Zašto naši vrhunski sportaši plaćaju porez u Monaku (i trebamo li ih zbog toga osuđivati)

Nakon svakog sportskog uspjeha naših sportaša, u dijelu javnosti se pojave optužbe na račun tih istih sportaša zbog neplaćanja poreza. Optužbe zbog plaćanja poreza u Monaku nisu zaobišle niti jednog hrvatskog tenisača zadnjih godina, ali ni ostatak drugih vrhunskih sportaša.

Specifičnost većine sportaša koji su prijavljeni u poreznim rajevima je da se radi o mahom vrhunskim sportašima u individualnim sportovima. Tenisači, skijaši, vozači Formule 1, atletičari uglavnom predstavljaju većinu sportaša koji se prijavljuju na tim mjestima. No, sportašima u individualnim sportovima rijetko tko može prigovoriti zbog plaćanja manjih poreza u stranim državama. Za postati vrhunski profesionalac u ovim sportovima je potrebna jaka obiteljska podrška, ogromno odricanje, napor i financijski trošak koji u početnim fazama uglavnom padne na račun obitelji. To je pogotovo izraženo u zemljama poput Hrvatske koje za mlade sportaše ne nude dovoljnu jaku infrastrukturu i prostor za napredovanje, a poprilično su zahtjevne kad se radi o podjeli financijskog kolača.

Neke procjene govore da je za stvaranje profesionalnog tenisača potrebno uložiti i iznose koji se penju na par stotina tisuća eura, a neke analize također pokazuju kako samo 10% tenisača može pokrivati svoje troškove u profesionalnom tenisu. Velik broj mladih tenisača nikad i ne uspije napraviti karijeru. Prigovarati tenisačima poput Ivaniševića, Ljubičića, Ančića, Čilića i drugim manje poznatima zbog toga što ne žele velik dio svog teško stečenog novca podijeliti na milost i nemilost rastrošnom hrvatskom birokratskom aparatu, a u isto vrijeme se diviti njihovim biografijama i svima poznatim teškim počecima je poprilično licemjerno.

Životna priča Gorana Ivaniševića teško ikoga u Hrvatskoj ostavlja ravnodušnim, no često se zaboravlja legendarna priča o tome da je otac Srđan prodao kuću radi njegove karijere i o cijeni reketa koji su bili skuplji od njegove plaće, i da mu je gotovo polovica iznosa koju je osvojio u Wimbledonu otišla državi.

Većina hrvatskih i svjetskih sportaša bira Monako. Ono što Monaco čini poželjnom destinacijom vrhunskih sportaša je to što je ova mikrodržava svoj porezni sustav učinio atraktivnim za njih. Monako s nultom stopom poreza na dohodak privlači velik broj svjetskih bogataša. Interes Monaka koji se krije iza ovakve politike se sastoji u tome da ti isti bogataši koji ne plaćaju porez na dohodak, moraju kupiti nekretninu, pokrenuti neki posao ili položiti 500.000 eura kao depozit u bankama. Također i ostatak ekonomije ima interesa u privlačenju bogatih ljudi u Kneževinu. Kockarnice, noćni klubovi i ostali žive na račun tih istih bogataša.

Neke druge male države pokušavaju konkurirati Monaku sa sličnim poreznim sustavom ili jeftinijim nekretninama, no za razliku od njih, Hrvatska se više trudi otjerati i ovo malo sportaša koji su ostali. Hrvatska nikada neće imati sličnu poreznu politiku jer se radi o državama koje se ne mogu uspoređivati, no Hrvatska je također izuzetno atraktivna za strane bogataše kao mjesto gdje žele kupiti nekretninu i provesti dio godine. Čak štoviše, Hrvatska je atraktivna za velik broj pripadnika srednje klase iz zapadne, srednje Europe i ostatka svijeta kao zemlja koju smatraju drugim domom zbog dugogodišnjih ljetovanja ili je vide kao zemlju u kojoj bi mogli živjeti dio godine. Umjesto da se tim ljudima ponudi porezni sustav koji bi ih stimulirao na kupnju nekretnina, pokretanje poslova ili ih na bilo koji drugi način čvršće vezao uz Hrvatsku, hrvatska birokracija im redovito nudi horor sa građevinskim dozvolama, kupnjama nekretnina ili pokretanjem poslova.

Bijes dijela javnosti koje se iskaljuje na našim sportašima zbog navodno nedomoljubnog ponašanja bi prije trebao biti iskaljen na onima koji su kreirali sustav koji tjera vrhunske sportaše te strance koji vole Hrvatsku, ali u konačnici što je najbitnije i one koji čine tu javnost i njihovu djecu. Svatko je u Hrvatskoj svjestan kako se troši novac poreznih obveznika i svatko je svjestan jakosti korupcije u zemlji, pa opet ti isti koji kritiziraju način na koji se vodi ova zemlja, kritiziraju i one koji posve legalno ne žele davati velik dio svog novca tom sustavu. Vrhunski sportaši i bogataši će ostati bogati bez obzira u kojoj zemlji plaćali porez, no ovaj sustav pogađa upravo najranjivije u društvu, stoga bi se i oni prvi trebali pobuniti protiv njega.