Afere sa zastavama i obilježjima pokazuju zašto Hrvati neće još dugo imati lijepe stvari

Imali smo miniaferu proteklih dana, kada su se lijevi mediji zapjenili zbog zastave koju je izvjesila desničarska stranka Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića. Zastava s prvim bijelim poljem istaknuta je na objektu u kojem se nalazi njihova središnjica. To je, sasvim očekivano, zagolicalo antifašiste koji su ih prijavili policiji pozivajući se na zakon o službenom grbu, zastavi i himni.

Međutim, taj zakon se odnosi na državne institucije, a ne privatne objekte. Zbog nerazumijevanja Ustava kod nas postoji velika zbunjenost, čak i među sucima, po pitanju isticanja zastava na privatnim objektima.

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović poziva državne institucije da reagiraju na isticanje takvih simbola i pritom se poziva na "ustavne vrijednosti". To je stvarno čudno, s obzirom da je institucija pučkog pravobranitelja osmišljena da bi štitila građane od državne tiranije i nepravde, a ona druka državi pojedince koji nose na majici natpise koje ona smatra nepodobnima ili ističu nepodobno znakovlje.

Ne postoji "ustavna vrijednost" kojom se može opravdavati takav politički progon građana, bilo o kome da je riječ. Ustav jasno kaže: "Jamči se sloboda izražavanja." A isticanje bilo kakvog znakovlja je upravo to - izražavanje političkog stava. Ono je Ustavom zajamčeno svakome, Ustav nije napravio iznimke pa rekao: "To vrijedi samo za neke stavove".

Ljudi bi zapravo trebali imati slobodu na svoj objekt izvjesiti bilo kakvu zastavu, kakvu god žele. To je pitanje dvaju temeljnih građanskih prava: slobode govora i privatnog vlasništva. O tome uopće ne bi trebalo biti govora. Ali atmosfera u kojoj se gleda svako polje i kockica na zastavi koju je netko stavio na svoj objekt, kako bi ga se moglo prijaviti državnim organima, dovodi do toga da neke ekstremističke i društveno nepoželjne ideje dolaze do izražaja.

U mojoj liberalnoj državi svatko bi mogao izvjesiti na svoj objekt zastavu kakvu želi. Drukeri ne bi imali posla jer policija ne bi uopće reagirala na takve dojave, a provokatori bi prošli neopaženo jer nikoga ne bi bilo briga. U takvom, slobodnom društvu, ne bi mogla neka stranka, kojoj inače nedostaju ozbiljne ideje i rješenja za prave probleme u kojima se država nalazi, prikupljati jeftine poene provocirajući zastavom s "krivim" prvim poljem.

I onda smo, nakon toga, imali slučaj kad su neki turisti na Velebitu izvjesili zastavu bivše države. Brzo je reagirao vijećnik NHR-a (iste stranke koja se žalila na postupanje policije zbog njihove zastave) i skinuo ju je. Otkud njemu pravo da dira tuđu imovinu? I po čemu je to nepoželjno, a njihova zastava je poželjna? I u prvom, i u drugom slučaju, riječ je o zastavama koje su ovdje nekoć bile u službenoj upotrebi.

Desničari su potpuno za slobodu govora dok je riječ o govoru koji njima odgovara. Čim se nađe netko s njima nepodobnim stavom, onda to treba zabraniti, ukloniti, ušutkati. Oni su za slobodu, ali samo za sebe, ne za svakoga.

Kad ja kažem da bi svatko trebao imati pravo izvjesiti zastavu kakvu želi, mislim doslovno to. To uključuje i ustašku zastavu, i komunističku, i jugoslavensku. Ali dok god živimo u društvu gdje svakoga provocira bilo što što netko drugi radi sa svojom imovinom, ne možemo pričati o slobodnom društvu. Ovdje svatko traži od države da bude represivna. Naravno, nitko ne voli da ona bude represivna prema njemu/njoj, nego prema onima "drugima". I to nazivaju slobodom, i pritom se pozivaju na Ustav.