Konzervatizam je, ukratko, politička i društvena filozofija koja promiče zadržavanje tradicionalnih institucija u kontekstu kulture i civilizacije. U središtu konzervatizma je obitelj, vjera, domovina (ako vam zvuči kao neka Thompsonova pjesma, niste jedini). Konzervatizam dugo nije imao vlastite ekonomiste, skroz donedavno, zato što za konzervatizam ekonomija ne igra gotovo nikakvu ulogu.

U nedostatku vlastitih ideja, prvi konzervativci su prihvatili ekonomsku školu liberalnog mislioca Adama Smitha te su i kasnije pratili klasične liberale s principom zaštite privatnog vlasništva i tržišne ekonomije. To je super jer su se tako liberalne ideje (barem one ekonomske) često u povijesti, a pogotovo krajem prošlog stoljeća lakše realizirale u praksi, međutim njihove društvene vrijednosti, koje počivaju ustvari na religiji - Bibliji i Katekizmu često nisu kompatibilne sa zakonima slobodnog tržišta.

I tu dolazimo do razlike između dvije vrste konzervativaca. Jedna je ona razumna, to su oni što vjeruju u tradicionalne i religijske vrijednosti, ali im je jasno da društvo, tehnologija ide naprijed pa mora s vremenom doći i do nekih promjena u društvu i to prihvaćaju, a druga su vrsta oni koji će žrtvovati napredak da bi zadržali svoju dogmu društvenih vrijednosti. Ovi drugi su iznimno opasni kad dobiju moć jer imaju potencijal i težnju prema totalitarizmu. Nažalost, čini mi se da u svijetu i kod nas u zadnje vrijeme sve više maha uzima ova druga vrsta.

U prvu, razumnu vrstu konzervativaca, svrstao bih svakako Margaret Thatcher i Ronalda Reagana. Oboje su usvojili jako dobro slobodnotržišne zakone liberalne ekonomije i primijenili su ih u svojim zemljama, a skupa s njima prihvatili su i neke liberalne ideje po društvenim pitanjima. Tako je, primjerice, Thatcher shvatila da će tržište bolje funkcionirati ako se riješi svake diskriminacije pa je poboljšala status homoseksualaca u Velikoj Britaniji, a Reagan je shvatio da će tržište bolje funkcionirati ako prihvati imigrante i ako ih ne bude protjerivao iz zemlje. To je razumni konzervatizam.

Druga vrsta konzervativaca, koja danas sve više prevladava u društvu, ne mari previše za ekonomiju. Oni će deklarativno biti za slobodno tržište, ali kad dođe do pitanja tržište ili Biblija, neće se dvoumiti, već će žrtvovati sve principe za vjeru. Da pojasnim, oni žele regulirati tuđi moral prema sebi (iako je pitanje koliko se oni sami tih svojih zakona uopće pridržavaju). Njima smetaju gejevi (jer nisu prirodni), a pogotovo se zgražaju na samu pomisao da bi gejevi mogli biti u braku ili posvajati djecu. I pritom će ignorirati svako znanstveno istraživanje. S jedne strane će trubiti o navodnom promiskuitetu homoseksualaca i raširenosti AIDS-a među njima, ali će odbacivati rezultate istraživanja koji pokazuju da upravo brak i djeca najviše utječu na to da se ljudi vežu za jednog partnera. Isto tako, protive se svakoj pomisli da se ljude ne kažnjava zbog marihuane zato što je droga ultimativno zlo, ali ne žele čuti primjere iz prakse koji dokazuju da je upravo dekriminalizacija ili legalizacija dovela do smanjenja ovisnosti.

Takvi konzervativci žele zatvoriti granice (Reagan se okreće u grobu), graditi zidove među narodima i aplaudiraju bodljikavim žicama. Oni bi regulirali živote svakoga od nas i naše navike. U novim konzervativnim manifestima u SAD-u i Britaniji stoji "borba protiv pornografije" i liječenje homoseksualaca. Pričamo o nečemu što nisu bili mainstream stavovi konzervativaca još prije 10-ak godina, dakle oni su fakat zabrijali gadno i vraćaju se daleko unazad. Da dobiju moć, vjerujem da bi postavili kamere u svačiju spavaću sobu i kažnjavali "nemoral", "blud" i sve ostalo što vjera zabranjuje. Da ne bude zabune, nemam ništa protiv vjere, bilo čije, a smatram i da svatko ima pravo živjeti prema svojim moralnim načelima (dok ne čini nasilje ili prisilu prema drugoj osobi). Tako da je lijepo ako se oni pridržavaju svojih vjerskih zakona u svojim životima. Međutim, onog trenutka kad traže od države da njihove moralne zakone nameće svima ostalima, tada imamo veliki problem koji ne smijemo prešutjeti.

Oni se boje znanosti jer znaju da bi njihove dogme mogle biti razbucane. Znanost je njihov glavni neprijatelj.

Ovaj oblik konzervatizma je opasan jer ne dozvoljava ni razumnu raspravu koja počiva na dokazima i argumentima budući da nikakvo istraživanje za njih nije argument kao ono što su pročitali u Katekizmu ili čuli na crkvenoj propovijedi. Onog trenutka kad i ako postanu većina, dakle 50% plus jedan, moglo bi biti stvarno gadno za ostatak ekipe, a s obzirom da ograničenja osobnih sloboda u liberalnom kapitalizmu mogu vrlo lako dovesti i do slabije ekonomije, na kraju dana nadrapat ćemo svi, uključujući i njih koji takve ideje zastupaju. Nisu oni, dakle, ništa manje opasni od hrvatskih marksista jer i jedni i drugi imaju isti cilj - nametnuti prisilno svoje moralne ili materijalne zahtjeve ostatku društva i prisiliti druge da im se pokore.