Zašto nam uopće treba školstvo

FOTO: Radio NZ
28.7.2018.
ČITATELJI OCIJENILI
5

Zašto nam uopće treba školstvo

Dok sam živjela na Novom Zelandu, jako sam voljela školu. Knjige skoro nismo ni imali, a ono malo knjiga što nam je trebalo bile su u vlasništvu škole i čekale su nas u učionici. Zadaću u početku uopće nismo imali, a kada smo je dobili, bio je to samo jedan list papira tjedno (za sve predmete), što nam se činilo kao jako, jako puno.

Kako su nas i sve bilježnice i olovke isto čekale u školi, u torbi smo nosili samo kutiju s ručkom, osobne stvari i eventualno taj jedan jadni list sa zadaćom. Puno smo vremena provodili u prirodi, igrajući se i baveći se sportom, a često su nas i vodili na razne izlete, osobito na izlete koji su uključivali ovce (šišanje i hranjenje istih, da se razumijemo). Ako smo učili neku teoriju, učiteljice su nas jako često vodile negdje gdje smo mogli sve to skupa vidjeti i u praksi. Učili smo i plivati, jedriti, vezivati različite čvorove i paliti logorsku vatru sa samo dva štapića.

Kod svih glavnih predmeta bili smo podijeljeni u tri skupine (napredni, osrednji i 'nazadni', u nedostatku ljepše i 'politički korektnije' riječi), i sa svakom skupinom se radilo različito, u skladu sa željama i sposobnostima djece. A moglo se dogoditi da vas ne stave ni u jednu grupu, kao što se meni znalo dogoditi, pa bi vam onda učiteljica dala da sami istražujete ono što vas zanima ili bi osmislila dodatni zadatak samo za vas.

Tako sam dosta školskih dana provodila udobno zavaljena na jastuke u uglu učionice, čitajući ono što je mene zanimalo. Moja žeđ za znanjem je svakim danom sve više rasla, a tijekom velikog odmora (koji tamo traje darežljivih sat vremena) se nisam nikad igrala, već sam provodila vrijeme u knjižnici gutajući sve na što sam naišla ili istražujući ono što me zanima po internetu - jer je već tada, sredinom 90-ih, svaka učionica imala svoje računalo.

A onda sam došla u Hrvatsku. Već od prvog dana, kralježnica mi je pucala pod teretom hrpetine knjiga, prijetećih i teških naziva poput "udžbenik" i "vježbenica". Cijeli dan smo sjedili u oronulim, drvenim klupama, čitajući, pišući i štrebajući napamet sve te šture definicije kojima su te beskrajne knjige bile ispunjene. Van nismo izlazili gotovo nikada, a kamoli da bosi trčimo po travi. U knjižnici su bile samo neke stare, meni nezanimljive knjige, a računala gotovo uopće nije ni bilo.

Moja žeđ za znanjem je ubrzo počela kopnjeti, a zatim je sasvim usahnula. Umjesto nje, razvila se jedna nova vještina – vještina snalaženja i preživljavanja. Naučila sam kako najbolje opravdati markirane satove, kako prepisati domaću zadaću u zadnji čas, kako najbolje koristiti šalabahter na kontrolnom (printala bih ih najsitnijim fontom i lijepila na podstavu od suknje). Bilo je to umijeće u savršenom duhu onog tipičnog hrvatskog "snađi se, druže".

Nema sumnje da je vještina snalaženja i preživljavanja nešto što je jako korisno za usvojiti i kasnije koristiti u životu. Ipak, osvrćući se na svoj međunarodni put u sustavu obveznog obrazovanja, ne mogu si pomoći da se ne upitam – koja je, zapravo, glavna svrha obrazovanja? I čemu bubetanje hrpe suhih, dosadnih činjenica, osobito u doba Googlea, kada bi te obrazovanje, prije svega, trebalo pripremiti za odrasli život koji slijedi?

Osobno, smatram da je glavna zadaća obrazovanja kod djece razviti upravo – žeđ za znanjem. Djecu ne treba gušiti hrpom bespotrebnih činjenica i podataka, već im omogućiti prostora da sami istražuju ono što ih zanima, da rastu u svakom smislu te riječi. Ako već u ranoj dobi prepoznamo talente, želje i sklonosti nekog djeteta i potičemo ga da se razvija u tom smjeru, tim veća šansa da se ono jednog dana pretvori u sretnog i ispunjenog odraslog čovjeka koji cijeli život radi na vlastitom razvoju i napretku, koji je radoznao, kreativan i marljiv, i koji je odabrao karijeru koja ga čini sretnim i time pozitivno doprinosi i društvu u cjelini.

Na Novom Zelandu, moja baka je često znala govoriti da u školi "ništa ne učimo" i voljela se smijati Novozelanđanima zbog njihovog nedostatka "opće kulture". Dok je opća kultura nešto što je svakako lijepo znati te nešto što sigurno osobito dobro dođe kad rješavate pub kviz s ekipom, trebamo se ozbiljno zapitati o praktičnoj primjeni svih tih pustih činjenica koje su nas natjerali usvojiti, a i propitati svoj obrazovni sustav općenito. Jer, što se tiče mnogih parametara, poput razvijenosti gospodarstva i kvalitete života, Novozelanđani su ti koji se smiju nama.

 


Novo na Liberalu

Škola

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Ova dva pitanja su ključna u otkrivanju liberala od ostalih. Gotovo nepogrešivo...

Tko je liberal, a tko nije? Postoji jedan vrlo jednostavan i brz način da to otkrijete...

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Donedavno se o tome govorilo isključivo u libertarijanskim krugovima, a sada su tu ideju počeli širiti i političari s puno širim spektrom birača.

Bruto plaća na ruke - ideja koja nailazi na plodno tlo među hrvatskim političarima. Što vi mislite?

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Dvije trećine HDZ-ovaca se slaže s izjavom da su imigranti najveća prijetnja europskoj kulturi...

Diplomatske nevolje: Kolinda i Plenković će teško naći u HDZ-u kadrove koji nisu ksenofobni

Društvo

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Most je pokrenuo inicijativu koju su već ranije pokretale i druge političke stranke. Njena jedina svrha je ubiranje jeftinih poena na dezinformiranju građana.

Voda, vodoopskrba i prava - umjesto rasprave o pravom problemu, širi se strah od privatnika

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Kako Trumpove carine utječu na poduzetnike najbolje pokazuje podatak da je mišljenje voditelja trgovine u SAD-u trenutno najpesimističnije u zadnjih 25 godina.

Amerikanci su svjesni da gube u trgovinskom ratu. Samo Trump još nije...

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Naslov koji polazi od pretpostavke da osoba ne može biti sekularist i vjernik u isto vrijeme, krajnje je pogrešan i manipulativan.

N1 televizija obmanjuje javnost: Sekularizam i ateizam nisu jedno te isto

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Analiza intervjua s kandidatom HSLS-a za predsjednika RH. Moram priznati da me u mnogim stvarima razočarao...

Kovač je po pitanju osobnih sloboda kao Dalija Orešković. Srećom, u ekonomiji je puno bolji

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Međunarodne korporacije imaju zaštitu LGBT prava u svome kodeksu, što je s tržišne strane posve razumljivo. To je razveselilo lijeve udruge koje posve nesvjesno slave kapitalizam.

Privatna korporacija kao posljednja linija obrane LGBT prava u Mađarskoj

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Hrvatska ima najviši PDV na putnički prijevoz među zemljama članicama EU, a možda i u cijelom svijetu.

Većina zemalja EU ukinula PDV na putnički željeznički prijevoz, Hrvatska nije među njima

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Porezna uprava je u 'ofenzivi' na ugostiteljske objekte na moru kaznila skoro dvije trećine ugostiteljskih objekata u koje je ušla. Što nam to govori o zakonima i porezima?

Jesu li lopovi ugostitelji ili je lopovska država?

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Pročitajte što će prvo napraviti ako osvoji vlast, što misli o sadašnjoj Vladi, hoće li pomilovati osuđenike koji trunu u zatvoru zbog marihuane...

Intervju s Dejanom Kovačem, kandidatom koji će predstavljati liberalnu Hrvatsku na ovim izborima

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Otkud tolika strastvena želja za porezima koji će 'opaliti po džepu' druge ljude, one s kojima ne dijelimo neku karakteristiku?

Neka susjedu crknu dvije!

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: