29.10.2018.
PIŠE BRANIMIR PERKOVIĆ
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr

VIŠE
Sviđa ti se članak? Podrži rad kolumnista Liberala!

♥ DONIRAJ 1$
♥ DONIRAJ 10$
ČITATELJI OCIJENILI
5
Zašto Afrika gospodarski stagnira dok se Azija ubrzano razvija?
Zašto Afrika gospodarski stagnira dok se Azija ubrzano razvija?

Svega sedam zemalja svijeta su u 2014. imale manji BDP po stanovniku nego 1960. godine: Srednjoafrička Republika, Zimbabve, Gambija, Gvineja, Madagaskar i Niger. Primjetno je da se sve nalaze u Africi.

Demokratska Republika Kongo, Čad, Senegal, Gana, Benin, Gvineja Bisao, Burundi i većina država u Africi su imale zanemariv rast, tj. u jednostavnim terminima, veliki dio Afrike je od 1960. jedva napredovao. S druge strane su Južnoafrička Republika, Gabon, Namibija, Nigerija, Maroko, Kongo, Uganda, Burkina Faso, Mali, Etiopija i Mozambik ostvarile napredak, ali ni blizu kao zemlje Azije koje su sve odreda daleko napredovale od 1960. do danas.

Sljedeći prikaz pokazuje odnos između BDP-a po stanovniku iz 1960. i BDP-a po stanovniku iz 2014. Točke iznad pravca koji presijeca graf na dva jednaka dijela označavaju države koje su povećale BDP po stanovniku od 1960. do 2014., a ispod države kojima se BDP smanjio (nabrojane u početku teksta). Upravo su države iz Afrike u prosjeku imale najslabiji rast (Ekvatorsku Gvineiju treba zanemariti jer se radi o maloj državici od tek 700.000 stanovnika koja se obogatila na nafti, a to bogatstvo je neravnomjerno raspoređeno).



Ipak, 60-ih godina prošlog stoljeća je budućnost Afrike izgledala dobro. Makroekonomski pokazatelji su pokazivali da će Afrika brže napredovati od siromašnih zemalja Azije, a kao što danas znamo to se nije dogodilo. Afrika je u prvoj polovici 20. stoljeća ekonomski rasla puno brže od Azije, a do 1950. je u prosjeku pretekla Aziju po BDP-u. Danas to zvuči čudno, ali valja se sjetiti da u prvoj polovici 20. stoljeća Južna Koreja, Singapur, Kina, Tajvan i ostali današnji "azijski tigrovi" još nisu počeli svoj veliki gospodarski uzlet, a ni zemlje Bliskog istoka nisu bile pojam bogatstva i obilja kao što su danas.

Kina je bila razrušena kao rezultat višedesetljetnog građanskog rata i poslije rata s Japanom, a "Veliki skok naprijed" i "Kulturna revolucija" su Kinu sve do 1970-ih držali kao taoca katastrofalnih politika Komunističke partije. Korejski rat, Vijetnamski rat, Crveni Khmeri...Azija je bila u puno većim problemima nego danas.

1960-ih godina se intenzivirao i proces dekolonizacije pa je budućnost Afrike izgledala zaista dobro, slobodna od kolonijalne vlasti da sama upravlja vlastitom sudbinom. I zaista, u periodu od 1960. do 1973. gospodarski rast je veći nego u prvoj polovici stoljeća, a istodobno i Azija doživljava veliki gospodarski rast, u prosjeku koliki i Afrika.

Međutim, tijekom 1970-ih situacija se u Africi naglo pogoršava, a u mnogim državama vlast postaje autoritarnija i preuzimaju je diktatori. Da bi priskrbili veću vlast, započinju sa socijalističkim politikama, a neke zemlje postaju i nominalno socijalističke: Angola 1975., Benin 1975., Kongo 1970., Etiopija 1974., Mozambik 1975., Somalija 1960., Tanzanija 1964., Alžir 1969., Egipat 1953., Libija 1969., Madagaskar 1975., Sudan 1969.

Socijalistička revolucija je zahvaćala Afriku vrlo brzo nakon (i tijekom) procesa dekolonizacije. Upravo se taj period velikog bujanja socijalizma poklapa s trenutkom kada Afrika počinje ekonomski usporavati dok Azija ekonomski ubrzava. Naime, afrički intelektualci su u socijalizmu vidjeli protutežu kolonijalizmu koji su povezivali s kapitalizmom. Taj bijeg od kolonijalizma, sasvim prirodan i liberalan, na kraju je završio u socijalizmu, ne toliko iskreno koliko kao antiteza kapitalizmu kojeg je intelektualna i politička elita karakterizirala kao obilježje kolonijalizma i time nečega što treba odbaciti.

Iako je postojalo nekoliko grana novog "afričkog socijalizma", koji je primarno bio način uspostavljanja zasebnog afričkog kulturnog identiteta, idejni temelji su bili slični; društveni razvoj baziran na velikom javnom sektoru, panafrički identitet i afriko-centrizam te izbjegavanje razvijanja društvenih klasa tj. potpuna društvena "jednakost". Glavni idejni nosioci su bili Julius Nyerere u Tanzaniji, Madibo Keita u Maliju, Leopold Senghor u Senegalu, Kwame Nkrumah u Gani i Sekou Toure u Gvineji.

Naravno, uvijek se može tvrditi, iako je glavna intelektualna struja bila socijalistička, da je socijalizam bio politički samo deklarativno cilj, a to se nije provodilo u stvarnosti, tj. "nije bio pravi socijalizam", nijedan od dvanaest ustavno definiranih socijalizama i još više socioekonomskih uređenja koji se možda nisu direktno zvali socijalizam, ali su to de facto bili.

Javno zapošljavanje je u svim zemljama raslo do neodrživih razmjera. Npr. u Gani je kasnih 1970-ih tri četvrtine zaposlenih radilo u javnom sektoru, a čak je i u manje socijalističkoj Keniji 1990. pola zaposlenih radilo u javnom sektoru.

Zbog političke strukture, u kojoj je demokracija praktički bila nepoznat pojam, a vlast su držali autokratski diktatori, zaposlenici u javnom sektoru nisu bili motivirani da zadovolje potrebe javnosti, nego su služili interesima trenutne autokratske vladajuće strukture. To je dovelo do paradoksa da su afričke države imale relativno velike javne izdatke, ali jako loše javne usluge.

Ekspanzija javnog sektora je radikalno umanjila mogućnost privatnog sektora za rast, a društvena orijentacija na zapošljavanje u javnom sektoru kao poželjnijem obliku rada od privatnog sektora je smanjila dostupna tržišta i ljudske resurse privatnom sektoru te se poduzetnička inicijativa nije razvijala.

Neke zemlje, kao Tanzanija, Etiopija i Angola, provodile su široke politike cjenovne kontrole, što je stvaralo nestašice i smanjivalo ionako malu industrijsku i poljoprivrednu proizvodnju. Ekonomska aktivnost je bila pretjerano regulirana, ponekad do bizarnih ekstrema kao u Keniji, gdje je novi proizvođač trebao dobiti dopuštenje od postojećih proizvođača, što je naravno rezultiralo smiješno niskom razinom tržišnog natjecanja. I trgovina je bila strogo regulirana, pa je tako nekada zabranjivana trgovina međuregionalna (ne međudržavna nego baš MEĐUREGIONALNA) trgovina poljoprivrednim proizvodima, čak i u državama koje nisu bile ustavno socijalističke.

Kako je politička baza političkih vlasti bila u gradovima, onda je poljoprivredna proizvodnja visoko oporezivana da bi se skupili javni prihodi kojima se plaćala javna birokracija koja je živjela po gradovima. Iako je deklarativno poticana industrijska proizvodnja i to je bilo uzaludno jer su kontrole cijena, ograničavanje trgovine i loše monetarne politike uništavale istu proizvodnju.

Financijska tržišta su bila pretjerano regulirana i prije nego su se uspjela razviti, a one financijske transakcije što su postojale bile su primarno usmjerene prema kreditiranju države, javnog sektora i "strateških" kompanija. Natjecanje između financijskih institucija praktički nije postojalo.

Često se u javnom diskursu stvara dojam kako je Afrika "osuđena" na nerazvijenost zbog svojih geografskih i demografskih specifičnosti. Npr. za argument je često uzima ekstremnost vremenskih prilika, od kišnih prašuma preko suhih pustinja do savana nepogodnih za poljoprivrednu obradu (samo dva godišnja doba, suho i kišno razdoblje). Ali mnoge države u Aziji i Južnoj Americi su nadvladale slične klimatske probleme i ostvarile puno bolje razine razvoja od velike većine zemalja Afrike. Bolesti poput malarije, AIDS-a i žute groznice su također povijesno otežavale akumulaciju ljudskog kapitala i podizale zdravstvene troškove, kako direktne (troškovi liječenja), tako i indirektne (smanjenje produktivnosti). Ali također se ni po tom pitanju ne može tvrditi da se radi o specifično afričkom problemu kojeg su bile oslobođene države u razvoju u Aziji i Južnoj Americi.

Afrika geografski ima bolju poziciju za trgovinu s Europom i Sjevernom Amerikom od nekada usporedivih zemalja u razvoju, ali je to puno slabije koristila kao polugu za gospodarski uzlet. Dijelom je razlog tomu to što puno veći udio stanovništva živi u unutrašnjosti nego u usporedivim državama na drugim kontinentima. Dodatan problem je i činjenica da su afričke države multietničke s granicama određenima za vrijeme kolonijalizma, što je stjecanjem nezavisnosti desetljećima dovodilo do nestabilnosti i sukoba. Ali nijedan od tih problema nije specifično "afrički" jer su se s njima suočavale mnoge druge države koje su ostvarile puno bolje stope gospodarskog rasta.

Čak je Afrika desetljećima bila favorizirana, na način da je puno više nepovratne inozemne pomoći u obliku donacija (kako državnih tako i privatnih) po stanovniku od ostalih zemalja u razvoju. Mnogi ekonomske analize pokazuju da je ta nepovratna inozemna pomoć imala neto negativan efekt za gospodarstvo Afrike. Glavni argument je da se inozemna pomoć koristila kao relativno stabilan izvor prihoda državnog proračuna te je umanjivala poticaje za razvijanje dobrih ekonomskih politika koje bi stvorile bazu gospodarskih subjekata koji bi se mogli oporezivati. Zašto se mučiti i stvarati jake gospodarstvo koje će se oporezivati i koristiti za održavanje političke moći ako je puno lakše primati besplatne novce iz inozemstva, za što nisu potrebne promišljene (i bolne) političke odluke te utrošak energije i vremena?

Kombinacija već navedenih faktora i inozemne pomoći je održavala državne sisteme u kojima se nije isplatilo stvarati bogatstvo kroz poduzetničku aktivnost, jer bi to bogatstvo bilo brzo oteto, nego je stjecanje bogatstva jedino bilo moguće ovladavajući ekstrakcijskim državnim institucijama, stoga je stvoreno ozračje poticanja "osvajanja" i ekstrakcije, a ne stvaranja i kooperacije. To je dodatno dolijevalo ulje na vatru etnički i demografski nestabilnih država.

Šire analize pitanja inozemne pomoći otkrivaju da ona nije nužno loša ako postoje relativno uređene državne institucije i solidan pravni aparat. Ako ti preduvjeti ne postoje, onda će nepovratna inozemna pomoć samo otežavati proces izgradnje takvih institucija. U tom smislu je Washingtonski konsenzus, set institucionalnih reformi koje su se predlagale državama u razvoju, koji je za namjeru imao uspostavu i razvoj institucija modernih slobodnotržišnih država, učinio više za Afriku od ogromne količine nepovratne pomoći. Ta dva pristupa su se vremenski poklapala u svojoj implementaciji i time je nepovratna pomoć poništavala sve rezultate tzv. Washingtonskog konsenzusa. Dokaz te činjenice je da su države Afrike puno sporije prihvaćale institucionalne reforme predložene Washingtonskim konsenzusom, što je za efekt imalo da je gospodarski rast počeo puno kasnije nego u drugim državama u razvoju, tek početkom 21. stoljeća.

Još valja vidjeti u kojem će se smjeru stvari odvijati, ali možda prvi put poslije pada kolonijalizma budućnost kontinenta izgleda dobro. Ustvari tek je početkom 21. stoljeća Afrika počela napredovati iza četrdesetogodišnjeg razdoblja stagnacije ili nazadovanja. Mnogi naslijeđeni problemi iz prošlog razdoblja još postoje i otežavaju razvoj, ali cjelokupna slika je puno bolja i Afrika danas izgleda kao druge zemlje u razvoju 1960-ih kada su počele dostizati i pretjecati države afričkog kontinenta.

 

Sviđa ti se članak? Podrži rad kolumnista Liberala!
TEME:
AFRIKA
RAZVOJ
VIŠE IZ RUBRIKE:
EKONOMIJA
SVIJET
O autoru
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr >>VIŠE
Newsletter
Upiši e-mail adresu: