Predstavljamo: Šonje & Polšek - Prešućeni trijumf liberalizma

6.11.2019.
ČITATELJI OCIJENILI
5

Preporučeno za vas
Huić: Sindikati koriste potplaćene medicinske sestre za povećanje plaće uhljebima koji samo rade štetu
Neka Linić uloži svoju imovinu u Uljanik!
Zadrani će neuspješni koncert Rite Ore platiti većom cijenom vode
Huić o ideji da država uloži još 10 mlrd. kn u Uljanik: ʼTo bi sj*balo javne financijeʼ
Ovo nije humano: Beljak htio ispasti faca, Plenkovićev ministar ga uništio...
OPG-ima državna agencija ne priznaje ponudu iz SAD-a jer nema pečata i PDV-a
Miletić vrijeđa našu inteligenciju ako ozbiljno misli da ćemo povjerovati u nevinost IDS-a
Ako Vlada pomogne Uljaniku, morat će i svima ostalima
HDZ je prije 5 godina najavio digitalizaciju javne uprave, ali Hrebak ju je proveo - u Bjelovaru
Autori South Parka maestralno se ʼzahvaliliʼ kineskim cenzorima zbog zabrane njihove serije
Na današnji dan Vlado Gotovac održao je najbolji politički govor u modernoj hrvatskoj povijesti
Tko je Hayek?
Obersnel ljut što više ne može reketariti taksiste
Porezna uprava smislila nove načine da privatnicima zagorča život. Ako je ovo ʼrasterećenjeʼ...
Mit o izumiranju socijalne države, 2. dio: Razvijene države povećavaju poreznu presiju
Porezni obveznici traže od države da transparentno objavi sva jamstva kojima su političari zadužili građane
Digitalni porez nema veze s pravdom i neće pogoditi velike korporacije nego male biznise i startupe
Plenković se kiti tuđim perjem i busa u prsa dok Hrvatska zaostaje
Sveta Nedelja ukida naknadu za taksiste i smanjuje paušal u turizmu na zakonski minimum
Europska liberalna grupacija promijenila svoje ime; evo zašto...

Predstavljamo: Šonje & Polšek - Prešućeni trijumf liberalizma

Ovo je velika stvar za liberalizam u Hrvatskoj. Ugledni ekonomski analitičar Velimir Šonje, osnivač Ekonomskog laba je udružio snage s Darkom Polšekom, redovitim profesorom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, da bi zajedno napisali knjigu u povodu 30. godišnjice pada Berlinskog zida. Knjigu možete kupiti u Lab Shopu.

Knjiga se ne bavi samo prošlošću, nego i otvorenim pitanjima razvoja današnjice. U fokusu je pitanje jesu li politički i ekonomski liberalizam širom srednje i istočne Europe jednako privlačni kao pred trideset godina, ili su ti razvojni koncepti danas potrošeni.

Knjiga se ne bavi samo Hrvatskom, već čitavom srednjom i istočnom Europom. Prikazuje podatke o društvenom napretku zemalja Nove Europe, koji svjedoče o „prešućenom trijumfu liberalizma“ i „praktičnoj važnosti slobode“. Iako je Hrvatska u proteklih četvrt stoljeća relativno zaostala za zemljama poput Estonije i Slovenije, i Hrvatska se u razdoblju od kraja Domovinskog rata naovamo razvijala brže nego u zadnjim desetljećima socijalističkog razdoblja. Autori ističu da su se najbrže razvijale zemlje koje su prve i sveobuhvatno provele liberalne političke i gospodarske reforme poput Češke i Estonije. Hrvatska je zbog rata i raširenog etatističkog naslijeđa u tim reformama zaostajala.

Kad je pročitam, očekujte recenziju na Liberalu, a dotad donosim najavu (u nastavku teksta) koju potpisuje Velimir Šonje.

Jogurt, zid i zavjesa

Čini se da će obilježavanje tridesete godišnjice biti sušta suprotnost dvadesetoj, koja je u Hrvatskoj obilježena mlako i, kako piše Polšek u našoj knjizi, uz podsjećanje „kako je ovdje sve bilo drugačije“; valjda zbog rata, ili zbog samoupravnog socijalizma koji je funkcionirao drugačije od sovjetskog komandnog modela gospodarstva, ili zbog shopping izleta u Trst. Postavlja se pitanje mogu li te “lokalne specifičnosti” zasjeniti zajedničke nazivnike totalitarnih društava kojima su upravljale komunističke partije?

Nasuprot dvadesetoj, mislim da će trideseta godišnjica privući mnogo veću pozornost i provocirati raznolikije reakcije, jer: (1) zahvaljujući pokušajima Grabar Kitarović da Hrvatsku smjesti s istočne strane «željezne zavjese», što je počelo s onom tvrdnjom da se u dućanima nije mogao birati jogurt, teme otprije 30-40 godina odjednom su postala bitna pitanja izborne kampanje; (2) kritika neoliberalizma – ta glavna alternativa prevladavajućoj paradigmi – prošla je svoj zenit ugušivši se u vlastitim proturječjima najavljujući nejednakosti, siromaštvo i nezaposlenost koji se nisu dogodili iako je Zapad u međuvremenu prošao kroz najveću gospodarsku krizu nakon Drugoga svjetskog rata, i (3) prošlo je dovoljno vremena da se može reći kako je jedna epoha – epoha takozvane tranzicije, dovršena. To otvara vrata za objektivnije sagledavanje vremena koje je za nama, ali i trezvenije promišljanje o budućnosti. U ovom tekstu ću se usredotočiti na prvi razlog, a druga dva ostavljam za nastavke.

Početak kampanje aktualne Predsjednice obilježen je nemuštim pokušajem da Jugoslaviju suprotno neprijepornim povijesnim činjenicama smjesti u sovjetski blok, s one strane željezne zavjese. Kao da je samo socijalistički blok bio sastavljen od diktatura i neuspjelih država iz kojih se bježalo na Zapad; kao da u Titovim nesvrstanima nije obitavao dovoljan broj satrapa da se i tu družinu, uključujući i njenog neformalnog vođu, dobrim dijelom okarakterizira kao skup kandidata za međunarodna sudišta čiji bi procesi trajali desetljećima i završavali milenijskim kaznama.

Jasno je da politički izbori nisu laboratorij za politološke analize i potragu za istinom. Unatoč tome, nameće se pitanje otkud potječe ta potreba uguravanja Hrvatske odnosno tadašnje Jugoslavije „pod sovjetsku čizmu“ od čije je potplate Josip Broz, na našu sreću u nesreći, paranoično, ali s dobrim razlogom bježao (valjda po onoj poznatoj «ako imaš maniju proganjanja, ne znači da te nitko ne progoni», što najbolje znaju bivši špijuni).

Racionalno objašnjenje glasilo bi da priča o jugo-sovjetiji donosi neku prednost na biralištima, ali osim priče o tome kako je nekad bilo puno lošije, teško je shvatiti politički kalkulus stožera Grabar Kitarović. Kada se malo zbroje, stožerni stratezi vjerojatno će proračunati da će klasična priča o ustašama i partizanima donijeti puno više glasova od ove mutne priče iz prošlosti.

Teror "lokalnih specifičnosti"

Mogući povratak ustaša i partizana u finišu predsjedničke kampanje pomoći će rasvjetljavanju razloga zašto se pad Berlinskoga zida u Hrvatskoj slabo razumije; ovdje se sve vrti oko specifičnog lokalnog iskustva. Ono je po mnogočemu bilo specifično, osim po onom bitnom: i tu nije bilo demokracije, i tu je bio socijalizam, diktatura kojom su rukovodili komunisti. Unatoč tako očiglednom zajedničkom nazivniku, dojam je kako se u Hrvatskoj javnosti bježi od zaključka da je pad Zida prije 30 godina bio jednako važan za Čehe, Mađare i Hrvate. U korijenu leži taj pretjerani fokus na lokalne specifičnosti koje rađaju nesporazume i zapetljaje iz čijih se čvorova desetljećima ne uspijevamo izvući.

Odmah treba reći: jugo-hr specifičnosti dobrim su dijelom propagandno napuhane. Vlasnici Yuga i Tristaća osjećali su se nadmoćno naspram slučajnih prolaznika u Trabantima i strašno-dimećim Varburzima čija su se vrata zatvarala uz dramatičan zvuk, u usporedbi s kojim je pad lima na betonski pod zeničke željezare zvučao kao solo iz Stairway to Heaven. Golfovi sklepani u sarajevskom TAS-u, dio kojih se još i danas kotrlja bosanskim cestama, stvorili su iluziju tehnološke sofistikacije kojoj niti jedan tehnološki doseg slavenske braće nije bio dorastao.

No, budimo realni, ni tada se ništa nije moglo mjeriti s kvalitetom češke Škode. Ma kako neugledan i bučan bio, taj automobil je i u socijalizmu bio nešto poput napete praćke koja jedva čeka izbaciti novi model u rangu Golfa koji će osvojiti svijet, barem onaj njegov dio istočno i jugoistočno od Praga. Češka inačica komandnog modela gospodarstva nije trajno naškodila Škodi, dok je samoupravni raj kragujevačku Zastavu ostavio na mjestu u autoindustriji koje joj realno pripada. A TAS-a više nema. Kao ni TAM-a sjevernije na Dravi.

Ni parodije nam ne mogu pomoći

Unatoč svoj toj propagandi, epohalni uspjesi socijalističkoga rada «na ovim prostorima» bolje su se mogli opisati parodijom vožnji mladog Brucea Willisa u yugićima u Umri muški i Moonlighting, ili u sjajnom tekstu nedavno preminulog Denisa Kuljiša o turizmu na Brijunima (Pakao u raju), ili u briljantnom slovenskom filmu braće Virc, Houston, we have a problem (svakako pogledati ako već niste).

U tom filmu Tito bježi od Jovanke tako što ga uz pomoć konopca na sred Sredozemlja prebacuju na drugi brod u imaginarnom konvoju koji putuje prema Maroku, ne bi li se tamo uredila predaja know-howa jugoslavenskog svemirskog programa Amerikancima koji su zapeli s vlastitim razvojem, pa bez kritičnoga doprinosa mitološkog domaćeg znanja nikada neće stići na toliko željeni Mjesec.

Parodije, ironija i humor najzdravije su forme za propitivanje ustaljenih istina, ali unatoč njihovu obilju, fokus na lokalne specifičnosti uspješno preživljava svaku umjetničku i komunikacijsku formu. Taj fokus povremeno kulminira spomenutim ustašama i partizanima koji su destilirani iskaz lokalnih specifičnosti (priča o željeznoj zavjesi tek je blijeda preslika te pobjedničke teme).

Lokalne specifičnosti zapravo služe zamračivanju činjenice da lokalno hrvatsko iskustvo predstavlja tek oko 4% narodnih iskustava od Baltika do Crnoga Mora mjereno udjelom u ukupnom broju stanovnika koji su se posložili oko te zemljopisne linije. I drugi istočno i jugoistočno europski narodi imaju svoje lokalne specifičnosti: tu su traume iz više ili manje skrivenih lokalnih građanskih ratova (poljskih, mađarskih i inih), tu su i «specifični socijalizmi» jer mađarski se model jako razlikovao od poljskog, a poljski od sovjetskog…

Bez obzira na ove ili one “lokalne specifičnosti”, Zid je svima bio zajednički – simbol. Simbol koji je dijelio socijalizam od kapitalizma i nedemokratske diktature od liberalnih demokracija na Zapadu. Da, dijelio je i zonu sovjetskog utjecaja od nekih drugih zona, no to nije bilo jedino obilježje tog nesretnog zida. I to bi trebalo biti dovoljno za zaključak kako je taj Zid bio jednako važan i za nas, a da se, priznajući to, ne uvučemo u mrežu povijesnih falsifikata koju nam pletu (neki) političari, povjesničari i uzbuđeni komentatori, bez obzira na to pripadaju li kampu koji se bori za bolju ili lošiju prošlost od one koja se stvarno dogodila (ovo s boljom prošlošću pročitao sam jučer u Ristićevoj kolumni u Večernjaku, na čemu zahvaljujem, uz ovaj dodatak da postoje i borci za lošiju prošlost).

Mogu li Burke i de Tocqueville obraniti Berlinski zid?

Zagovornici fokusa na lokalne specifičnosti i dalje će tvrditi – ne, lokalne specifičnosti (npr. turizam na Jadranu ili shopping u Trstu) su ključne, važnije od zajedničkih nazivnika (npr. samo komunistička partija na vlasti)! Ako uvažimo te specifičnosti i ako kroz njih ocjenjujemo europsku i svjetsku povijest, misle oni, pred očima će nam se rastvoriti alternativna moguća povijest, paralelni svemir.

Tako Žarko Puhovski u tekstu na Idejama priziva oprezni konzervativizam Burkea i de Tocquevillea ne bi li ojačao tezu kako je Berlinski zid na nekoga pao – između ostaloga, na tisuće žrtava post-jugoslavenskih ratova. Puhovski ne razrađuje svoju fergusonovsku What-if povijest, već samo nabacuje tezu o mogućoj alternativnoj povijesti u kojoj rata (možda) ne bi bilo, da Zid nije pao. Točnije, rat je postao moguć tek kada je Zid «revolucionarno» pao (a to je logički najuže povezano s prethodnom rečenicom).

Je li lokalna ratna specifičnost dovoljno snažan užas koji može pružiti historiografski legitimitet tezi o alternativnoj povijesti u kojoj bi Zid u ovom ili onom obliku trajao i nakon 1989., kao turska sapunica čija hipnotizirana publika ne može ni zamisliti ništa drugo do – happy end?

Ne mogu biti dorastao profesoru filozofije na njegovu terenu, ali laik kakav jesam, vjerujem da bi se Burke i de Tocqueville ozbiljno zabrinuli nad korištenjem njihovih imena u ime očuvanja Zida (kako on ne bi “pao na žrtve”). Pogotovo kada bi saznali da su se žrtve pojavile u jednom udaljenom uglu nekad nedemokratskoga svijeta, i to u uglu kojim tada, dok je Zid padao, nije drmao Mahatma Gandhi (pa da se povijesnom spontanitetu prepusti da iznutra dovede do nekoga sretnijeg i sigurnijeg rješenja), već – Slobodan Milošević! Razlika d-rastična, rekao bi Đuro iz Top liste nadrealista, kad smo već kod lokalnih specifičnosti.

Zamka fokusa na lokalne specifičnosti sastoji se u selektivnom korištenju lokalnih sjećanja i gubitku šire slike iz vidokruga. Mi smo u knjizi te lokalne specifičnosti popisali: od nacionalno obojenih tajnih službi preko suvremene umjetnosti i shoppinga preko granice, do rock ‘n’ rolla i Zagrebačkog velesajma, te zaključili kako lokalne specifičnosti nisu vrijedne žrtvovanja šire slike. Hrvatska stoga okupira manje od trećine sadržaja naše knjige.

U široj slici, pad Berlinskoga zida ne pokazuje se kao revolucionarna i nasilna promjena nalik onoj koja se desila 200 godina ranije, kao što glase postavke Puhovskog, nego kao simboličan događaj na dugom vremenskom pravcu raspadanja starog i stvaranja novog, slobodnijeg i boljeg svijeta. Procesi su važniji od prevrata, osobito ako se prevrati svedu na građevinske radove umjesto giljotinu. A duboke uzroke balkanske tragedije koja je kulminirala dvije godine nakon pada Zida treba tražiti negdje drugdje – u tamnim povijesnim dubinama Balkana (gdje lokalne specifičnosti jesu važne), a ne u, komparativno gledano, nenasilnom povijesnom događaju koji je tolikim ljudima i narodima pružio epohalnu šansu priključenja europskoj matici, i to na ravnopravniji način nego ikada ranije. Ta europska prilika i perspektiva, kao i rezultati koje je ona polučila duž cijele linije od sjevera do juga, najvažnija su ostavština prijelomne 1989.

Knjigu možete naručiti ovdje.


Novo na Liberalu
VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: