Zašto nam uopće treba školstvo

FOTO: Radio NZ
28.7.2018.
ČITATELJI OCIJENILI
5

Zašto nam uopće treba školstvo

Dok sam živjela na Novom Zelandu, jako sam voljela školu. Knjige skoro nismo ni imali, a ono malo knjiga što nam je trebalo bile su u vlasništvu škole i čekale su nas u učionici. Zadaću u početku uopće nismo imali, a kada smo je dobili, bio je to samo jedan list papira tjedno (za sve predmete), što nam se činilo kao jako, jako puno.

Kako su nas i sve bilježnice i olovke isto čekale u školi, u torbi smo nosili samo kutiju s ručkom, osobne stvari i eventualno taj jedan jadni list sa zadaćom. Puno smo vremena provodili u prirodi, igrajući se i baveći se sportom, a često su nas i vodili na razne izlete, osobito na izlete koji su uključivali ovce (šišanje i hranjenje istih, da se razumijemo). Ako smo učili neku teoriju, učiteljice su nas jako često vodile negdje gdje smo mogli sve to skupa vidjeti i u praksi. Učili smo i plivati, jedriti, vezivati različite čvorove i paliti logorsku vatru sa samo dva štapića.

Kod svih glavnih predmeta bili smo podijeljeni u tri skupine (napredni, osrednji i 'nazadni', u nedostatku ljepše i 'politički korektnije' riječi), i sa svakom skupinom se radilo različito, u skladu sa željama i sposobnostima djece. A moglo se dogoditi da vas ne stave ni u jednu grupu, kao što se meni znalo dogoditi, pa bi vam onda učiteljica dala da sami istražujete ono što vas zanima ili bi osmislila dodatni zadatak samo za vas.

Tako sam dosta školskih dana provodila udobno zavaljena na jastuke u uglu učionice, čitajući ono što je mene zanimalo. Moja žeđ za znanjem je svakim danom sve više rasla, a tijekom velikog odmora (koji tamo traje darežljivih sat vremena) se nisam nikad igrala, već sam provodila vrijeme u knjižnici gutajući sve na što sam naišla ili istražujući ono što me zanima po internetu - jer je već tada, sredinom 90-ih, svaka učionica imala svoje računalo.

A onda sam došla u Hrvatsku. Već od prvog dana, kralježnica mi je pucala pod teretom hrpetine knjiga, prijetećih i teških naziva poput "udžbenik" i "vježbenica". Cijeli dan smo sjedili u oronulim, drvenim klupama, čitajući, pišući i štrebajući napamet sve te šture definicije kojima su te beskrajne knjige bile ispunjene. Van nismo izlazili gotovo nikada, a kamoli da bosi trčimo po travi. U knjižnici su bile samo neke stare, meni nezanimljive knjige, a računala gotovo uopće nije ni bilo.

Moja žeđ za znanjem je ubrzo počela kopnjeti, a zatim je sasvim usahnula. Umjesto nje, razvila se jedna nova vještina – vještina snalaženja i preživljavanja. Naučila sam kako najbolje opravdati markirane satove, kako prepisati domaću zadaću u zadnji čas, kako najbolje koristiti šalabahter na kontrolnom (printala bih ih najsitnijim fontom i lijepila na podstavu od suknje). Bilo je to umijeće u savršenom duhu onog tipičnog hrvatskog "snađi se, druže".

Nema sumnje da je vještina snalaženja i preživljavanja nešto što je jako korisno za usvojiti i kasnije koristiti u životu. Ipak, osvrćući se na svoj međunarodni put u sustavu obveznog obrazovanja, ne mogu si pomoći da se ne upitam – koja je, zapravo, glavna svrha obrazovanja? I čemu bubetanje hrpe suhih, dosadnih činjenica, osobito u doba Googlea, kada bi te obrazovanje, prije svega, trebalo pripremiti za odrasli život koji slijedi?

Osobno, smatram da je glavna zadaća obrazovanja kod djece razviti upravo – žeđ za znanjem. Djecu ne treba gušiti hrpom bespotrebnih činjenica i podataka, već im omogućiti prostora da sami istražuju ono što ih zanima, da rastu u svakom smislu te riječi. Ako već u ranoj dobi prepoznamo talente, želje i sklonosti nekog djeteta i potičemo ga da se razvija u tom smjeru, tim veća šansa da se ono jednog dana pretvori u sretnog i ispunjenog odraslog čovjeka koji cijeli život radi na vlastitom razvoju i napretku, koji je radoznao, kreativan i marljiv, i koji je odabrao karijeru koja ga čini sretnim i time pozitivno doprinosi i društvu u cjelini.

Na Novom Zelandu, moja baka je često znala govoriti da u školi "ništa ne učimo" i voljela se smijati Novozelanđanima zbog njihovog nedostatka "opće kulture". Dok je opća kultura nešto što je svakako lijepo znati te nešto što sigurno osobito dobro dođe kad rješavate pub kviz s ekipom, trebamo se ozbiljno zapitati o praktičnoj primjeni svih tih pustih činjenica koje su nas natjerali usvojiti, a i propitati svoj obrazovni sustav općenito. Jer, što se tiče mnogih parametara, poput razvijenosti gospodarstva i kvalitete života, Novozelanđani su ti koji se smiju nama.

 

Sviđa ti se članak? Podrži rad kolumnista Liberala!
VIŠE IZ RUBRIKE:
DRUŠTVO
HRVATSKA
O autorici
Silvia Vidović je magistra kulturologije i prevoditeljica iz Rijeke. U slobodno vrijeme voli sunčanje, vježbu i meditaciju. >>VIŠE
Novo na Liberalu

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Njemački znanstvenici uspjeli su nakon četvrt stoljeća istraživanja usaditi svinjsko srce u majmune i tvrde da bi mogli preživjeti do 6 mjeseci. Potrebno je provesti, međutim, još mnogo pokusa prije prelaska na ljude.

Uskoro će biti moguća transplantacija svinjskog srca u ljudsko tijelo

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Viktimizacija je u našem društvu iznimno popularna pojava jer bi svi htjeli biti žrtve, ali opasno je kad se služe viktimizacijom da bi opravdali i normalizirali nasilje.

Zašto #janisamfranjo

Ljudska prava

PIŠE: HRVOJE MARKOVIĆ

Zakon po kojem je kažnjen folkloraš u slučaju bećarac donio je Sabor SR Hrvatske 1977. godine da bi se ograničile kritike na račun tadašnje diktature.

Čolaković kažnjen zbog vrijeđanja državnih organa SR Hrvatske

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Za Plenkovića i njegove ministre transparentnost i politička odgovornost nepoznati su pojmovi. To je jedno od ključnih obilježja autoritarnih vlasti.

Vjerodostojni u laganju

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Nova pravila izgledaju kao da ih je sastavljala ultrakonzervativna osoba. Vjerojatno ni crkva ne bi predložila ovakve restrikcije.

Facebook uveo rigorozna pravila, zabranjuje sve što se može povezati sa seksom

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Ništa nije besplatno, pričate o stvarima koje plaćaju porezni obveznici i na kraju ih plate skuplje nego da nema posrednika (države).

HRT dezinformira javnost: Udžbenici neće biti ʼbesplatniʼ nego skuplji!

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Tvrde da je njeno favoriziranje forsirano zbog političke korektnosti i da to nije nimalo pravedno prema drugim natjecateljicama.

Miss Španjolske bi lako mogla postati prva transrodna Miss Universe. Konzervativci, naravno, šize...

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Novinari zaboravljaju da njegovi fanovi ne vjeruju znanstvenicima pa pobijanje Pernarovih teza znanstvenim argumentima ne samo da nema svrhu, već je i kontraproduktivno.

Pustite Pernara na miru!

Škola

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Fašizam se jako često spominje u različitim kontekstima. Znamo li stvarno što je fašizam?

Filozofija fašizma - riječima njenog vodećeg ideologa

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Ovo je prvi dio našeg godišnjeg serijala, u ovaj izbor ušli su samo političari.

Izaberite Liberala godine!

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Za njene dosadašnje anegdote i ispade još se nekako može naći opravdanje. Ali upad u dodjelu možda najvećeg životnog priznanja Luki Modriću prelazi svaku granicu dobrog ukusa.

Kolinda postaje ozbiljno patetična, netko joj to treba reći

Zanimljivosti

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

George H.W. Bush bio je jedan od posljednjih živih originalnih antifašista. Zašto mu samozvani, moderni antifašisti ne odaju počast?

Svaki pravi antifašist slavit će H.W. Busha, a ne Tita

VIŠE TEKSTOVA
Najtraženije na Liberalu
Zanima vas nešto drugo? Tu unesite pojam koji želite pretražiti:
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: