Na satu informatike u prvom ili drugom razredu gimnazije profesor je na mene nasrnuo šakama i udario me nekoliko puta po glavi i leđima pred cijelim razredom. Mislio je da ga trolam pitanjima ili ga je razljutila nemoć da odgovori na moja pitanja o Basicu koji smo tada radili po programu, a mene je zanimalo više jer sam neke osnove već ranije sam savladao.

Što god bio razlog za njegovu reakciju, sve nas je iznenadio pa nisam stigao učiniti ništa osim spustiti glavu na klupu i pokriti je rukama. On je nekako u tom bijesu, na moju sreću, jednom promašio mene i udario šakom o klupu što mu se nije previše svidjelo.

Svi su u trenutku zašutjeli, a on se uhvatio za ruku i počeo vikati da sam ga ozlijedio. Ja sam se osjećao totalno jadno, bilo mi ga je žao i htio sam mu reći da ga nisam zajebavao pitanjima. Da, uspio je u mojim očima sebe pretvoriti u žrtvu i učiniti da se kajem zbog želje da naučim više. Na pamet mi uopće nije palo da ga prijavljujem jer čak i da sam htio, ne bih imao kome. Nisam bio svetac ni neki uzoran i miran učenik, ali tom profesoru i na tom satu sigurno nisam učinio ništa što bi opravdalo njegovu reakciju. Svejedno, da sam se žalio, ne bi mi povjerovali ni ravnatelj ni roditelji i još bih sebe doveo u veće probleme.

Nekoliko tjedana kasnije taj je profesor pao niz stepenice u svojoj kući i smrtno stradao. Crnjak, ali karma is a bitch.

No, to što sam ispričao nije razlog zašto #janisamfranjo. Nisam Franjo zato što smatram da nije dobro opravdavati nasilje ni nad kim. To što postoje problematični i nasilni učenici ne znači da treba opravdavati problematične i nasilne učitelje. Učitelji su pokrenuli peticiju i kampanju jer su se solidarizirali s kolegom koji je istukao nekoliko svojih učenika, a onda su se s njima brzo solidarizirali i novinari i veći dio hrvatske javnosti. Zapanjujuće je kako malo ovom društvu treba da bi se normaliziralo nasilje.

Ispada da su učenici užasni, njihovi roditelji još gori, a jadni učitelji su ih prisiljeni trpjeti pa bi valjda onda bilo u redu da ih bar mogu namlatiti po želji. U tom kolektivističkom nadmetanju u viktimizaciji (jer svatko želi ispasti žrtva da bi onda taj svoj žrtveni status mogao materijalizirati), učiteljski lobi je uvjerljivo najjači: imaju iza sebe sustav, sindikate i politiku koja im je dala posao. Učenike nitko ne pita ništa; em su maloljetni pa nemaju pravo glasa, što znači da političare njihovi interesi ne zanimaju, em su djeca, a djeca su po defaultu "nekulturna i neodgojena".

Pravo je pitanje što učiteljski lobi još hoće. Cijeli školski sustav u Hrvatskoj vrti se oko njih i postoji radi njih. Školstvo imamo ne zbog obrazovanja djece, već da bi lokalni politički moćnici imali gdje uhljebljivati svoje ljude i da bi ti ljudi onda primali što bolju plaću. Učenici su u toj priči smetala, nužno zlo. Vjerujem da bi bilo idealno još zabraniti učenike i roditelje pa da to bude to. Ali dok do toga ne dođe, bit će dovoljno normalizirati nasilje nad učenicima. To je svrha vaše kampanje, dame i gospodo?

Naravno da određeni dio učenika u hrvatskim školama uistinu ne pripada tamo nego u drugu instituciju. Sustav već ima rješenje za takve, ali sustav je trom i prespor i u tome su učitelji u pravu. Međutim, njihova jednostrana priča ne daje realnu sliku problema. Vaučerizacijom školstva vrlo brzo bi se riješio problem problematičnih učenika, ali za takvo rješenje učiteljski lobi ne želi ni čuti jer bi ono riješilo i problem problematičnih profesora, a učiteljski lobi štiti takve.

Zato molim vas, poštedite nas vaše patetike i izigravanja žrtve. Ako niste za taj posao, potražite drugi. Za razliku od učenika, vi možete izabrati da ne idete svaki dan u tu školu. Oni nemaju takav izbor.