Hrvatska i Srbija dijele oko 70 godina zajedničke povijesti kad su narodi ove dvije sadašnje zemlje živjeli u zajedničkim državama. Tih 70-ak godina u 20. stoljeću Hrvati i Srbi proveli su u uzajamnoj love-hate vezi punoj ljubavi, mržnje, suza, krvi, pokolja i poljubaca. To je ostavilo ogroman trag na Hrvatsku koja se i dan-danas, 35 godina nakon definitivnog raskida braka sa Srbijom i drugim bivšim članicama Jugoslavije, i dalje bori u međusobnom kulturnom ratu za vlastiti identitet.

Tu dolazi do borbe između dva oprečna stajališta, ali oba se uvelike oslanjaju na povijest 20. stoljeća i odnos prema susjednoj Srbiji. Jedan dio Hrvatske smatra Srbiju krvnim neprijateljem, a drugi dio odbija prihvatiti činjenicu da je bivša država propala, da se neće vratiti i da nam je Srbija sada jednako bitna kao Albanija, Crna Gora ili bilo koja treća strana država.

Danas Hrvatska de facto nema više ništa zajedničko sa Srbijom osim sličnog jezika. Ne samo da ne dijelimo više istu državu, mi nismo ni u istim međunarodnim asocijacijama, nemamo zajedničke međunarodne interese, ne učimo istu povijest. Danas bi Hrvatska trebala biti potpuno indiferentna prema stavovima politike, medija i stanovništva u Srbiji o nama i našoj zemlji jer oni ni na koji način nemaju utjecaja na nas.

Svejedno, u praksi možemo vidjeti da je mnogim Hrvatima s obje strane političkog spektra iznimno jako stalo upravo do toga što govore, misle i rade ljudi s one strane Dunava.

Hrvatski desničari organiziraju "slučajne" marševe maskiranih momaka koji demonstracijom sile pokazuju gostima, mahom kulturnim djelatnicima i umjetnicima iz Srbije, da su ovdje nepoželjni. Naći će za to milijun razloga od kojih nijedan ne zvuči razumno niti može biti opravdanje za takvo blesavo (i opasno!) ponašanje. Na primjer, reći će, "ne mogu oni to raditi baš u studenom, mjesecu kad se prisjećamo žrtve Vukovara!". Zašto baš mjesec? Zato što ne mogu reći "tjedan" jer nije isti tjedan. Da je bilo mjesec dana ranije, rekli bi da je u istom tromjesečju i imalo bi jednako smisla.

Drugim riječima, to su smiješna i besmislena opravdanja kojima se traži od nekoga pokoravanje. Zašto? Jer možemo, jer smo većina, nemamo pametnijeg posla, predobro živimo, a moramo nešto raditi. Ništa pametnije ne znamo pa ćemo demonstrirati silu nad manjinama.

Srbi u Hrvatskoj danas čine 3,2 posto stanovništva - to je toliko neznatno, da je gotovo na razini statističke pogreške. Takva manjina ne može ugroziti stabilnost Hrvatske ni da želi.

Da sam sklon vjerovati teorijama zavjera, pomislio bih da je sve to igrokaz iza kojeg stoje srpski predsjednik Aleksandar Vučić i njegove službe. Jer, realno, on je taj koji profitira ako se izazove kaos u Hrvatskoj. Na taj način bi pomogao vlastitoj poziciji i ujedinio narod u Srbiji oko zajedničkog neprijatelja - ustaša. Njegov režim, koji se već godinu dana bori sa studentskim prosvjedima, imao bi višestruku korist od toga.

Međutim, nisam sklon takvim teorijama prosto iz razloga što su ovdje inicijatori hrvatske navijačke skupine, a ne vjerujem baš da bi na njih Vučićeve službe mogle imati utjecaja. Na hrvatskoj desnici je sasvim dovoljno onih, koji misle da je cool prakticirati demonstraciju sile nad babama i djecom, i koji nisu u stanju shvatiti ni kratkoročne, a kamoli dugoročne posljedice svojih "herojskih" podviga. Tako da ipak vjerujem da su si Hrvati ovo sami napravili, bez neprijateljske pomoći.

Ostaje čudno zašto baš sada, zašto tako odjednom? Srbi su u Hrvatskoj cijelo vrijeme, i ove godine i tijekom proteklih godina, imali svoje kulturne i nacionalne priredbe, i ništa se slično nije dogodilo. Kako je do tog "spontanog događanja naroda" na hrvatskoj desnici došlo? Na to pitanje bih volio čuti odgovor.

Ni hrvatska (ili točnije - jugoslavenska) ljevica nije puno bolja kad je riječ o Srbiji i Srbima. I oni su opsjednuti baš tom manjinom i baš tom susjednom zemljom. Dok korijeni desničarske opsjednutosti Srbima leže u nedavnom krvavom ratu, korijeni ljevičarske opsjednutosti Srbima su malo kompliciraniji.

Oni sežu malo dalje u povijest, u onaj dio povijesti kad su Hrvatska i Srbija bile u istoj državi i dijelile iste vrijednosti - poput socijalizma, antifašizma, zajedničkog oca nacije Josipa Broza Tita (ako kažem "diktatora" pola čitatelja će me optužiti za mržnju i desničarenje). Bio je Bog i Batina. Tako ćemo ga nazvati jer je to najtočniji opis onoga što je taj čovjek značio za Jugoslaviju i sve njene narode.

Taj dio povijesti ovi ljudi (koji mahom rade u medijima ili direktno u politici) čuvaju kao "zjenicu oka svoga", odnosno čuvaju tekovine revolucije i ne dopuštaju nikakvu raspravu. Provjerite bilo koji mainstream medij u Hrvatskoj danas i vidjet ćete hrpu dokaza za ovo što pišem. O bivšoj državi i njenom sistemu, o bilo kakvim eventualnim pogreškama istoga - ne može se govoriti, odmah će vam prilijepiti hrpu ružnih etiketa, ispast ćete ustaša i fašist.

Kompletna jezična sintaksa u tim medijima preuzeta je od same vrhuške KPJ iz vremena Jugoslavije i nastavljaju ju gurati kao da se ta država nikad nije raspala. Vade se na doslovno jednu riječ u Ustavu i, izvlačeći je iz konteksta, pokušavaju pretvoriti ovu zemlju u onu koju nisu u stanju prežaliti.

Srbija je za njih i dalje na posebnom mjestu, kao starija sestra u tadašnjoj državi. Uzor.

Kada su počeli veliki prosvjedi nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu, mnogi novinari u Zagrebu su to pratili s divljenjem i obaveznom napomenom da bi se i Hrvati trebali ugledati na njih. Kao, što mi čekamo? Jer oni ne vide, zapravo ne žele vidjeti, da su Hrvatska i Srbija dvije sasvim različite zemlje, koje idu različitim putevima, i da nemaju ni približno slične probleme.

Sve što govore i rade doslovno kopiraju iz srpskih medija i politike. Jugoslavenski Telegram danas sve više sliči na srpski Kurir - iste teme, isti naslovi o ustašama i fašistima po Hrvatskoj. Razlika između Dalije Orešković i Aleksandra Vučića, barem kad je riječ o jeziku i temama, sve je manja. Jugoslavenske političarke bit će sretne i ponosne ako mogu pozirati na izložbama velikosrpskih ideologa - njima to ne smeta jer znaju da je ideologija "velike Srbije" sukladna s ideologijom Jugoslavije. Bitno im je samo da su protiv ZDS i ustaša. Ljubav je stvorena.

Hrvatska je stoga i u 2025. godini zarobljena u klinču dvaju ekstrema - i oba su usko vezana za Srbiju. Dok se ne oslobodimo tog klinča, teško ćemo moći napredovati. Jer oba ekstrema su emotivno vezana za prošlo stoljeće, oba nas vraćaju u mračne dijelove naše prošlosti i oba ne žele naprijed. Nemaju ni volje za to, ni interesa.

Jer ići naprijed značilo bi da se oni moraju odreći samih stupova svojih ideologija, značilo bi okretanje ka Zapadu i odbacivanje bilo kakvih poveznica - i onih pozitivnih i onih negativnih - s istočnim susjedima.

Hrvatska i Srbija su susjedne zemlje koje bi trebale raditi samo na tome kako održati mir u široj regiji - ništa više, budući da ništa više zajedničko nemamo. Kad prosječni Hrvat bude na Srbiju gledao jednako kao i na bilo koju drugu zemlju s kojom nas ne veže apsolutno ništa, moći ćemo reći da imamo zdravu naciju i da smo na pravom putu.