Mit o hrvatskim izvorima u stranom vlasništvu

10.6.2019.
ČITATELJI OCIJENILI
4

Ovdašnje je stanovništvo iz nekog razloga opsjednuto prirodnim resursima i ima veliku fobiju da će ih izgubiti, ali prvo bi trebali savladati osnove o vlasništvu i koncesiji.
PIŠE: MARIO NAKIĆ

Mit o hrvatskim izvorima u stranom vlasništvu

Ovdašnje je stanovništvo iz nekog razloga opsjednuto prirodnim resursima i ima veliku fobiju da će ih izgubiti, ali prvo bi trebali savladati osnove o vlasništvu i koncesiji.
PIŠE Mario Nakić

Društvenim mrežama ponovno se proširila već stara dezinformacija kako su "stranci potiho preuzeli vlasništvo nad hrvatskim izvorima vode". Faktograf je nedavno raskrinkao tu izmišljotinu, ali ja ću postaviti sljedeće pitanje: što i da jesu?

Naime, portali koji šire tu senzacionalističku dezinformaciju brkaju vlasništvo i koncesiju. Koncesionar nije vlasnik, on samo dobiva privremeno, vremenski ograničeno pravo na korištenje određenog predmeta u komercijalne svrhe. U zamjenu za koncesiju, koncesionar je dužan plaćati naknadu državi i poštivati još niz drugih uvjeta. Izvori pitke i mineralne vode u Hrvatskoj su zakonom zaštićeni i ostaju u vlasništvu građana RH, bez obzira na to tko dobio koncesiju za rad na njima.

Tvrtke koncesionari mogu biti prodane poput bilo koje druge tvrtke na tržištu, što znači da Vlada niti bilo tko drugi ne može spriječiti normalne procese i teoretski bilo tko od nas može postati njihov vlasnik.

Te tvrtke zapošljavaju ljude koji rade na tim izvorima i u proizvodnji vode i ostalih proizvoda, a ti proizvodi onda koriste kupcima, a to smo mi, dakle i građani Hrvatske. Ideja da izvori vode ne idu nikome u koncesiju za komercijalne svrhe je ideja onih koji bi htjeli da tisuće ljudi završi na ulici bez posla, a da pitku vodu i sokove ne možemo kupiti u trgovinama, već da moramo kopati bunare u dvorištu. Ili to, ili bi možda htjeli da se država bavi proizvodnjom vode i sokova, ali takav sustav smo već imali i pokazao se loš jer smo iz njega izašli 1990. godine.

A oni kojima smeta isključivo to što je u vlasništvu neke kompanije neka osoba s nehrvatskim krvnim zrncima, razmišljaju nacistički i to im treba dati na znanje jer ne postoji logika po kojoj netko "dobar" samo zato što je Hrvat, a netko "loš" samo zato što nije Hrvat, pa tako ne postoji ni logika po kojoj ljudi koji nisu rođeni u Hrvatskoj ne bi smjeli kupovati i prodavati tvrtke u Hrvatskoj niti obavljati bilo kakve komercijalne djelatnosti u Hrvatskoj.

Iz toga već možemo zaključiti da je informacija o "strancima koji postaju vlasnici naše vode" totalni bullshit, vrlo vjerojatno proširen sa zlim namjerama. Svatko tko to radi sigurno ne želi ništa dobro građanima ove zemlje jer širi mržnju, ksenofobiju i tjeskobu kako bi proizveo bijes i opiranje prema stranom kapitalu. A Hrvatskoj nedostaju ulaganja, pogotovo strana ulaganja, tako da širenje sentimenta protiv stranog kapitala neće pomoći prosperitetu ove zemlje.

Druga stvar koju mnogi u Hrvatskoj još nisu naučili, to je vlasništvo nad dioničkim društvima. Onog trenutka kada se kompanija pretvori u dioničko društvo - a to je slučaj s Jamnicom i kompanijom sa sjedištem u Češkoj koja je vlasnik Studenca u Lipiku, onda je vrijednost njene dionice izlistana na javnim burzama i svatko je može kupiti. Dioničari su često građani različitih zemalja, što znači da te kompanije prestaju biti nacionalne i postaju međunarodne. Primjerice, znamo da je Facebook osnovan u SAD-u, ali danas ima i mnogo Hrvata koji posjeduju dionice Facebooka, što ih čini tehnički suvlasnicima te kompanije, a to znači da je Facebook djelomično i hrvatska kompanija.

Ako vas toliko ljuti vlasništvo nad određenim tvrtkama koje koriste izvore u Hrvatskoj u vlastite komercijalne svrhe, slobodno odite na burzu i kupite dionice pa ćete i vi postati njihovi vlasnici. To je pravo svakog građanina, nitko nije izuzet.

Ako shvatimo činjenicu da dionička društva nisu nacionalne nego međunarodne kompanije, onda postaje jasno i koliko je besmisleno brojanje krvnih zrnaca kapitalu. Kapital se treba kretati, prelaziti granice kako bi što efikasnije služio svojoj svrsi - a to je zadovoljavanje potreba krajnjih korisnika njihovih proizvoda i usluga; a to su kupci, to smo svi mi.

Pitanje, dakle, nije tko je vlasnik izvorišta u Hrvatskoj jer su najveći izvori mineralne vode u vlasništvu građana RH i tako će ostati dok postoji Republika Hrvatska. Legitimno pitanje može biti samo pod kojim uvjetima RH daje koncesije, jesu li natječaji transparentni i je li dozvoljeno slobodno natjecanje za te koncesije. Ali to nema veze s krvnim zrncima vlasnika i dioničara kompanija koje se prijavljuju za te koncesije.

Umjesto ksenofobije i odbijanja stranog kapitala, Hrvati bi trebali početi privlačiti strani kapital. Jer samo veća privatna ulaganja u gospodarstvo mogu povećati gospodarske aktivnosti u zemlji i dovesti do bržeg rasta prosperiteta, uključujući veći izbor kvalitetnih radnih mjesta i bolje radničke plaće.

 


Novo na Liberalu
VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: