane imamo genocid, s druge imamo korištenje bonskih ovlasti i udar na temeljno ljudsko pravo: slobodu govora. Kako se postaviti?

Jedno vrijeme sam jako puno pisala o ratnim zločinima počinjenim nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Iskreno, ne samo zato jer sam i sama Hrvatica. Nisam mogla shvatiti da mediji ne pišu o Grabovici, Trusini, Buhinim Kućama, Križančevom Selu, Travniku, Vitezu, Konjicu, Bugojnu i ostalim mjestima na kojima su vršeni neviđeni pokolji, masakri i silovanja.

U to vrijeme, uvrede na moj račun su pljuštale. Bila sam fašistica, ustašica, nacionalistica, UZP, pokrštena Arapkinja i što sve ne. Pojedini su me spominjali u kontekstu silovanja, neki su me komentirali na račun fizičkog izgleda, neki su samo psovali, a znali su dodati i mrvicu seksizma da začine gulaš od uvreda. Ni dan danas ne mogu se zaposliti u glavnom gradu države u kojoj živim jer sam iznijela tu drugu stranu priče.

Zašto ovo sve govorim za Liberal? Zna li itko kako sam se osjećala dok su me masovno nazivali fašisticom? Ne zna. Niti može znati. Ni ne treba znati. Možda sam se poželjela ubiti, možda sam se osjećala posebno, možda sam plakala zatvorena u sobi, a možda su mi samo jako nahranili ego.

Važno je samo to da imam barem toliko svijesti i zdravog razuma pa ne smatram da netko tko mene zove fašisticom zaslužuje zatvor. Možda sam ja svojom borbom za istinu više povrijedila njihove nježne osjećaje nego oni moje loše osmišljenim uvredama po društvenim mrežama? Na kraju krajeva, referirajući se na dobrog starog Voltairea, do smrti bih branila pravo mojih neistomišljenika da me nazovu fašisticom.

Genocid u Srebrenici se dogodio. To je moje mišljenje, koje izaziva u meni najtužnije osjećaje koje čovjek može zamisliti. Međutim, ne mogu natjerati nekoga iz Republike Srpske da osjeća isto što i ja. Ne mogu ga natjerati da govori mojim riječima. Ne mogu mu nametnuti ni svoju ideologiju ni stavove.

Valentin Inzko, koji ovih dugih godina ništa nije radio na preplaćenoj besmislenoj poziciji, očito smatra da može. Ali tek će to pokazati koliko plaćeni osjećaji i mišljenja jednog čovjeka znače. Zabrane nikad nisu doprinijele ničemu dobrom. A visoki predstavnik, kao šlag na tortu, za kraj svoga (ne)djelovanja i pred samu mirovinu, spektakularno je doprinio raspadu BiH.

Srbi su, malo je reći, bijesni. Bošnjaci u općoj ekstazi. A Hrvati?

Hrvati, koje je Inzko možda ponajviše maltretirao, sjede s kokicama, mirno promatraju i samo čekaju što će se dogoditi. Njima su već oduzeta brojna demokratska prava. Oni su već navikli na institucionalno nasilje. Hrvati u BiH će vjerojatno samo iskoristiti priliku da upitaju bošnjački državni vrh je li se u Grabovici dogodio genocid. A onda se lagano spremiti za raspad ovog međunarodnog protektorata. Jer svakom totalitarizmu jednom dođe kraj.