Sama činjenica da tri izvanredna otkaza mogu posredno dovesti do bankrota jednog od najvećih gradskih trgovačkih društava – Zagrebačkog holdinga, dovoljno govori o fleksibilnosti otkazivanja ugovora o radu u RH.

Ako tri otkaza mogu posredno dovesti to stečaja jednog od najvećih gradskih trgovačkih društava u Republici Hrvatskoj, kako li je tek u ostalim javnim trgovačkim društvima?

Mala digresija odmah u uvodu, ali zašto se skijalište na Sljemenu daje na raspolaganje firmi koja je tri otkaza udaljena od stečaja, a ne daje se nekom privatnom trgovačkom društvu u koncesiju? Tim više što takvo gradsko društvo nije u stanju napraviti jednu skijašku stazu unatoč 70 cm snijega. Štoviše, zašto takva gradska firma upravlja i hotelom na Sljemenu? No, o tome u drugom tekstu, vratimo se na ovu temu.

Kako povećati produktivnost i kvalitetu usluge kad ne možeš neradniku dati otkaz?

Najprije valja navesti kako mislim da je razlog otkaza radnicima čistoće banalan. No, to je samo moje mišljenje. Treba li uopće poslodavac koji daje otkaz radniku imati opravdani razlog dok radnik kada otkazuje ugovor poslodavcu ne mora? Neću pretjerano komentirati situaciju u vezi otkaza ugovora radnicima Čistoće, već ću pokušati samo ukazati na jedan drugi problem, a koji zasigurno predstavlja jedan i od većih utega svake gradske vlasti da poveća vlastitu učinkovitost i produktivnost.

Ekcesivni formalizam u otkazivanju ugovora o radu je poprilično ozbiljan problem kod poslodavaca - bilo privatnih bilo javnih, a posebice kada je riječ o (ne)radnicima – "uhljebima" u javnom sektoru, o čemu smo već pisali.

Zamislimo da je gradska vlast dala tri izvanredna otkaza radnicima koji ništa ne rade, a uredno dobivaju plaću za to. Gradska vlast je to učinila zbog smanjenja nepotrebnih troškova, nesavjesnog obavljanja poslova radnika, a samim time i radi manjih nameta vlastitim građanima koji te plaće posredno upravo i isplaćuju.

Nakon otkaza, javljaju se sindikati, organiziraju se radnici te se provodi štrajk u znak solidarnosti prema našim (ne)radnicima iz ranije spomenutog primjera. Štrajk dakako, gradsku vlast košta i nekoliko desetaka tisuća eura dnevno (koje će ponovno platiti upravo građani toga grada) te posljedično i završava s gotovo svim ispunjenim zahtjevima sindikata koji su iskoristili otkaze kao povod da se "izbore" za vlastite veće plaće.

Dakle, lakše je gradskoj vlasti, čak i koja želi smanjiti troškove i poboljšati učinkovitost te uistinu i nagraditi one radnike koji marljivo rade, neradnicima ne dati otkaz negoli im dati otkaz pa riskirati tužbe zbog neispunjenog formalnopravnog razloga prilikom davanja otkaza, štrajkove, pravne borbe sa sindikatima i radničkim vijećima itd.

Zadržati neradnike isplativije nego zamijeniti ih dobrim radnicima

Ne samo da je lakše držati nezaposlene, nego je to čak i ekonomičnije, što možemo vidjeti i prema trenutnoj situaciji u Zagrebu. Na konkretnom primjeru vidimo da su zbog tri otkaza radnici Čistoće otišli u štrajk te tako nanijeli štetu od 100.000 eura gradskom proračunu po danu štrajka. Naravno, valja navesti i kako je glavni grad doslovce zatrpan u smeću na svakom koraku zbog štrajka radnika Čistoće.

Ispada da je bolje da gradska uprava ne spominje pogreške u radu radnika kao ni da bilo kome, a kamoli neradnicima daje otkaze, jer potonje nesumnjivo dovodi do većih troškova za poslodavca – odnosno do većih troškova Grada Zagreba, a samim time i većih troškova građanima Zagreba koji uredno moraju plaćati i najveći prirez u državi.

U Zagrebu je štrajk završio, radnici nisu dobili otkaz, a grad je ostao bez nekoliko stotina tisuća eura. To u stvarnosti znači davanje otkaza radnicima u javnoj upravi. To što je razlog za otkaze u ovom konkretnom slučaju banalan nije ni bitno, ono što treba istaći je koliku štetu grad snosi zbog pokušaja otkazivanja ugovora o radu.

Štoviše, sad su i oni koji se upravo i zalažu za "veću sigurnost radnika" smatrali kako imaju pravo dati otkaze radnicima koji navodno ne rade svoj posao kako treba te su isticali kako će zaposliti migrante koji su željni rada i zarade. S jedne strane mi je to drago jer se nadam da su na konkretnom životnom primjeru vidjeli kako izgleda kada ne možeš prekinuti odnos u kojemu ne želiš više sudjelovati kao stranka, ali u kojemu moraš sudjelovati budući da te država odnosno zakonodavac tjera na to. Svi smo mi radili greške u vlastitim privatnim odnosima s drugim ljudima, zašto je očekivati da takvu grešku ne napravi i poslodavac zapošljavanjem manje ambicioznog (ne)radnika? I onda mu još ne pružiti mogućnost da izađe iz takvog odnosa?

Sve dok nemamo liberalniji način otkazivanja ugovora o radu, bit će nemoguće podići razinu produktivnosti i ekonomičnosti u svim javnopravnim tijelima, budući da će istim javnopravnim tijelima biti ekonomičnije zapošljavati neradnika negoli dati takvom radniku otkaz pa riskirati značajne financijske troškove za gradski proračun nastale zbog upravo rigidnosti otkazivanja.

Upravo takav neradnik zauzima mjesto i onom radniku koji bi možda došao na njegovo mjesto s puno većim ambicijama i željama za rad, a što neće moći zbog trenutnog Zakona o radu.

Takav zakon kažnjava dobre radnike

Samim time, svaki otkaz koji gradska vlast u RH da nekom radniku predstavlja popriličan rizik ne samo gradu, nego i svakom građaninu toga grada koji će morati nastaviti uplaćivati u gradski proračun, a kako bi se neradnicima mogla isplatiti ne samo plaća već i druge zakonom utvrđene naknade poput otpremnine, a da o eventualnim tužbama, štrajkovima itd. i ne govorimo.

Nažalost, dok je to tako, oni nezaposleni radnici željni rada i iskazivanja poslodavcu bit će uskraćeni jer se neće moći zaposliti zbog ispunjenog radnog mjesta od strane – neradnika.

Tržište predstavlja ne samo konkurenciju između poslodavaca, već i konkurenciju radnika međusobno, pa dok zakonodavac smatra da su svi radnici jednaki te da kao takvi zaslužuju jednaka prava, imat ćemo lošiju, neučinkovitiju i daleko skuplju bilo koju javnu uslugu od one koju smo mogli imati.