Zašto sam anti-war? Zato što je to jedini razumni stav

OGLAŠAVANJE

"Samo jedna stvar može pobijediti rat - ono stanje uma koje u ratu ne vidi ništa osim općeg uništavanja i razaranja."
- Ludwig von Mises

Najviše negativnih reakcija dobivam kad objavim neki komentar ili prenesem neki članak protiv ratova na Bliskom istoku i protiv američkih vojnih intervencija. Toliko odbijanje, čuđenje antiratnom stavu stvarno ne bih očekivao, a pogotovo od ljudi koji sebe smatraju liberalima. Mislio sam da neće biti potrebno objašnjavati razloge, ali izgleda da moram.

Ja sam totalno anti-war, znači u bilo kojoj situaciji, u bilo kojem vremenu i na bilo kojem prostoru.

Nasilje nema opravdanja osim u slučaju samoobrane. Isti princip koji imamo u komunikaciji među ljudima, isti taj princip se treba prenijeti i na komunikaciju među državama. Ako je samoobrana i obrana bližnjih, imovine, jedini slučaj kad pojedinac ima pravo upotrijebiti silu prema drugom pojedincu, onda tako treba biti i među državama.

Na Bliskom istoku imamo izrazito složenu situaciju i s tim se slažem - nije jednostavno. Imamo režime, diktatore koji često provode zakone kršeći osnovna ljudska prava. To je veliki problem za ljude koji tamo žive. Ali, na njima je da se protiv takvog režima pobune i da ga sruše. Nije ista stvar kao na zapadu s obzirom da oni pripadaju drukčijoj kulturi, drukčije su odgojeni i nemaju iste vrijednosti kao mi. Zato je nametanje našeg sustava vrijednosti, nametanje zapadnog načina života njima - pogrešno od starta, a u konačnici neizvedivo.

Pokazalo se to u svim dosadašnjim intervencijama SAD-a i NATO saveza. Čak i kad sruše diktatora s vlasti (u Libiji i Iraku), Amerikanci nisu u stanju održati red i mir te uspostaviti demokratsku vlast. To trebaju učiniti stanovnici tih zemalja, a oni će to sigurno učiniti kad dođe vrijeme za to, a ne kad im netko izvana to nametne. Amerikanci su svojim uplitanjem, naoružavanjem raznih pobunjeničkih skupina, napravili puno goru stvar, dolili ulje na vatru, prouzrokovali milijune ljudskih žrtava i razaranja, a za što?

Neću ulaziti u prave motive tih intervencija da me ne proglase da širim teorije zavjere (iako su te "teorije" potvrdili i neki američki dužnosnici), ali je evidentno da nijedna intervencija nije napravila nikome ništa bolje. Je li bolje da ljudi žive pod režimom ili da masovno izginu? Ili je možda bolje da ih se masovno protjera pa da njihove migracije prouzrokuju pravi kolaps u Europi? Ja mislim da je bolje da ih pustimo da žive kako žele. Kad narod Sirije odluči da se riješi Asada, oni će ga se sigurno riješiti i bez vojne pomoći izvana.

Netko će sad reći - ali tamo se vode ratovi i bez SAD-a...To je djelomično točno (jer ja vjerujem da je svaki građanski rat na Bliskom istoku zakuhan izvana), ali čak i ako bi se tamo građanski ratovi vodili, sigurno ne bi bili toliko razorni, dugi i ubilački kao ovako kad su u njih uključene najveće svjetske sile. I da ne bude zabune, kao što sam protiv intervencije NATO saveza, tako sam i protiv intervencije Rusije. Da Amerika nije usredotočena na svrgavanje režima (i to selektivno, samo onih režima koji se SAD-u ne sviđaju jer Saudijsku Arabiju, na primjer, sigurno neće dirati), Sirija i Irak bi već uništile ISIL.

Biti anti-war je ne samo ljudski i moralno, to je jedini razuman stav. Napad jedne zemlje na drugu je agresija čak i ako ta druga zemlja nije uređena kako bismo možda mi htjeli. To je njihova unutarnja stvar.