William Wilberforce bio je britanski političar koji je živio krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Bio je vođa pokreta za ukidanje ropstva. Predložio je zakon koji je zabranio trgovinu ljudima 1807. godine i svojim upornim zalaganjem doveo do konačnog ukidanja ropstva u Britanskom carstvu 1833. godine, čime su oslobođeni milijuni ljudi diljem svijeta.

Wilberforce je rođen 1759. godine u engleskom gradiću Kingstonu, u bogatoj obitelji. Otac mu je umro dok je bio dijete pa se preselio kod ujaka koji nije imao djece. Nakon smrti bogatog djeda i ujaka, svo obiteljsko bogatstvo pripalo je njemu. Pred upis studija na Cambridgeu postao je iznimno bogat (njegovo bogatstvo od nekoliko stotina tisuća tadašnjih funti bi u sadašnjoj vrijednosti značilo desetke milijuna američkih dolara).

Na Cambridgeu je, prema vlastitom priznanju, živio prilično raskalašeno. Provodio je vrijeme uglavnom na zabave pune alkohola i kocku. Navukao se na alkohol i kockanje. Nakon studija odlučio je da želi biti političar pa se kandidirao za parlament. Uložio je veliki novac u predizbornu kampanju i pobijedio u svome okrugu te postao zastupnik. Nikada nije ušao niti u jednu stranku (bio je nezavisni zastupnik), ali je na početku uglavnom podržavao prijedloge konzervativne većine. Bio je uvjereni konzervativac.

Tijekom praznika 1785. godine s majkom i sestrom je bio na putovanju po Europi. Na tom putovanju pročitao je, čisto iz znatiželje, knjigu "The Rise and Progress of Religion in the Soul" autora Phillipa Doddridgea. Ona je na njega ostavila dubok dojam i zainteresirala za Evangelističku protestantsku crkvu.

Po povratku u Englesku, Wilberforce je doživio "preobraćenje". Odbacio je alkohol i kocku, počeo čitati Bibliju i čvrsto odlučio da će odsad živjeti prema Božjim pravilima. Pronašao je novo društvo među pripadnicima evangelističke zajednice, a to su mahom bili aktivisti za ukidanje ropstva. Oni su ga nagovorili da postane njihov glas u parlamentu.

Zbog njegovog konzervativnog svjetonazora bilo je dosta skepticizma među aktivistima. Neki su se bojali da neće biti dovoljno ustrajan i da će odustati, ali on je svoju zadaću shvatio vrlo ozbiljno. Formirao je abolicijski pokret koji je za cilj imao potpuno ukidanje ropstva u cijelom svijetu, povezao se s istomišljenicima iz drugih zemalja.

Godine 1789. predstavio je u parlamentu 12 različitih rješenja protiv trgovine robljem. Iako je imao potporu popularnog filozofa i zastupnika Edmunda Burkea, nije dobio potporu većine. Nedostajala su mu samo četiri glasa. Sljedećih godina je predlagao različite verzije zakona protiv ropstva: 1791., 1792., 1793., 1797., 1798., 1799., 1804. i 1805. godine. Svaki put mu je malo nedostajalo, ali svaki prijedlog je ipak odbijen.

Stoga je promijenio strategiju i shvatio da će možda biti bolje da ide "malo pomalo" pa je 1806. godine, umjesto prijedloga za ukidanje ropstva, predstavio prijedlog za zabranu trgovanja robljem s francuskim kolonijama. Zakon je prošao i to je bio njegov prvi uspjeh. Već sljedeće godine izlazi s novim prijedlogom - potpuna zabrana trgovine ljudima na području cijelog Britanskog carstva. I taj je prijedlog prošao!

Dakle, nakon 1807. trgovanje robljem je bilo zabranjeno, ali robovi su i dalje postojali. Wilberforce se nije time zadovoljio. Nakon 1823. godine njegova je organizacija imala stotine skupova diljem Velike Britanije gdje su educirali građane o štetnosti ropstva, ali i lobirali prema zastupnicima. Wilberforce se zbog pogoršanja zdravstvenog stanja morao povući iz parlamenta, ali je svejedno nastavio kampanju za ukidanje ropstva.

Ta je kampanja konačno urodila plodom kad su 1833. godine oba doma britanskog parlamenta donijela zakon o ukidanju ropstva. Wilberforce je umro ubrzo nakon toga, gotovo nevjerojatno je izgledalo kao da je postigao svoju svrhu i potom u miru "otišao". O njegovom životnom djelu i pokretu snimljen je 2006. godine film "Amazing Grace".

Osim za ukidanje ropstva, Wilberforce je bio i aktivan u borbi za zaštitu životinja. Njegovi protivnici su ga kritizirali da previše brige vodi o "stranim divljacima" (kako su nazivali stanovnike kolonija), a premalo o domaćem radnom stanovništvu koje je u Britaniji živjelo u lošim uvjetima. Također, napadali su ga zbog njegovog bogatstva, da je predstavnik bogate aristokracije i slično.

Na njegov aktivizam utjecali su kršćanski nauk i klasični liberalizam. Na Wilberforcea je jako utjecao Adam Smith (više o tome pročitajte ovdje), a na njegove prijatelje iz pokreta i John Locke. Iako iznimno religiozna, njihova je organizacija štovala filozofiju klasičnog liberalizma koja je pisana na sekularnim osnovama. Kako to? Jednostavno, u kršćanskom nauku i klasičnom liberalizmu pronašli su isti temelj za osobnu slobodu i jednakost građana. Wilberforce i njegov abolicijski pokret možda su i najbolji dokaz da kršćanska etika i klasični liberalizam mogu biti vrlo kompatibilni i čak se međusobno nadopunjavati.