Tijekom zadnjih nekoliko godina se sasvim promijenilo jedno od temeljnih obilježja hrvatskog gospodarstva, viška radne snage tj. jako visoke nezaposlenosti, što je poslodavcima davalo veću pregovaračku moć kod određivanja plaća. U takvoj situaciji radnici nisu mogli pregovarati za višu plaću jer su ih poslodavci lako mogli zamijeniti novim radnicima. Većina radnika se bojala gubitka posla i nemogućnosti nalaska drugog zaposlenja pa je prihvaćala sve što su poslodavci htjeli, od niskih plaća preko neplaćenih prekovremenih do zlostavljanja na poslu.

Situacija se ulaskom u EU korjenito mijenja jer jako velik broj radnika odlazi u druge zemlje EU, što dovodi do manjka radne snage u Hrvatskoj i pritiska na rast plaća. Radnici prvi put od samostalnosti Hrvatske dobivaju veću pregovaračku moć kod određivanja plaća jer u Hrvatskoj nedostaje radne snage, posebno u građevinarstvu, turizmu, poljoprivredi, ali i u IT sektoru. Plaće su zadnjih godina rasle u svim zanimanjima, posebno u nabrojanima gdje nedostaje kvalificirane radne snage.

Nastala je situacija u kojoj kronično nedostaje radnika u svim industrijama, i poslodavci moraju podizati plaće da bi zadržali radnike koji su postali oskudan resurs i time ostvarili bolju pregovaračku poziciju u pregovorima za plaće i druge oblike kompenzacije.

Ta situacija traje već nekoliko godina, a u to vrijeme su poslodavci snažno podizali plaće, posebno u ugostiteljstvu i građevinarstvu.

Ali poslodavci su došli do svog limita i traže od države da smanji porezno opterećenje kako bi mogli radnicima ponuditi veće plaće. Izlazak iz šestogodišnje gospodarske krize je dao vjetar u leđa poslodavcima i dovoljnu sigurnost da povećaju plaće, što je u suštini najbolja demografska mjera koja se može dogoditi. Koliko god cjepidlačili o socijalnim naknadama i lošim institucijama, činjenica ostaje da su ljudi u Hrvatskoj emigrirali zbog niskih primanja.

Ekonomija u Hrvatskoj je već do kraja cijeđena porezima i tlačiteljskom državnom birokracijom, a i kompanije i radnici su oguljeni do gole kože od strane države. Jednostavno niti hrvatska kompanija niti hrvatski radnik više nemaju što dati državi jer im država već previše uzima.

Da bi se mogao nastaviti rast plaća, a time i ostvariti najbolja demografska mjera, treba smanjiti porezno opterećenje rada i poslovanja. A onda možemo biti sigurni da će se to preliti u plaće, ne zato što porezna opterećenja uvijek dovode do rasta plaća (ona to čine indirektno jer oslobađaju gospodarski rast), nego zato što u trenutnoj situaciji manjka radne snage poslodavci MORAJu podizati plaće da bi zadržali radnike, a to mogu puno lakše ako im država otvori prostor tako da olabavi svoj stisak oko vrata poslodavaca i radnika u privatnom sektoru.

Čovjek bi pomislio da će interesne skupine koje bi trebale predstavljati radnike, kao što su sindikati, prvi pozdraviti takav razvoj događaja te učiniti sve u svojoj moći da se taj proces intenzivira, tj. radnici što bolje iskoriste novonastalu situaciju i ostvare sve veće plaće.

Ali ako je suditi po izjavama Krešimira Severa, predsjednika Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS), sindikati se jako protive ideji da država smanji poreze, bilo na poslovanje ili rad (a porezi na poslovanje ionako indirektno smanjuju plaće jer smanjuju gospodarski rast), i tako oslobodi prostor za snažniji rast plaća radnika u privatnom sektoru.

Izgleda kao paradoksalna situacija, da se sindikati bore protiv rasta plaća radnicima, ali Krešimir Sever savršeno dobro zna da njegova uloga nije da predstavlja radnike nego da štiti interesnu skupinu parazitskih hordi birokrata koji se financiraju kroz državni proračun tj. poreze. To je u principu njegovo biračko tijelo, interesna skupina koju mora zadovoljiti, stoga radi sve što je u njegovoj moći da osigura bujanje birokratskog aparata, a time i održavanje poreznog opterećenja na trenutnoj razini.

Sasvim je jasno zašto se Sever protivi poreznim rezovima da bi se oslobodio prostor za rast plaća, to čini jer misli da bi smanjivanje poreznog opterećenja smanjilo proračunske prihode i time ugrozilo izvor plaća za nepotrebnu birokraciju koja ne samo da šteti radnicima u privatnom sektoru, nego i onim radnicima u javnom sektoru koji nisu zaposleni na izmišljenim pozicijama za koje je izmišljen novi nepotreban posao i rade na stvarnim i bitnim radnim poslovima (liječnici, policija, učitelji...). Bujanje birokratskog aparata onemogućuje rast i njihovih plaća.

Čak i da je istina da smanjivanje poreznog opterećenja istodobno smanjuje i ukupne porezne prihode, što nije istina jer je nedavno snižavanje poreza na dobit ustvari povećalo ukupne porezne prihode od tog poreza, zauzimanje stava protiv nečega što bi dovelo do rasta plaća je ultimativna izdaja radnika od strane onih koji ih deklarativno štite, sindikata.

Ovo je samo najnoviji primjer u kojem se sindikati zauzimaju za politike koje ustvari štete radnicima, a odgovaraju samo bujanju državnog aparata i održavanju ogromnog broja plaćene glasačke mašinerije po državnim institucijama, županijama, gradovima, agencijama itd. Sindikati sudjeluju u javnom propagiranju narativa o sukobu rada i kapitala te svemogućoj državi koja sve uređuje, sve štiti i sve čini boljim. U tom narativu kapital je u zavjeri protiv rada, a tu se pojavljuje država kao zaštitnih radništva.

Istina je to da se ustvari radi o sukobu rada i kapitala na jednoj strani te države na drugoj, a pod „država“ se misli na klijentelističke političke strukture koji kupnjom birača novcima iz državnog proračuna, novcima koje su oteli kapitalu i radnicima, održavaju trenutno stanje koje odgovara samo njima. Sindikati su dio te strukture.