Predstavljamo: Šonje & Polšek - Prešućeni trijumf liberalizma

6.11.2019.
ČITATELJI OCIJENILI
5

Preporučeno za vas
Huić: Sindikati koriste potplaćene medicinske sestre za povećanje plaće uhljebima koji samo rade štetu
Neka Linić uloži svoju imovinu u Uljanik!
Zadrani će neuspješni koncert Rite Ore platiti većom cijenom vode
Huić o ideji da država uloži još 10 mlrd. kn u Uljanik: ʼTo bi sj*balo javne financijeʼ
Ovo nije humano: Beljak htio ispasti faca, Plenkovićev ministar ga uništio...
OPG-ima državna agencija ne priznaje ponudu iz SAD-a jer nema pečata i PDV-a
Miletić vrijeđa našu inteligenciju ako ozbiljno misli da ćemo povjerovati u nevinost IDS-a
Ako Vlada pomogne Uljaniku, morat će i svima ostalima
HDZ je prije 5 godina najavio digitalizaciju javne uprave, ali Hrebak ju je proveo - u Bjelovaru
Autori South Parka maestralno se ʼzahvaliliʼ kineskim cenzorima zbog zabrane njihove serije
Na današnji dan Vlado Gotovac održao je najbolji politički govor u modernoj hrvatskoj povijesti
Tko je Hayek?
Obersnel ljut što više ne može reketariti taksiste
Porezna uprava smislila nove načine da privatnicima zagorča život. Ako je ovo ʼrasterećenjeʼ...
Mit o izumiranju socijalne države, 2. dio: Razvijene države povećavaju poreznu presiju
Hrvatska ima veći udio žena u poduzetništvu od Švedske, Njemačke i Švicarske
Porezni obveznici traže od države da transparentno objavi sva jamstva kojima su političari zadužili građane
Digitalni porez nema veze s pravdom i neće pogoditi velike korporacije nego male biznise i startupe
Plenković se kiti tuđim perjem i busa u prsa dok Hrvatska zaostaje
Sveta Nedelja ukida naknadu za taksiste i smanjuje paušal u turizmu na zakonski minimum

Predstavljamo: Šonje & Polšek - Prešućeni trijumf liberalizma

Ovo je velika stvar za liberalizam u Hrvatskoj. Ugledni ekonomski analitičar Velimir Šonje, osnivač Ekonomskog laba je udružio snage s Darkom Polšekom, redovitim profesorom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, da bi zajedno napisali knjigu u povodu 30. godišnjice pada Berlinskog zida. Knjigu možete kupiti u Lab Shopu.

Knjiga se ne bavi samo prošlošću, nego i otvorenim pitanjima razvoja današnjice. U fokusu je pitanje jesu li politički i ekonomski liberalizam širom srednje i istočne Europe jednako privlačni kao pred trideset godina, ili su ti razvojni koncepti danas potrošeni.

Knjiga se ne bavi samo Hrvatskom, već čitavom srednjom i istočnom Europom. Prikazuje podatke o društvenom napretku zemalja Nove Europe, koji svjedoče o „prešućenom trijumfu liberalizma“ i „praktičnoj važnosti slobode“. Iako je Hrvatska u proteklih četvrt stoljeća relativno zaostala za zemljama poput Estonije i Slovenije, i Hrvatska se u razdoblju od kraja Domovinskog rata naovamo razvijala brže nego u zadnjim desetljećima socijalističkog razdoblja. Autori ističu da su se najbrže razvijale zemlje koje su prve i sveobuhvatno provele liberalne političke i gospodarske reforme poput Češke i Estonije. Hrvatska je zbog rata i raširenog etatističkog naslijeđa u tim reformama zaostajala.

Kad je pročitam, očekujte recenziju na Liberalu, a dotad donosim najavu (u nastavku teksta) koju potpisuje Velimir Šonje.

Jogurt, zid i zavjesa

Čini se da će obilježavanje tridesete godišnjice biti sušta suprotnost dvadesetoj, koja je u Hrvatskoj obilježena mlako i, kako piše Polšek u našoj knjizi, uz podsjećanje „kako je ovdje sve bilo drugačije“; valjda zbog rata, ili zbog samoupravnog socijalizma koji je funkcionirao drugačije od sovjetskog komandnog modela gospodarstva, ili zbog shopping izleta u Trst. Postavlja se pitanje mogu li te “lokalne specifičnosti” zasjeniti zajedničke nazivnike totalitarnih društava kojima su upravljale komunističke partije?

Nasuprot dvadesetoj, mislim da će trideseta godišnjica privući mnogo veću pozornost i provocirati raznolikije reakcije, jer: (1) zahvaljujući pokušajima Grabar Kitarović da Hrvatsku smjesti s istočne strane «željezne zavjese», što je počelo s onom tvrdnjom da se u dućanima nije mogao birati jogurt, teme otprije 30-40 godina odjednom su postala bitna pitanja izborne kampanje; (2) kritika neoliberalizma – ta glavna alternativa prevladavajućoj paradigmi – prošla je svoj zenit ugušivši se u vlastitim proturječjima najavljujući nejednakosti, siromaštvo i nezaposlenost koji se nisu dogodili iako je Zapad u međuvremenu prošao kroz najveću gospodarsku krizu nakon Drugoga svjetskog rata, i (3) prošlo je dovoljno vremena da se može reći kako je jedna epoha – epoha takozvane tranzicije, dovršena. To otvara vrata za objektivnije sagledavanje vremena koje je za nama, ali i trezvenije promišljanje o budućnosti. U ovom tekstu ću se usredotočiti na prvi razlog, a druga dva ostavljam za nastavke.

Početak kampanje aktualne Predsjednice obilježen je nemuštim pokušajem da Jugoslaviju suprotno neprijepornim povijesnim činjenicama smjesti u sovjetski blok, s one strane željezne zavjese. Kao da je samo socijalistički blok bio sastavljen od diktatura i neuspjelih država iz kojih se bježalo na Zapad; kao da u Titovim nesvrstanima nije obitavao dovoljan broj satrapa da se i tu družinu, uključujući i njenog neformalnog vođu, dobrim dijelom okarakterizira kao skup kandidata za međunarodna sudišta čiji bi procesi trajali desetljećima i završavali milenijskim kaznama.

Jasno je da politički izbori nisu laboratorij za politološke analize i potragu za istinom. Unatoč tome, nameće se pitanje otkud potječe ta potreba uguravanja Hrvatske odnosno tadašnje Jugoslavije „pod sovjetsku čizmu“ od čije je potplate Josip Broz, na našu sreću u nesreći, paranoično, ali s dobrim razlogom bježao (valjda po onoj poznatoj «ako imaš maniju proganjanja, ne znači da te nitko ne progoni», što najbolje znaju bivši špijuni).

Racionalno objašnjenje glasilo bi da priča o jugo-sovjetiji donosi neku prednost na biralištima, ali osim priče o tome kako je nekad bilo puno lošije, teško je shvatiti politički kalkulus stožera Grabar Kitarović. Kada se malo zbroje, stožerni stratezi vjerojatno će proračunati da će klasična priča o ustašama i partizanima donijeti puno više glasova od ove mutne priče iz prošlosti.

Teror "lokalnih specifičnosti"

Mogući povratak ustaša i partizana u finišu predsjedničke kampanje pomoći će rasvjetljavanju razloga zašto se pad Berlinskoga zida u Hrvatskoj slabo razumije; ovdje se sve vrti oko specifičnog lokalnog iskustva. Ono je po mnogočemu bilo specifično, osim po onom bitnom: i tu nije bilo demokracije, i tu je bio socijalizam, diktatura kojom su rukovodili komunisti. Unatoč tako očiglednom zajedničkom nazivniku, dojam je kako se u Hrvatskoj javnosti bježi od zaključka da je pad Zida prije 30 godina bio jednako važan za Čehe, Mađare i Hrvate. U korijenu leži taj pretjerani fokus na lokalne specifičnosti koje rađaju nesporazume i zapetljaje iz čijih se čvorova desetljećima ne uspijevamo izvući.

Odmah treba reći: jugo-hr specifičnosti dobrim su dijelom propagandno napuhane. Vlasnici Yuga i Tristaća osjećali su se nadmoćno naspram slučajnih prolaznika u Trabantima i strašno-dimećim Varburzima čija su se vrata zatvarala uz dramatičan zvuk, u usporedbi s kojim je pad lima na betonski pod zeničke željezare zvučao kao solo iz Stairway to Heaven. Golfovi sklepani u sarajevskom TAS-u, dio kojih se još i danas kotrlja bosanskim cestama, stvorili su iluziju tehnološke sofistikacije kojoj niti jedan tehnološki doseg slavenske braće nije bio dorastao.

No, budimo realni, ni tada se ništa nije moglo mjeriti s kvalitetom češke Škode. Ma kako neugledan i bučan bio, taj automobil je i u socijalizmu bio nešto poput napete praćke koja jedva čeka izbaciti novi model u rangu Golfa koji će osvojiti svijet, barem onaj njegov dio istočno i jugoistočno od Praga. Češka inačica komandnog modela gospodarstva nije trajno naškodila Škodi, dok je samoupravni raj kragujevačku Zastavu ostavio na mjestu u autoindustriji koje joj realno pripada. A TAS-a više nema. Kao ni TAM-a sjevernije na Dravi.

Ni parodije nam ne mogu pomoći

Unatoč svoj toj propagandi, epohalni uspjesi socijalističkoga rada «na ovim prostorima» bolje su se mogli opisati parodijom vožnji mladog Brucea Willisa u yugićima u Umri muški i Moonlighting, ili u sjajnom tekstu nedavno preminulog Denisa Kuljiša o turizmu na Brijunima (Pakao u raju), ili u briljantnom slovenskom filmu braće Virc, Houston, we have a problem (svakako pogledati ako već niste).

U tom filmu Tito bježi od Jovanke tako što ga uz pomoć konopca na sred Sredozemlja prebacuju na drugi brod u imaginarnom konvoju koji putuje prema Maroku, ne bi li se tamo uredila predaja know-howa jugoslavenskog svemirskog programa Amerikancima koji su zapeli s vlastitim razvojem, pa bez kritičnoga doprinosa mitološkog domaćeg znanja nikada neće stići na toliko željeni Mjesec.

Parodije, ironija i humor najzdravije su forme za propitivanje ustaljenih istina, ali unatoč njihovu obilju, fokus na lokalne specifičnosti uspješno preživljava svaku umjetničku i komunikacijsku formu. Taj fokus povremeno kulminira spomenutim ustašama i partizanima koji su destilirani iskaz lokalnih specifičnosti (priča o željeznoj zavjesi tek je blijeda preslika te pobjedničke teme).

Lokalne specifičnosti zapravo služe zamračivanju činjenice da lokalno hrvatsko iskustvo predstavlja tek oko 4% narodnih iskustava od Baltika do Crnoga Mora mjereno udjelom u ukupnom broju stanovnika koji su se posložili oko te zemljopisne linije. I drugi istočno i jugoistočno europski narodi imaju svoje lokalne specifičnosti: tu su traume iz više ili manje skrivenih lokalnih građanskih ratova (poljskih, mađarskih i inih), tu su i «specifični socijalizmi» jer mađarski se model jako razlikovao od poljskog, a poljski od sovjetskog…

Bez obzira na ove ili one “lokalne specifičnosti”, Zid je svima bio zajednički – simbol. Simbol koji je dijelio socijalizam od kapitalizma i nedemokratske diktature od liberalnih demokracija na Zapadu. Da, dijelio je i zonu sovjetskog utjecaja od nekih drugih zona, no to nije bilo jedino obilježje tog nesretnog zida. I to bi trebalo biti dovoljno za zaključak kako je taj Zid bio jednako važan i za nas, a da se, priznajući to, ne uvučemo u mrežu povijesnih falsifikata koju nam pletu (neki) političari, povjesničari i uzbuđeni komentatori, bez obzira na to pripadaju li kampu koji se bori za bolju ili lošiju prošlost od one koja se stvarno dogodila (ovo s boljom prošlošću pročitao sam jučer u Ristićevoj kolumni u Večernjaku, na čemu zahvaljujem, uz ovaj dodatak da postoje i borci za lošiju prošlost).

Mogu li Burke i de Tocqueville obraniti Berlinski zid?

Zagovornici fokusa na lokalne specifičnosti i dalje će tvrditi – ne, lokalne specifičnosti (npr. turizam na Jadranu ili shopping u Trstu) su ključne, važnije od zajedničkih nazivnika (npr. samo komunistička partija na vlasti)! Ako uvažimo te specifičnosti i ako kroz njih ocjenjujemo europsku i svjetsku povijest, misle oni, pred očima će nam se rastvoriti alternativna moguća povijest, paralelni svemir.

Tako Žarko Puhovski u tekstu na Idejama priziva oprezni konzervativizam Burkea i de Tocquevillea ne bi li ojačao tezu kako je Berlinski zid na nekoga pao – između ostaloga, na tisuće žrtava post-jugoslavenskih ratova. Puhovski ne razrađuje svoju fergusonovsku What-if povijest, već samo nabacuje tezu o mogućoj alternativnoj povijesti u kojoj rata (možda) ne bi bilo, da Zid nije pao. Točnije, rat je postao moguć tek kada je Zid «revolucionarno» pao (a to je logički najuže povezano s prethodnom rečenicom).

Je li lokalna ratna specifičnost dovoljno snažan užas koji može pružiti historiografski legitimitet tezi o alternativnoj povijesti u kojoj bi Zid u ovom ili onom obliku trajao i nakon 1989., kao turska sapunica čija hipnotizirana publika ne može ni zamisliti ništa drugo do – happy end?

Ne mogu biti dorastao profesoru filozofije na njegovu terenu, ali laik kakav jesam, vjerujem da bi se Burke i de Tocqueville ozbiljno zabrinuli nad korištenjem njihovih imena u ime očuvanja Zida (kako on ne bi “pao na žrtve”). Pogotovo kada bi saznali da su se žrtve pojavile u jednom udaljenom uglu nekad nedemokratskoga svijeta, i to u uglu kojim tada, dok je Zid padao, nije drmao Mahatma Gandhi (pa da se povijesnom spontanitetu prepusti da iznutra dovede do nekoga sretnijeg i sigurnijeg rješenja), već – Slobodan Milošević! Razlika d-rastična, rekao bi Đuro iz Top liste nadrealista, kad smo već kod lokalnih specifičnosti.

Zamka fokusa na lokalne specifičnosti sastoji se u selektivnom korištenju lokalnih sjećanja i gubitku šire slike iz vidokruga. Mi smo u knjizi te lokalne specifičnosti popisali: od nacionalno obojenih tajnih službi preko suvremene umjetnosti i shoppinga preko granice, do rock ‘n’ rolla i Zagrebačkog velesajma, te zaključili kako lokalne specifičnosti nisu vrijedne žrtvovanja šire slike. Hrvatska stoga okupira manje od trećine sadržaja naše knjige.

U široj slici, pad Berlinskoga zida ne pokazuje se kao revolucionarna i nasilna promjena nalik onoj koja se desila 200 godina ranije, kao što glase postavke Puhovskog, nego kao simboličan događaj na dugom vremenskom pravcu raspadanja starog i stvaranja novog, slobodnijeg i boljeg svijeta. Procesi su važniji od prevrata, osobito ako se prevrati svedu na građevinske radove umjesto giljotinu. A duboke uzroke balkanske tragedije koja je kulminirala dvije godine nakon pada Zida treba tražiti negdje drugdje – u tamnim povijesnim dubinama Balkana (gdje lokalne specifičnosti jesu važne), a ne u, komparativno gledano, nenasilnom povijesnom događaju koji je tolikim ljudima i narodima pružio epohalnu šansu priključenja europskoj matici, i to na ravnopravniji način nego ikada ranije. Ta europska prilika i perspektiva, kao i rezultati koje je ona polučila duž cijele linije od sjevera do juga, najvažnija su ostavština prijelomne 1989.

Knjigu možete naručiti ovdje.


Novo na Liberalu

Ljudska prava

PIŠE: LIZ WOLFE

Stanovnici Hong Konga žele sačuvati ono što imaju: bogatu metropolu koja njeguje zapadne vrijednosti

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Još malo o turističkoj sezoni: Kako stojimo u usporedbi s drugim zemljama?

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Medijska hajka bila je posve neopravdana: Iza nas je još jedna rekordna turistička sezona

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Dvije američke općine više ne postoje: Stanovništvo nije htjelo plaćati lokalne namete pa su se samoukinuli

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Novo istraživanje: Uzroci rasta ekonomske nejednakosti u SAD-u i Rusiji

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Raspudić kao gubitnik koji traži opravdanje za poraz u suđenju i organizatoru

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

HSLS-ov doprinos kampanji ʼDa se bolje razumijemoʼ: Hrebak majstorski spustio Pupovcu i Škori

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Ribićeva rulja se okrenula protiv njega: Tko je to mogao predvidjeti?

Ekonomija

PIŠE: HENRY HAZLITT

Henry Hazlitt (1894-1993) bio je novinar i kolumnist koji je pisao o ekonomiji za New York Times, Wall Street Journal, Newsweek i druge poznate novine i časopise. Autor je knjige 'Economics In One Lesson' (1946).

Henry Hazlitt: Abeceda tržišne ekonomije

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Rezultat Švedske na PISA testu ruši rasističke mitove i argumente protiv vaučerizacije u isto vrijeme

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Indeks fleksibilnosti zapošljavanja: Danska bolja od SAD-a, Hrvatska pri samom dnu

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Dobra vijest: Hrvati su među najboljim govornicima stranog engleskog jezika u svijetu

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: