Iranska ekonomija predstavlja jasan primjer kako centralno planiranje, državni intervencionizam i korupcija dovode do katastrofalnih posljedica. Islamska Republika Iran, pod vodstvom vrhovnog vođe Alija Khameneija, suočava se s dubokom krizom koja nije samo ekonomska, već i egzistencijalna za sam režim. Ova kriza, pojačana međunarodnim sankcijama i lošim upravljanjem, dovela je do masovnih prosvjeda i erozije legitimiteta vlasti.
Ovisnost o nafti i međunarodne sankcije: Lanac ograničenja slobode trgovine
Iran je dugo bio ovisan o izvozu nafte, koji je činio više od 60% državnog budžeta u ranijim godinama. Međutim, ponovno uvođenje sankcija Sjedinjenih Američkih Država i Ujedinjenih naroda, posebno nakon povlačenja SAD-a iz nuklearnog sporazuma (JCPOA) 2018. godine i obnove sankcija 2025., dramatično je ograničilo izvoz nafte i pristup globalnim tržištima.
Ove sankcije, motivirane iranskim nuklearnim programom, podrškom terorizmu i kršenjem ljudskih prava, dovele su do pada izvoza nafte koji je ključni izvor prihoda. Prema procjenama Svjetske banke, iranska ekonomija se suočava s kontrakcijom od 1,7% u 2025. i 2,8% u 2026., uz hiperinflaciju koja prelazi 40%.
Sankcije su rezultat agresivne vanjske politike režima, koja krši principe slobodne trgovine i međunarodne suradnje. Umjesto da se fokusira na ekonomski razvoj i privatizaciju, režim je odabrao konfrontaciju i subvencioniranje terorizma po svijetu, što je rezultiralo izolacijom i padom BDP-a po stanovniku sa 4.741 USD 2022. na manje od 4.500 USD 2023. godine.
Ova ograničenja ne samo da guše privatni sektor, već i sprječavaju poduzetnicima sudjelovanje u globalnoj ekonomiji.
Loše upravljanje i korupcija: Posljedice centralnog planiranja
Korijeni krize leže u unutarnjim faktorima: korupciji, lošem upravljanju i budžetskim deficitima koji dovode do nekontroliranog rasta novčane mase i inflacije. Režim je optužen za sistematsku korupciju, gdje Islamska revolucionarna garda (IRGC) kontrolira velike dijelove ekonomije, uključujući naftu i infrastrukturu, dok se sredstva troše na strane vojne intervencije umjesto na domaće potrebe.
Primjerice, 2025. godine IRGC je prebacio više od milijardu dolara Hezbollahu, dok su Iranski građani patili od nestašica hrane i struje. Energetska kriza, s dnevnim isključenjima struje od 3-4 sata od veljače 2025., rezultat je lošeg održavanja i subvencija koje potiču rasipanje resursa.
Ovo je klasični primjer kako državne subvencije i centralno planiranje dovode do neefikasnosti, umjesto da se prepuste tržišnim mehanizmima. Inflacija je dosegla 48,6% u listopadu 2025., a rial je pao na 1,4 milijuna po američkom dolaru do kraja godine, čineći osnovne namirnice poput mesa luksuzom za većinu stanovništva. Prema izvješćima, čak do 50% Iranaca živi ispod granice siromaštva, a 7 milijuna pati od gladi.
Liberalizam vidi rješenje u smanjenju državne intervencije: privatizaciji, borbi protiv korupcije i zaštiti imovinskih prava. Umjesto toga, iranski režim održava "ekonomiju otpora" usmjerenu na samodostatnost, što samo produbljuje krizu i potiče bijeg mozgova – godišnje emigrira 50.000 studenata i 3.000 medicinskih sestara.
Strani angažman i geopolitička nestabilnost: Trošenje resursa na rat umjesto na prosperitet
Režimova podrška proxy grupama u regiji, poput Hamasa i Hezbollaha, i sudjelovanje u sukobima, uključujući Dvanaestodnevni rat s Izraelom 2025., dodatno opterećuje budžet. Ovo trošenje resursa na strane avanture, umjesto na domaći razvoj, dovodi do stagflacije – kombinacije visoke inflacije i stagnacije gospodarstva.
Takve politike krše principe mira i slobodne trgovine, koji bi omogućili ekonomski rast kroz međunarodnu suradnju.
Kako ekonomska kriza trese režim: Od prosvjeda do egzistencijalne prijetnje
Ovi ekonomski problemi prelaze u političku nestabilnost. Prosvjedi koji su započeli štrajkovima trgovaca u Teheranu krajem 2025. proširili su se na cijelu zemlju, uključujući studente, s parolama poput "Smrt diktatoru" i "Ni Gaza ni Libanon, moj život za Iran".
Ovi prosvjedi, najveći od "Žene, život, sloboda" pokreta 2022., odražavaju duboko nezadovoljstvo – prema anketama, 92% Iranaca je nezadovoljno režimom. Bez dubokih reformi, uključujući smanjenje sankcija kroz diplomatske pregovore, prosvjedi će se nastaviti i mogli bi dovesti do anarhije ili pada režima.
S liberalnog stajališta, ova kriza pokazuje kako autoritarni režimi, koji guše osobne slobode i slobodno tržište, neizbježno dovode do socijalne erupcije. Građani Irana traže ne samo ekonomsku stabilnost, već i političke promjene koje bi omogućile slobodan razvoj.
Iran ima ogroman potencijal
Pad iranske ekonomije nije samo rezultat vanjskih sankcija, već prije svega unutarnjeg intervencionizma, korupcije i postavljanja moći nad prosperitetom. Režim se trese jer ekonomska patnja erodira njegov legitimitet, dovodeći do masovnih prosvjeda koji bi mogli dovesti do promjena. Građani Irana već dugo žele i traže slobodu od represivnog islamističkog režima koji ih guši u gotovo svim sferama života.
Iranska nacija ima jako bogatu povijest, zemlja je bogata resursima i ima velike potencijale za ponovno postati prosperitetna i značajna nacija koja doprinosi svijetu u ekonomskom, znanstvenom, društvenom i svakom drugom pogledu. Ali prvi korak je najteži - svrgavanje represivne vlasti. Može li iranski narod to učiniti bez pomoći izvana i hoće li napokon to doživjeti ili će ovo ostati zapisano kao još jedan jalov pokušaj rušenja iranskog režima, ostaje nam da vidimo.
