Slobodno tržište i privatno vlasništvo, a ne planska ekonomija, najveći su prijatelji okoliša

Postalo je neko opće uvriježeno mišljenje u javnosti da su lijeve, socijalističke ekonomske politike naklonjene okolišu i njegovoj zaštiti, a desne, naklonjene slobodnom tržištu, da su protiv zaštite okoliša. To ne može biti dalje od istine.

Ako pogledamo rezultate kakve su imale pojedine vlade u svijetu u odnosu na okoliš u njihovim zemljama, vidjet ćemo da su najveće pro-ekološke mjere poduzimale upravo desne - konzervativne i liberalne vlade. U SAD-u najveće regulacije zbog okoliša uveli su konzervativni predsjednici Ronald Reagan i George W. Bush. U Njemačkoj to je napravila Angela Merkel sa svojim CDU-om. U Velikoj Britaniji konzervativci su 2012. vodili kampanju pod sloganom: "Go green, vote blue" - upravo zbog svoje zelene, pro-okolišne politike.

A najbolje rezultate u zaštiti okoliša polučili su Švicarska, Kanada i Novi Zeland. U Švicarskoj su tradicionalno desničari na vlasti - konzervativci uz povremeno koaliranje s liberalima, a ljevičari tamo nemaju realnih šansi. Pa opet, takva liberalno-konzervativna Švicarska je bila prva zemlja u svijetu koja je uvela porez na goriva s CO2 ispušnim plinovima. Ta mjera nailazi na veliki otpor u drugim zemljama - poput Francuske i SAD-a - ali u Švicarskoj nije bilo značajnijeg otpora, a za to postoji razlog. Švicarska je inače izrazito nisko porezno opterećena, tako da je u njihovom gospodarstvu bilo prostora za uvođenje novog poreza radi zaštite okoliša. I to je OK. Međutim, kada se ista mjera pokušava implementirati u Francuskoj s najvećim poreznim opterećenjem među državama OECD-a, onda sasvim logično nastanu problemi.

Na kraju krajeva, Indeks zaštite okoliša gotovo savršeno korelira s indeksima zaštite privatnog vlasništva i ekonomskih sloboda, što je možda najbolji dokaz da slobodnotržišne politike najbolje štite okoliš. Zašto nam onda uporno nameću plansku ekonomiju kao rješenje za ekološke probleme?

Jednostavno, razlog je u tome što ljevica danas nema drugog sadržaja. Oni su izgubili u svakom pogledu, danas je tržišna ekonomija rasprostranjenija nego ikada, što priznaju čak i lijevi ekonomisti. Možda najbolji argument protiv planske ekonomije je činjenica da su je u većoj mjeri napustile i najveće komunističke države - Kina i Vijetnam - te postupno usvajaju tržišnu ekonomiju (iako je to kod njih još uvijek daleko od slobodnog tržišta i prihvatljivih ekonomskih sloboda).

Ljevica na Zapadu mora tražiti neku novu prekretnicu u društvenim odnosima. Nema novog svjetskog rata, nema većih sukoba pa svoju šansu za veliku redistribuciju imovine i ekonomski preokret vide u ekološkom ekstremizmu. Ekološki aktivizam nije lijevi pokret, ali ga u posljednje vrijeme ljevica pokušava prisvojiti. Lijeve političare i aktiviste nije briga za klimu ni za okoliš, oni pokušavaju stvoriti apokaliptičnu atmosferu oko klime kako bi takvu situaciju iskoristili za nametanje svojih politika planske ekonomije.

Ideja o planskoj ekonomiji na globalnoj razini, koju sve češće slušamo iz nekih znanstvenih krugova, vjerojatno je društveno najopasnija ideja današnjice. Jer ako nešto nije već x puta uspjelo na nacionalnoj razini, zašto ljudi vjeruju da će uspjeti na globalnoj razini?

Planska ekonomija uključuje centralno planiranje i središnji "mozak" koji će odlučivati umjesto tržišnih zakona o tome što će se proizvoditi, konzumirati i u kojim količinama. Jedan od najboljih i najčišćih primjera takve ekonomije bio je kineski diktator Mao Ce Tung. Zanima vas kakva je bila njegova politika prema okolišu? On je poveo otvoreni "Rat protiv prirode" u koji je uključio čak i djecu. Mijenjao je tokove rijeka, krčio šume, uništavao cijele vrste kukaca, bez realnog razloga i logike. A njegova kolektivizacija sela dovela je do masovnih gladi gdje su milijuni ljudi kidali kore s drveta da bi ih jeli i pokušavali preživjeti (mnogi nisu preživjeli). I to je, naravno, ostavilo trajni negativni utjecaj na prirodu.

Prisjetimo se samo koliko je ljudi riskiralo svoje živote u prošlom stoljeću kako bi pobjegli iz takvog sistema; iz istočne u zapadnu Njemačku, iz Kube u SAD... Ako nam nametnu takvu politiku na globalnoj razini, gdje ćemo moći pobjeći?

Osim što neće više biti konkurentnosti među državama, što će potpuno onemogućiti bilo kakav razvoj i rast, neće biti ni mogućnosti za bijeg u neko bolje i pravednije društvo.

Ja sam globalist, da se razumijemo. Smatram da je nacionalizam jedna od najvećih opasnosti za čovječanstvo. Podupirem politike što otvorenijih granica, slobodnih za protok ljudi, robe i kapitala; podupirem ukidanje svih barijera u međunarodnoj trgovini. Dakle, ja sam pobornik globalizacije iz ekonomskih i humanitarnih razloga. Ali nisam pobornik ideje o jednoj globalističkoj vladi koja bi upravljala tim procesima, to je užasna ideja.

Na kraju, ljudi koji okrivljuju čovjeka za sve loše na ovom planetu, koji okrivljuju čovjekove aktivnosti i koji misle da nas je previše; pobornici teorije o ograničenim resursima; iako oni sebe žele predstaviti kao humane ljude koji tobože brinu za siromašne, iza toga se krije vrlo zao sentiment - nepovjerenje u čovjeka, njegove mogućnosti i mržnja prema ljudskoj vrsti općenito.

Oni vide čovjeka kao nametnika, kao smetnju. Oni vide čovjeka koji "troši" resurse, a ne vide čovjeka koji obnavlja resurse. Vide čovjeka koji "troši" hranu i vodu, ali ne vide čovjeka koji proizvodi hranu i pronalazi nove izvore pitke vode. Vide čovjeka koji "onečišćuje okoliš i atmosferu", ali ne vide čovjeka koji inovira i pronalazi nove tehnologije koje pomažu planetu.

Katastrofičari vide samo polovinu istine i zato redovito griješe. Njihovom logikom je nemoguće objasniti kako to da je baš u vrijeme najvećeg populacijskog buma stopa ekstremnog siromaštva na globalnoj razini doživjela najveći pad. Kako to da se stanovništvo povećava, a broj gladnih sve je manji? To oni ne mogu objasniti jer za njih je svaki novi čovjek potrošač i zagađivač, oni ne vide proizvođača i inovatora.

Zapravo je neto efekt pozitivan, na što upućuju svi podaci. Povećanje populacije rezultiralo je većom produktivnošću i obiljem, a ne nedostatkom resursa. To je učinio onaj drugi, bolji dio čovjeka koji katastrofičari propuštaju vidjeti.

Kad bi vidjeli i taj drugi dio istine o čovjeku, bili bi puno optimističniji u pogledu budućnosti čovječanstva.