"U Jugoslaviji su svi radili", ili bar tako tvrde jugonostalgičari uvjereni u mit o gospodarskoj snazi bivše države. Puno je tvrdnji kojima se pokušava održati mit o jugoslavenskoj ekonomskoj stabilnosti, od kojih velika većina jednostavno nije istinita i to prema samim službenim statističkim podacima iz Jugoslavije, a laž o nepostojanju nezaposlenosti je ultimativni krovni argument.

Tako nije bitna ni hiperinflacija koja je sasvim obezvrjeđivala realne plaće ni loša struktura zaposlenosti zbog prevelikog broja administrativno-birokratskih radnika, samo je bitno da je "bilo posla za sve". Ti "svi" su dobrim dijelom bili višak koji nije ni na koji način produktivno sudjelovao u gospodarstvu, nego su bili mrtvi teret onim radnicima koji su bili produktivni, ali čak i kada se to zanemari, opet ostaju dvije činjenice; da Jugoslavija nikada nije imala prirodnu nezaposlenost, definiranu kao razinu od 4-5% nezaposlenih što se uzima kao pokazatelj stabilnog gospodarstva u kojem de facto nezaposlenost ne postoji osim onih koji stvarno ne žele raditi ili se privremeno nalaze između poslova, i da je Jugoslavija umjetno smanjivala stopu nezaposlenosti.

Same službene brojke pokazuju da je u Jugoslaviji uvijek bila viša nezaposlenost nego u zemljama zapadne Europe. Broj nezaposlenih je rastao sve brže od 45.000 nezaposlenih 1952. do 809.000 1981. godine, kada su nagomilani gospodarski problemi uzrokovali potpuni gospodarski raspad, a država već 1982. obznanjuje stranim kreditorima (MMF, Svjetska banka i Pariški klub) da ne može vraćati dugove.

Ukupni broj nezaposlenih je sam po sebi dovoljno indikativan podatak koji pokazuje kako u Jugoslaviji nisu svi bili zaposleni, ali postoje različiti načini prikrivanja nezaposlenosti kojima se taj pokazatelj može smanjiti. Zbog toga je nužno promotriti još neke pokazatelje, kao postotak radno aktivnog stanovništva u ukupnom broju radno sposobnih.

Danas taj postotak u Hrvatskoj iznosi nešto više od 50%, što je jako malo s obzirom na to da ostale države EU imaju daleko veći postotak radno aktivnog stanovništva od 60% i više. Ali ako pogledamo službene podatke iz Jugoslavije, izgleda da je postotak radno aktivnog stanovništva bio ne samo gori nego u državama zapadne Europe, nego i od današnje Hrvatske. U najboljoj godini 1948. je stopa radno aktivnog stanovništva iznosila 49,1% i kontinuirano je padala kroz cijelo razdoblje Jugoslavije da bi 1981. iznosila tek 42,7%.

A tek tada počinju pravi problemi za gospodarstvo Jugoslavije. Treba reći da je Jugoslavija bila izrazito ekonomski heterogena, od nerazvijenog Kosova do razvijene Slovenije, a razlike u nezaposlenosti su jako varirale među republikama, ali u najboljem slučaju je postotak radno aktivnog stanovništva u Hrvatskoj za vrijeme Jugoslavije bio isti kao danas. Znači, Hrvatska je naslijedila problem i zbog odbijanja pravog reformiranja ekonomije i loših gospodarskih politika samo održavala stare neravnoteže. Isti trend produživanja starih neravnoteža se može zamijetiti i u drugim pokazateljima.

Zašto je postotak radno aktivnog stanovništva toliko brzo padao, čak i brže nego što je rasla nezaposlenost? Dva su razloga. Prvi je prikrivanje nezaposlenosti ranijim umirovljenjem.

Jugoslavija je imala neprirodan udio invalidskih mirovina u ukupnim mirovinama. Razlog je manjim dijelom bio 2. svjetski rat, a većim dijelom umjetno prikrivanje nezaposlenosti tj. ohrabrivanje radnika da idu u mirovinu što prije. Česte su bile situacije da radnici idu u mirovinu u životnom dobu kada bi njihova produktivnost trebala biti najveća. Umirovljeni pedesetogodišnjaci, četrdesetogodišnjaci, pa čak i tridesetogodišnjaci nisu bili rijetkost. Stvoreni su cijeli naraštaji invalidskih generacija. 1980. godine, 35 godina nakon završetka 2. svjetskog rata, čak 35% mirovina je spadalo u kategoriju invalidskih, puno više nego u zapadnoj Europi gdje je tad udio bio oko 15%.

I taj problem je Hrvatska naslijedila i održavala pa je do 2013. udio invalidskih mirovina bio oko 25%, što je još uvijek puno više od standardnih 15%. Ljudi su u Hrvatskoj samo nastavili raditi ono što su navikli raditi u Jugoslaviji, lažirati medicinsku dokumentaciju da bi ostvarili pravo na ranije invalidsko umirovljenje. Društveno je to bilo sasvim prihvatljivo i javno, nitko nije u tome vidio nešto nemoralno.

Životni cilj ljudi od 1945. je bilo biti invalid, te su stvorene invalidske generacije. Godine 2013. se napokon revidiraju invalidske mirovine i udio korisnika oštro pada do 2018., što samo dokazuje da su sve te mase invalidskih mirovina stvarno bile lažne.

Drugi razlog zašto je postotak radno aktivnog stanovništva toliko brzo padao je iseljavanje radno aktivnog stanovništva. U Jugoslaviji se većinom nisu iseljavale cijele obitelji nego samo muški članovi koji su odlazili na rad u Njemačku, Austriju, Švicarsku i Italiju. To je značio i odljev potencijalno radno aktivnog stanovništva. Ne postoje čvrste službene statistike o broju ekonomskih iseljenika "trbuhom za kruhom", ali ako je suditi po doznakama iz inozemstva, radi se o nekoliko stotina tisuća ljudi. Već 1970. doznake iz inozemstva su više značile gospodarstvu Jugoslavije od turizma a 1975. od turizma i prometa (tranzita) skupa.

Radnici iz inozemstva su prehranjivali Jugoslaviju, a da je bilo "posla za sve" u njoj, vjerojatno bi ih bilo puno manje. Dakako, Hrvatska je naslijedila problem iz Jugoslavije i održavala ga, te ga još nastavlja održavati sudeći prema broju iseljenih tijekom zadnjih nekoliko godina. Godine 2017. su iseljenici u Hrvatsku poslali skoro 15,75 milijardi kuna. Relativno je to puno manje nego u Jugoslaviji, kada su doznake iz inozemstva bile važnije od turizma i prometa skupa, te iako radnici u inozemstvu ipak više ne hrane ljude u državi, opet se radi o jako velikom iznosu.

Hrvatska je ekonomski dijete Jugoslavije. Naslijedila je sve probleme iz nje, a dobar dio ih još nije razriješila. Problemi s nezaposlenošću, malim udjelom radno aktivnog stanovništva i velikom broju ekonomskim imigranata nisu problemi samostalne Hrvatske, oni se vuku iz razdoblja Jugoslavije. Isto je i s društvenim mentalitetom. Jugoslavija je stvorila generacije invalida, a Hrvatska ih održala.

Jugoslavija je uništila društveni odnos prema radu i radne navike, a Hrvatska ih nikada nije izgradila. Jugoslavija je stvorila iluziju o socijalizmu i socijalistički način razmišljanja, a današnje stanovništvo Hrvatske razmišlja socijalistički, bez obzira s koje strane političkog spektra dolazili. Socijalizam je polako uništavao Jugoslaviju, socijalizam polako uništava Hrvatsku.