Nekoliko je glasnika ljeta i turističke sezone. Prvo je naravno sunčano vrijeme, pa gužve na graničnim prijelazima, zatim najavljivanje rekordne turističke sezone i u najranijim danima sezone naricanje ugostitelja kako turisti sve manje i manje troše. Sastavni dio tog folklora je i medijsko zgražanje o preskupim kavama po Dubrovniku (koji put se spomene i drugi grad, čisto da bude interesantno). Uvijek se pronađe nekakav lokalac koji se zgraža kako je kava na Stradunu toliko i toliko, a njegove misli se prenose po medijima kao stručna ekonomska analiza turizma u Hrvatskoj. Još ako se spomene kako turisti uništavaju jezgru grada jer ih ima previše, a stanari u centru ne mogu spavati od buke, onda je stručna analiza stanja potpuna, a folklorna forma zadovoljena.

Slijede zgražanja po lokalnim kafićima, apokaliptični komentari, krivljenje neoliberalnog kapitalizma, nostalgično prizivanje Tita i partije iz groba. Time se krug zatvara i čeka sljedeću sezonu kada sve ide iznova.

U taj folklor se uključio i Poslovni dnevnik, specijalizirani portal za ekonomska pitanja. Ako jedan ekonomsko specijalizirani portal prenosi takve „vijesti“, što očekivati od drugih?

Sve je to clickbait, reći će netko. I je, jedna tradicija koja se ponavlja iz godine u godinu i zabavlja ljude, pa i usrećuje jer mogu pokazivati svoju socijalnu osjetljivost za malog čovjeka, nostalgiju za mitskim "jednostavnijim i boljim vremenima". Ipak, to doprinosi antipoduzetničkom mentalitetu jer snagom javnog pritiska pokušava prisiliti ugostitelje da cijene drže na određenoj razini. Svojevrsno cjenovno fiksiranje. Naravno, to se ne može provesti, ali stvara ozračje u kojem se intervencija na tržištu i prisila gospodarskih subjekata sve više smatra normalnom mjerom. Jer ako treba fiksirati cijenu kave, zašto se ne bi fiksirala i cijena ostalih proizvoda? Restorani su preskupi za lokalce jer im je poslovna orijentacija na turistima veće pretežne moći? Kako se samo usuđuju, pa riba se može spremiti za 50 kn, a oni tu stavljaju cijene ribljih jela po nekoliko stotina kuna, diskriminacija! Kako će pošteni lokalac priuštiti tu cijenu? Zahtijevajmo tretman za sve!

Osim ako ne želimo planiranu ekonomiju a.k.a. socijalizam, zgražati se i zahtijevati od nekog poslovnog subjekta da stavi određenu cijenu proizvoda i usluge je glupo.

Pitanje o tome koju cijenu gdje staviti je najobičnije ekonomsko pitanje ponude i potražnje. Ako ima dovoljno turista koji bi platili određenu cijenu za ispijanje kave na ekskluzivnim lokacijama i ugostitelj je odlučio da mu se isplati držati toliku i toliku cijenu, jer realno u toj cijeni kave ne naplaćuje toliko kavu koliko samu lokaciju ispijanja kave, a za tu lokaciju opet plaća veliki najam gradu - što se itko ima u to miješati? Kada bi ta šalica kave stvarno bila preskupa, ne bi postojala potražnja za njom, tj. nitko ne bi platio toliku cijenu ako ne procjenjuje da ta kava na toj lokaciji stvarno toliko vrijedi.

U konačnici, velik dio cijene te kave odlazi kroz poreze u gradsku i državnu blagajnu iz koje se financiraju vrtići, škole, birokratski uhljebi, ceste i slično. Dakle, svi zadovoljni - i državni birokrati koji otmu velik dio cijene te kave, i ugostitelj koji je zaradio, i konzument koji je ispijao kavu na jednoj od svjetski najcjenjenijih lokacija. A ulazi u tu računicu i prestiž koji je kupac zbog skupe kave na prestižnoj svjetskoj lokaciji dobio.

Znači ne plaća se kava kao kava, nego usluga, lokacija i prestiž. A imajmo na umu da je velik dio cijene te kave ustvari porez koji država i grad prisiljavaju ugostitelja da uračuna u cijenu. Izračunajte koji dio cijene te kave ide na PDV i parafiskalne namete, pa umjesto da demonizirate ugostitelje i krivite kapitalizam, malo razmislite o prevelikom poreznom opterećenju koje guši svaki posao pa tako i ugostiteljski. Zatim procijenite koji dio tih poreza stvarno odlazi za vrtiće, ceste i škole a koliko odlazi na plaće birokratskim političkim uhljebima zaposlenima po raznim stranačkim i rođačkim vezama na izmišljene poslove ili na poslove koje može obavljati nekoliko puta manje ljudi nego što ih je zaposleno.

Cijeli taj folklor oko cijene kave na Stradunu i drugim gradskim centrima za vrijeme sezone pokazuje i šizofreni odnos Hrvata prema turizmu. Ne volimo raditi, turizam nam sasvim odgovara jer za nekoliko mjeseci u tjednu možemo živjeti (ili životariti?) ostatak godine, želimo sve više turista i želimo da troše sve više. E, ali želimo moći jesti, piti i zabavljati se tamo gdje se i oni zabavljaju, želimo da ne stvaraju gužve, želimo da se ne zabavljaju previše. Ustvari želimo samo da dođu, ostave novce i odmah krenu nazad odakle su došli.

Ne znamo što želimo. Jer ako želimo puno turista, nemamo se što žaliti na gužve i pretrpanost centara. Ako želimo da turisti potroše što više novca, nemamo se što žaliti ako je cijena kave na Stradunu 35 kuna. Ako želimo živjeti od iznajmljivanja apartmana, nemamo se što žaliti na cjelonoćne zabave okolo tih apartmana. Želimo li masovni turizam ili ekskluzivni? Bogate goste koji će puno trošiti ili siromahe koji neće htjeti platiti više od desetak kuna za uživanje na jednoj od najprestižnijih lokacija u svijetu. Živjeti cijelu godinu od rente zarađene u nekoliko ljetnih mjeseci ili proizvoditi kroz cijelu godinu? Osobno mislim da bi bilo bolje i zdravije ovo drugo, ali očigledno većina ne dijeli taj stav, pa budući da želimo živjeti od iznajmljivanja mora, sunca i povijesti jer nam je proizvodna ekonomija ispod časti, onda lijepo moramo prihvatiti da je Nijemac spreman platiti za jadnu kavu puno više od nas.

A da malo posložimo u glavi prioritete i prestanemo s napadima na ljude i industriju koja nas hrani?