Zamislite da je Hrvatska 1990-ih pošla u smjeru slobodnog tržišta

Zamislite da živite u Hrvatskoj, koja je nakon što je vratila područja okupirana u ratu, stvari postavila na osnovu pozitivnih iskustava razvijenog svijeta.

Prvo je provela transparentnu i poštenu privatizaciju SVE do tada društvene imovine koja je bila sposobna poslovati. Poduzeća, stanovi, bolnice, kazališta, željeznica...U državni proračun su se slile milijarde kuna, koje su iskorištene za podizanje općeg standarda, otplatu dugova naslijeđenih od Jugoslavije i nakupljenih zbog financiranja rata. Sagrađene su autoceste, popravljene ostale ceste, ulagano je u infrastrukturu od javne koristi. Privatizirana poduzeća kupili su ljudi, poduzetnici, mali ili veliki dioničari (da, čak i stranci) koji su u to uložili pravi novac, bilo ušteđeni ili kreditni, te su počeli poslovati na tržištu. Neki su uspjeli i razvili se, neki su propali, bilo zato što su ti poslovi postali neisplativi ili zato što nisu bili dovoljno sposobni pa su njihova poduzeća u stečaju kupili drugi i nastavili uspješno poslovati.

Uveden je minimalni PDV, recimo 10 %, iz kojeg se financira neophodna uprava i institucije na državnoj razini, te porez na dohodak od, recimo, 5 % kojim se financira neophodna lokalna uprava i socijalna sigurnosna mreža za građane koji trenutno ili stalno nisu u mogućnosti zarađivati za svoj život. Doneseni su suvisli zakoni koji štite privatnu imovinu i ljudski život. Sudovi su ustrojeni na način da moraju garantirati završetak procesa u određenom broju mjeseci, a suci gube posao ukoliko im je učinak slabiji od standarda.

S dolaskom interneta, svi su javni sustavi postali elektronski dostupni i besplatni. Izdavanje bilo kakvog dokumenta, rješenja, potvrde na dohvat je nekoliko klikova mišem. Poduzeća se osnivaju nakon tih nekoliko klikova i počinju raditi. Nema minimalne plaće, nema obaveze da si vlasnik isplaćuje plaću, porez na dobit je također 5 %, jer je to dohodak vlasnika i nema nikakvih drugih nameta na poslovanje (komora, naknada, renti, doprinosa...). Izuzetno je rijetka zakonska regulacija koja nekoga može spriječiti da se bavi određenom vrstom posla, a nikako se ne odnosi na frizerke, postolare, ugostitelje...nego isključivo na kirurge, pilote i slična zanimanja.

Neki uspijevaju na tržištu, neki ne. Uspješni šire poslovanje, zapošljavaju. Ugovaraju bruto plaće s radnicima, koji pristaju na uvjete koje u tom trenutku mogu dobiti na osnovu svojih sposobnosti. Jedini raspoloživi poslovi su u realnom sektoru, kojem pripadaju i škole, bolnice, kulturne institucije...Toliko je malo posla u javnom sektoru i vrlo su skromno plaćeni, da većina izbjegava takvo zaposlenje. Zato tu rade ljudi koji žele posvetiti svoje vrijeme zajednici. Političke funkcije plaćene su iznosom koji je prosjek plaća u realnom sektoru te se tim poslom bave samo izuzetno zainteresirani ljudi, koji imaju vlastiti izvor prihoda i prvenstveno to rade iz želje za doprinosom zajednici.

Školama upravljaju njihovi vlasnici - poduzeća, vjerske zajednice, razne udruge zainteresiranih građana, a financiraju se od vaučera (kupona) koje dobivaju za svako upisano dijete te dodatnih školarina, ako tako odluče i djeluju na području gdje su roditelji za to zainteresirani. Postoje nacionalni standardi jezične, informatičke, matematičke, znanstvene i umjetničke kompetencije, koji se testiraju jednom godišnje i osiguravaju kvalitetu osnovnih škola, u kojima je nužno učenike naučiti svim osnovnim znanjima i vještinama za civiliziran život i sudjelovanje u modernoj kulturi. Nakon osnovne škole, na izboru su gimnazije i brojne strukovne škole, koje nude tečajeve, usavršavanja, zanimanja, te se učenici dobrovoljno odlučuju koje kompetencije žele steći. Je li to kuhanje, programiranje u nekom jeziku, izrada zlatnog nakita ili balet. Ta školovanja traju točno onoliko koliko je potrebno da se određena vještina savlada, a programi nisu opterećeni „općim znanjima“, jer su njih učenici već stekli u osnovnoj školi.

Škole koje ne uspiju pružiti odgovarajuće vještine i znanja svojim učenicima moraju vratiti iznos vaučera koji su dobile za tog učenika, a učenik koji ne zadovolji kriterije škole također.

Na fakultete se upisuje nakon nacionalnog testiranja, tipa državne mature, kojem mogu pristupiti svi građani koji su završili osnovno obrazovanje. Nema ograničenja, niti je država propisala tko može, a tko ne može pristupiti, niti kako će se pripremiti za to. Fakulteti, koji su također privatni, slobodno odabiru studente, na osnovu rezultata testiranja, razgovora i po ostalim vlastitim kriterijima. Nude stipendije najboljima, naplaćuju školarine, koje su tržišno uspostavljene, pa tako najbolji najviše koštaju. Studiraju osobe od 16 do 100 godina starosti, pod istim uvjetima.

Rad nije ograničen nikakvim pravilima ni zakonima. Jednostavno se zaposliti, jednostavno je dati ili dobiti otkaz. Otkaz nije nikakva tragedija, još su deseci takvih poslova na raspolaganju.

Država ne stimulira stanogradnju. Građani i obitelji samostalno odlučuju koliko i kakav životni prostor im treba pa unajmljuju ili kupuju, ovisno o preferencijama i raspoloživom dohotku. Većina odlučuje živjeti u primjerenom prostoru, a izgradnja pretjerano velikih nekretnina se shvaća kao nepotrebno opterećenje za kućni proračun, koji će smanjiti ukupnu kvalitetu života.

Kako stanovništvo većinom živi od svog rada, za koji se prima ugovorena bruto plaća, pažljivo se ulaže u mirovinske fondove i zdravstvena osiguranja, koja nude najbolje uvjete. Slobodno se mijenja fond u koji će se ulagati, na osnovu tržišnih pokazatelja. Koje su građani naučili razumjeti u osnovnoj školi.

Dobar dio stanovništva sam se zapošljava - na poljoprivredi, u vlastitim obrtima i poduzećima i time osiguravaju prihode sebi i obitelji. Neki žive bolje, neki lošije, ovisno o sposobnosti. Kad dođe do naglog prekida aktivnosti, iz bilo kojeg razloga, tu je socijalna mreža u koju se cijeli radni vijek uplaćivalo. Tu su mirovinski fondovi, zdravstveno osiguranje, osobne police osiguranja, tako da nitko nije osuđen na glad i potpunu neimaštinu.

Nakon 30-ak godina takvog načina života, svima je normalno da su odgovorni sami za sebe, ne očekuju da će se drugi pobrinuti za njihov život i potrebe. Osjećaju se zaštićeni pravednim zakonima, kriminal se kažnjava. Istodobno slobodno pomažu onima koje u svojoj okolini prepoznaju kao manje sretne ili sposobne. Dobrotvorno djelovanje je standard društvenog života, neki odlučuju dati novac svojoj crkvi, neki udruzi, neki bolnici, neki domu za nezbrinutu djecu, neki domu za starije, neki lokalnom nogometnom klubu. Neki nikome, a takav će tretman i doživjeti kad sami budu u potrebi. A neki obitelji susjeda čiju je kuću pogodio grom, pa im je izgorio krov.

Bogati su bogati, srednji sloj prevladava, nešto je siromašnih, koji mogu pokriti osnovne životne potrebe, ali nemaju dovoljno prihoda za luksuzna dobra. To se smatra normalnim i svatko se pokriva onoliko koliko mu je pokrivač dugačak.

Bogati zbog prestiža i poštovanja u zajednici filantropski pomažu kulturne institucije, bolnice, škole, fakultete. Pomažu socijalnu pokretljivost osnivanjem zaklada za talentirane u različitim područjima. Biti bogat, između ostalog, znači biti mecena. Dobrovoljno.

Zakoni reguliraju samo što je zabranjeno, a odnosi se na osnovna ljudska prava i zaštitu imovine i ugovora. Sve ostalo je dozvoljeno i pripada individualnim slobodama. Sklapanje braka, poslovanje, izražavanje mišljenja, sastav obitelji, odgoj i školovanje djece, upravljanje vlastitom imovinom i sve ostalo što nije u suprotnosti s tuđim slobodama i zakonom zaštićenim pravima.

U državi u kojoj živi samo 4 i pol milijuna stanovnika jednostavno je provesti svaku reformu. O javno bitnim pitanjima odlučuje se na referendumima. Mirovine onima koji su do 90-ih umirovljeni isplaćuju se iz javnog novca i imovine HZMO-a koja je rasprodana, dok je to potrebno. Zdravstvene usluge na razini hitne pomoći pružaju se svakom građanu, a sve iznad toga pokriva se iz vlastiog džepa i iz zdravstvenih osiguranja koja su građani izabrali. Rasprodana imovina bolnica, domova zdravlja i HZZO-a omogućila je dobru opremljenost hitne pomoći koja se financira iz prikupljenog PDV-a. Kao i policija, sudovi i profesionalna vojska nužna zbog NATO obaveza. Iznos prikupljenog PDV-a je ogroman, jer je potrošnja vrlo visoka u državi u kojoj je nezaposlenost vrlo niska. Ekonomija je zdrava i blagostanje stalno raste, jer neprofitabilni poduhvati prirodno nestaju s tržišta i zamjenjuju ih uspješniji.

Lijevi i desni stavovi su privatna stvar, i uz temeljnu zakonsku zaštitu osnovnih ljudskih prava, promoviraju se i prakticiraju na vlastiti račun. Budući su ljudi uglavnom zaposleni življenjem vlastitih života, rijetko se priklanjaju ekstremnim stavovima jer za to nemaju niti motivacije, niti vremena. Uglavnom troše svoje vrijeme na zarađivanje i trošenje svog novca na način koji najviše vole. Znaju da društvo neće dozvoliti da umru od gladi ili hladnoće, a sve ostalo što žele, slobodni su postići vlastitim sposobnostima.

Eto. Mnogi će reći, utopija, mašta se razmahala...Ja kažem, samo logične posljedice određenih izbora koje smo propustili napraviti, jer smo bili prenaivni, neuki nakon desetljeća socijalizma i previše navikli da se netko drugi za nas pobrine. Iako smo velik dio vrijednosti već izgubili lošim državnim upravljanjem našim novcem i imovinom naslijeđenom iz socijalizma, mogli bismo i danas, makar smo već u velikom zaostatku, odlučiti krenuti putem za koji su zemlje razvijenog svijeta davno dokazale da funkcionira. Možemo čak i bolje od njih, zašto ne? Ili možemo nastaviti stramputicom koja odgovara političkim elitama, crony kapitalistima i bezbrojnim parazitima koji crpe plodove rada većine poštenih građana.

Nemojmo samo reći da je tako moralo biti.