Kuba je desetljećima simbol ideološke podjele između ljevičara i desničara gdje jedni vide socijalna postignuća, a drugi autoritarnu diktaturu. Istina je složenija. Kuba je ostvarila određene uspjehe u zdravstvu i obrazovanju, ali oni su u velikoj mjeri ovisili o vanjskoj financijskoj podršci, prvenstveno Sovjetskog Saveza, a kasnije Kine. Kuba danas uvozi većinu hrane, uključujući piletinu iz SAD-a. Takav model bio je kratkoročno održiv, ali dugoročno neodrživ, skup i brutalan prema stanovništvu.

Revolucija koja je osvojila svijet - kroz iluzije i zablude

Malo je zemalja koje izazivaju toliko emocija kao Kuba. Već desetljećima ona funkcionira kao simbol - ali ne stvarnosti i realnosti, već više ideoloških perspektiva i zabluda. Za jedne je Kuba dokaz da je moguće izgraditi društvo jednakosti i socijalne pravde. Za druge je to primjer autoritarne države koja guši slobodu i ne uspijeva osigurati osnovne uvjete za život.

Kubanska revolucija iz 1959. zaista je proizvela određene rezultate tijekom prvih 20 godina. U relativno kratkom vremenu iskorijenjena je nepismenost, uspostavljen sustav "besplatnog" obrazovanja, a zdravstvo je postalo dostupna većini. Kuba je desetljećima imala jedan od najboljih omjera liječnika po stanovniku i nisku stopu smrtnosti dojenčadi.

Ali pitanje koje se rijetko postavlja je kako je taj sustav funkcionirao i koliko je bio održiv. Jer to je bio proces sličan onom u Jugoslaviji, ali baš kao Jugoslavija, i Kuba je od početka ovisila o vanjskom kreditu i pomoći.

Formalni uspjesi koji su ovisili o vanjskoj pomoći

Kuba se zadnjih mjeseci sve više spominje u medijima nakon američke intervencije u Venezueli. Radi se o tome da zemlja ekonomski propada, a u krizi su institucije uz svakodnevne probleme poput hrane i saobraćaja. Posljednji veliki prosvjedi su bili 2021. godine, mnogi građani su i danas jako nezadovoljni i ljuti na državu zbog svakodnevnih problema.

Ključni problem kubanskog modela nije bio u ciljevima nego u strukturi. Sustav je bio duboko ovisan o vanjskoj podršci. Tijekom Hladnog rata Sovjetski Savez je subvencionirao kubansku ekonomiju kroz povlaštenu trgovinu i izravnu financijsku pomoć. Nakon njegovog raspada, Kuba je upala u duboku ekonomsku krizu.

Kasnije su dio tog tereta preuzele Kina i Venezuela, čija je nafta omogućila nastavak socijalnih politika. To znači da kubanski model nije bio samoodrživ. On je funkcionirao dok je postojao vanjski izvor financiranja. Takav model može proizvesti impresivne rezultate u kratkom roku, ali dugoročno ovisi o političkim okolnostima koje država ne kontrolira.

Skoro 80 posto hrane je iz uvoza

Najjasniji dokaz neodrživosti sustava vidi se u poljoprivredi. Kuba danas uvozi između 70 i 80 posto hrane, unatoč povoljnoj klimi i plodnom tlu. Primjer piletine posebno je ilustrativan. Velik dio pilećeg mesa koje se konzumira na Kubi dolazi iz Sjedinjenih Američkih Država.

To znači da kubanski građani svakodnevno ovise o američkoj industriji hrane, iako režim politički definira SAD kao glavnog neprijatelja. Slično vrijedi i za mliječne proizvode. Kuba uvozi mlijeko u prahu i druge mliječne proizvode iz Europske unije, Urugvaja i drugih zemalja Latinske Amerike, dok se dio prehrambenih proizvoda uvozi i iz Dominikanske Republike i Brazila.

Problem nije samo embargo

Drugim riječima, država kojoj je cilj bio postići ekonomsku samodostatnost ima sistem koji ne može proizvesti osnovne prehrambene proizvode za vlastito stanovništvo. U raspravama o Kubi često se spominje američki embargo kao glavni uzrok ekonomskih problema. Embargo je bez sumnje imao negativan utjecaj, ali ne može objasniti sve niti je glavni problem. Pravi problem leži dublje jer se radi o u načinu na koji je ekonomija organizirana.

Centralno planiranje, državna kontrola proizvodnje, ograničenja privatne inicijative i administrativno određivanje cijena doveli su do sustava s niskom produktivnošću i slabim poticajima za rad i inovaciju. Rezultat nije samo ekonomska stagnacija, nego i ovisnost o dobavljačima koji se nalaze i kod "neprijatelja".

Sloboda je važna sa dugoročni napredak

Najveća pogreška u raspravama o Kubi nije priznanje socijalnih uspjeha, nego zaključak da oni opravdavaju autoritarni sustav. To je temeljni nesporazum jer liberalizam ne negira važnost obrazovanja, zdravstva i socijalne sigurnosti, ali bez ekonomske slobode, vladavine prava i institucionalne odgovornosti, ti sustavi ne mogu dugoročno opstati.

Kuba je primjer društva koje je pokušalo izgraditi socijalnu državu bez tržišne ekonomije i političke slobode. Rezultat je sustav koji je neko vrijeme funkcionirao, ali se s vremenom urušio pod vlastitim proturječjima. To pokazuje da sloboda nije nešto što se može selektivno primjenjivati.

Ne može se ukinuti politička sloboda i očekivati ekonomska stabilnost. Ne može se centralno upravljati društvom i očekivati dugoročni razvoj. I ne može se graditi blagostanje bez sustava koji potiče inicijativu, inovaciju i odgovornost. Kuba propada ne zbog toga što je pokušala stvoriti pravednije društvo, nego zbog toga što je pokušala to učiniti bez slobode.