Zašto je liberalizam na hrvatskoj političkoj sceni, nakon dobrog starta, propao?

Klasični liberalizam ima u Hrvatskoj bogatu tradiciju. Neki od hrvatskih političkih velikana iz posljednjih 200-tinjak godina, među kojima Ante Starčević i Stjepan Radić, bili su klasični liberali. U vrijeme Jugoslavije liberali, a ne konzervativci ni nacionalisti, istaknuli su se u Hrvatskom proljeću i nakon njega kao glavni otpornici režimu kroz kulturu i stvaralaštvo.

Raspadom Jugoslavije osnovana je i prva nekomunistička stranka. To je bio HSLS. Među osnivačima HSLS-a bili su bivši zarobljenici i mučenici jugoslavenskog režima, borci za "hrvatsku stvar". Liberalizam je tada imao odlične izglede u ovoj zemlji. Može se razumjeti da vrijeme rata nije bilo idealno za širenje ideje slobode pojedinca, što je normalno u bilo kojem ratu jer se narod kolektivistički okuplja oko nacionalizma. Međutim, liberali su propustili priliku da preuzmu glavnu ulogu na hrvatskoj političkoj sceni krajem 1990-ih i početkom 2000-ih, kad ideja samostalne i suverene Hrvatske, u svojim punim granicama, više nije bila u pitanju. Što se dogodilo?

Ne samo da se HSLS raspao zbog osobnih nesuglasica među čelnicima stranke, nastale su i nove stranke koje sebe kite liberalizmom. No, što je više stranaka nastajalo, manja je bila potpora glasača da bi ubrzo sve "liberalne" opcije u Hrvatskoj bile zajedno svedene na par posto glasova. Tako je već 15-ak godina. Zbog čega je politički liberalizam u Hrvatskoj tako nisko spao, pogotovo ako ga usporedimo s drugim zemljama, pa čak i nekim na istoku Europe? Odgovor je u tome što hrvatski politički liberalizam od osamostaljenja Hrvatske nije potpun.

Pogledajmo samo neke od najvećih liberala moderne hrvatske politike: Dražen Budiša, Vlado Gotovac, Slavko Goldstein, Velimir Terzić...Ekipa filozofa i pjesnika. Koliko god su imali dobre stavove o osobnim slobodama, nedostajala im je veza s ekonomskom teorijom. Nitko od njih nije puno mario za ekonomiju i ideje slobodnog tržišta, a bez tih ideja nije moguće ni konkretizirati osobne slobode. Ta karika je nedostajala hrvatskim političkim "liberalima", a nedostaje im i danas. Bila je tu Savka Dabčević-Kučar, osnivačica HNS-a koja je, istina, bila ekonomistica po struci, ali pisala je diplomski rad na temu Johna Maynarda Keynesa pa je jasno da nije imala baš liberalan pogled na ekonomiju.

Na ekonomiji su pali. Hrvatska je bila u tranziciji između socijalističkog u tržišni gospodarski sustav i baš je to vrijeme bilo pravo za potpuni - i društveni i ekonomski liberalizam. Liberali su propustili predlagati snažne ekonomske reforme koje bi, da su se provodile od kraja 1990-ih do danas, sigurno urodile plodom. To me prilično čudi jer tada su liberalne stranke vodili ljudi koji su bili 20-ak godina ranije u prvim redovima borbe protiv jednog totalitarizma. Taj totalitarizam u velikoj se mjeri odnosio i na zabranu slobodnog poduzetništva i trgovine. Kako to da liberali, najveći protivnici totalitarizma, nisu postali snažni zagovornici ekonomskih sloboda? Liberali su mogli i trebali biti reformska struja koja bi inzistirala na slobodnom tržištu i protiv prevelikih poreznih opterećenja.

Međutim, hrvatski politički liberali to nikako nisu mogli prevaliti preko svojih usana, te omražene riječi: slobodno tržište. Recite to, gospodo, naglas, ništa vam neće biti! Slobodno tržište nije nikakav bauk, to je kamen temeljac za gradnju slobodnog društva, ali i širenje liberalnih ideja. Bez njega ne može!

Hrvatski liberalni ili, bolje rečeno, socijalno-liberalni političari tako su izbjegavali liberalizam u ekonomiji. Radije su se krpali uz tuđe ekonomske ideje, a one, naravno, nisu bile baš liberalne, više etatističke. To je normalno, ne možemo očekivati od HDZ-a ili SDP-a da guraju protržišnu politiku kad to nisu protržišne stranke po definiciji. Ali liberali su to trebali raditi. Umjesto toga, hrvatski javni i politički prostor je otišao ekonomski skroz lijevo i stvorila se ogromna praznina koju je popunio strah od slobode, od tog omraženog slobodnog tržišta. Tek nedavno, mislim da je to bilo lani, sam negdje pročitao da je aktualni predsjednik HSLS-a u jednom intervjuu spomenuo slobodno tržište. Pojavila se i stranka Pametno koja je u svoje redove privukla i neke ekonomiste i protržišno orijentirane poduzetnike, ali i dalje vodstvo stranke se trudi da ekonomske ideje drži sramežljivo u pozadini. Ako pitate čelnike današnjih "liberalnih" stranaka u Hrvatskoj koji je trenutno najveći i gorući problem ove zemlje, većina će vam reći vjeronauk u školi ili ustaški pozdrav.

Dakle, politički liberalizam i dalje boluje od iste bolesti kao 1990-ih. Neprepoznavanje prioriteta i nerazumijevanje važnosti ekonomske politike. Danas bar ima dosta obrazovanih, stručnih i sposobnih ekonomista liberalne orijentacije, ali većina njih nije vezana za hrvatske liberalne stranke, a primjećujem i da se političari baš ne interesiraju privući stručne ekonomiste u svoje redove.

Liberalizam je jedan, jedinstven i nedjeljiv. Ne možeš biti liberal i zalagati se protiv slobodnog tržišta isto kao što ne možeš biti liberal i zalagati se protiv prava LGBT osoba. Ako će politika liberalizma djelovati samo djelomično liberalno, onda to nije iskreni liberalizam. Kod nas, ruku na srce, ima i takvih stranaka koje se smatraju liberalnima, a zalažu se i protiv slobodnog tržišta i protiv slobode govora, što je vrh apsurda. Pričam, naravno, o HNS-u koji već 10 godina prakticira isključivo klijentelizam.

Ipak, mislim da će se sve to raščistiti kad se pojavi netko razuman tko će okupiti bitne liberalne ideje i poslagati prave prioritete. Ja sam optimist i vjerujem da vrijeme za procvat liberalizma u Hrvatskoj tek dolazi.