Zašto nisam libertarijanac

Ako pratite ovu stranicu, sigurno ste čuli za pojam libertarijanstvo, a lako moguće da sebe smatrate libertarijancem odnosno libertarijankom. Ja sam dugo mislio da sam libertarijanac.

Libertarijanstvo je američki izum, za razliku od svih ideologija koje su nastale na europskom tlu. Danas je to skup različitih filozofskih teorija kojima je zajednička težnja za manjem državnom utjecaju na pojedinca. Libertarijanstvo uvijek teži što većim osobnim slobodama, ograničenoj vladi i protivi se svakoj zabrani ili prisili prema pojedincu. Ukratko, to je držanje principa klasičnog liberalizma. Libertarijanstvo vam kaže da budete što god želite, ono što jeste, i da je to sasvim OK. Da budete slobodni i dok ne činite drugima štetu (ne budi nasilan, poštuj tuđe vlasništvo i poštuj dogovore) možete raditi što hoćete. Live and let live. Zvuči sjajno, zar ne?

Ako pitate ljevičare, oni će uvijek govoriti jedno te isto - libertarijanci su sebični bogataši koji se bogate na jeftinoj radnoj snazi i zato žele plaćati što manje poreze. Naravno, ljevičari uvijek polaze od pretpostavke da novac od poreza ide za sirotinju, čak i ako žive u Hrvatskoj koja je godinama upumpavala milijarde kuna u Agrokor, Katoličku crkvu i slične stvari...Da, u to da država pomaže siromašnima vjeruju i ljevičari u Americi koja najveći dio budžeta troši na financiranje vojske i ratova u svijetu. Libertarijanci, s druge strane, ne vjeruju u državnu pomoć, nego više u dobrovoljno pomaganje među ljudima. Slobodna volja! Opet su po meni libertarijanci pobijedili.

Ako pitate desničare, oni će reći da su libertarijanci anarhisti jer im ne smeta ni droga ni prostitucija, ništa. Oni, pak, zaboravljaju da nije svrha države regulirati moral građana i čuvati svaku osobu od njene dobre volje.

Libertarijanstvo je znanstveno, filozofski i u praksi superiorno ljevici i desnici jer prepušta svakom pojedincu svjetonazor kakav želi imati, samo neka poštuje tu istu slobodu drugima. Država će vas ostaviti na miru da radite što volite i kako volite! Meni to zvuči jako privlačno. Mnogi uspješni poduzetnici, umjetnici i inovatori su prema vlastitim riječima libertarijanci. Libertarijanski pokret, iako njegova politička stranka nikada nije na nacionalnom nivou prešla više od 5 posto, napravio je veliki utjecaj na društvo, gospodarstvo, pa i politiku u SAD-u. Osnivači Applea, Wikipedije, Paypala i još mnogih tvrtki koje su nam svojim inovacijama promijenile život, (bili) su libertarijanci. Prateći istraživanja i tekstove najpopularnijih libertarijanskih think-thankova FEE i Cato, shvatio sam da su ti ljudi po svjetonazoru, vrijednostima i stavovima u politici i ekonomiji, na potpuno istoj liniji sa mnom.

Što se onda dogodilo da sam shvatio da to nije moj pokret, pitate se? Upoznao sam druge libertarijance. Ne američke, hrvatske. S njima u grupi vam izgleda kao da ste na sastanku Ku Klux Klana negdje u Alabami 1950-ih. Toliko otvorene mržnje u svakom mogućem obliku - rasizam; nacionalni, vjerski i rodni šovinizam; homofobija...Mislim da ćete danas teško igdje naći toliko modernih neonacista kao među libertarijancima. Ima smisla - privukla ih je sloboda, ona da mrze i diskriminiraju. Libertarijanci su za apsolutnu slobodu govora, što je stvarno super, ali onda se često nalaze u poziciji da brane slobodu govora mržnje. Kada širitelji mržnje to vide, automatski ih privlačimo na svoju stranu. Oni sad mogu reći "Ja nisam neonacist, ja sam libertarijanac. Imam slobodu mrziti koga hoću i govoriti što hoću, govor mržnje je sloboda govora!". Zatim, privlači ih sloboda udruživanja. Svatko ima pravo birati s kim će surađivati, a s kime neće, i to uključuje slobodu da prodavač odbije nekoga poslužiti jer mu se ne sviđa njegova rasa ili seksualna orijentacija. Pogađate, još jedan razlog zašto je libertarijanski pokret privukao rasiste i homofobe.

Budući da sam ja alergičan na takve ljude i vjerujem da ne mogu ljudi koji gledaju svijet kroz primitivne kolektive biti iskreni libertarijanci, napravio sam mali eksperiment. Objavio sam nekoliko članaka koji će takvu ekipu triggerati. Iako sam ih prethodno upozorio da blokiram sve koji šire mržnju prema ljudima zbog njihove rase, etničke pripadnosti, religije ili seksualne orijentacije, naravno da se nisu mogli suzdržati. Jedan članak o muslimanima i potom jedan o homoseksualcima i u roku 10 minuta 30-ak ih se javilo.

To je jednostavno jače od njih, oni moraju iskazati svoju mržnju čim vide naslov koji ih razljuti (npr. da su muslimani u Americi napredniji od katolika u Hrvatskoj po pitanju pogleda na gay brak). I onda, kad se pokažu, ja sam ih redom blokirao sa stranice. Htio sam vidjeti kako će pobornici diskriminacije reagirati kad budu žrtve nečije diskriminacije. Kao što sam i mislio, totalno druga priča. Više im nije bitno ni privatno vlasništvo ni sloboda udruživanja. Išli su po grupama i prozivali me da im oduzimam slobodu govora, da to što radim nije liberalno, da na to nemam prava - ma totalna cvilež!

Dakle, svi oni, kad podupiru diskriminaciju i državne zabrane, uvijek misle kako će baš ONI biti na onoj strani koja diskriminira i koja zabranjuje nešto drugima, nikada im nije palo na pamet da bi se isti taj princip mogao primijeniti i protiv njih, da oni mogu lako postati predmet diskriminacije, da njima može jednom biti zabranjena sloboda kretanja kao što bi je oni zabranili drugima itd. Zato što oni misle da se sloboda udruživanja isključivo odnosi na rasne, seksualne i etničke kolektive, da to ne može biti nešto proizvoljno, recimo na principu boje kose, dužine nosa ili političkih stavova. Zaključujem da takvi "libertarijanci" ne bi preživjeli ni mjesec dana u pravoj libertarijanskoj državi.

Ali oni nisu većina među libertarijancima, samo što su najglasniji pa se može učiniti kao da su većina. Prava većina je ustvari jako tiha jer većinu libertarijanaca jednostavno nije briga. Većina nije rasistička niti homofobna, njih nije briga što ste vi, samo ih ne dirajte i ne tražite nikakvu pomoć. Ta "boli me briga" većina je pravi razlog zašto sam ja shvatio da nisam libertarijanac.

Mene je briga. Briga me je za društvo, za ljude oko mene, za ovu zemlju i općenito cijelo čovječanstvo. Ne mogu jednostavno reći "budi šupak, dok god ne ubijaš ljude - u redu je". Jer ti "boli me briga" libertarijanci zapravo staju na stranu onih prvih šupaka često brkajući svrhu države i društva, baš kao što je Frederic Bastiat još 1850. rekao za socijaliste.

Ja sam protivnik diskriminacije, širenja mržnje i bilo kakvog zla prema bilo kome zbog vjere, etničke pripadnosti ili seksualne orijentacije. Ja ne želim živjeti u društvu gdje je popularno na ulici nekome vikati ružne stvari u facu zato što je gej, ne želim živjeti u društvu gdje je popularno na Facebooku pisati lažne vijesti o crnim imigrantima kako bi se prikupili brojni lajkovi. Ja želim živjeti u društvu koje će takve pojave prepoznati kao loše, zle, koje će na takve pojave reagirati i kazniti aktere.

Tako je to, na primjer, u Americi gdje nema zakona koji ograničavaju slobodu govora, ali ako želite biti šupak i javno pljuvati gejeve, crnce, imigrante, bilo koju manjinsku skupinu - doživjet ćete strašan odgovor javnosti, vrlo vjerojatno ostati bez posla ili klijenata, a i otkazat će vam svoje usluge mnogi internet servisi. To nije državna kazna, to je legitiman odgovor tržišta. Ali libertarijanci iz ove dvije skupine koje sam prethodno opisao, tome se protive jer ne razumiju razliku između društvene i državne reakcije. Pa kažu: "Nije fer što je Twitter ukinuo račun tim ljudima zbog njihovog rasističkog tvitanja" ili "Nije fer što je Google otpustio radnika zbog rasističkog memea" itd. Odjednom zaboravljaju temeljne principe - poštuj tuđe privatno vlasništvo i slobodu udruživanja.

Ali u društvu kakvom hrvatski libertarijanci teže nikakve negativne reakcije ne bi bilo jer to "nije libertarijanski". Ako vam smeta homofobija i rasizam, ako mislite da se protiv tih pojava trebamo aktivno boriti, onda ste "progresivac", a to je po njima užasan opis za krajnje ljevičare, dakle ja sam za njih ekstremni ljevičar. Bez obzira jesu li rasisti ili ne, čim ih "nije briga", to ne može biti dobro. Kad većinu nije briga, onda ona najglasnija i najradikalnija manjina preuzme kolo.

Zato sam ja shvatio da nisam libertarijanac, meni je jako stalo do pravednog društva. Mislim da društveni napredak, o kojem sam pisao nedavno, nije došao sam od sebe, nije pao s vedra neba. On je temeljen na platformi liberalizma, a za svaki segment moralo se i mora boriti. Ne preko države i njenih zakona, već kroz aktivizam, argumentirane rasprave i korištenje osobnih sloboda (privatno vlasništvo i sloboda udruživanja) sa svrhom kažnjavanja zlobe i poticanja dobroga. Svijet ide naprijed, bilo bi dobro da mu se priključi i Hrvatska, a to je moguće samo kroz liberalizam koji je napredan i suosjećajan prema svakome, a ne hladan i pun mržnje. Libertarijanstvo zbilja može pretrpjeti svakakve ljude, ali liberalizam ne, zato što u njemu nema mjesta za mržnju.