Pušači već uplaćuju u proračun trostruko više od troškova njihovog liječenja, ali novac ne završi u zdravstvu

Ministar financija Zdravko Marić je najavio da će novo povećanje trošarina na cigarete i alkohol, što je dio nove porezne reforme, nastupiti pred kraj ove godine. Ministar zdravstva Milan Kujundžić je pozdravio novo podizanje trošarina kao i uvođenje poreza na šećer kao udjel u pićima jer u tome vidi novi priljev sredstava u zdravstveni sustav.

Tako se opet umjesto reforme prezaduženog i neefikasnog zdravstvenog sustava uvodi novo porezno opterećenje za popunjavanje financijskih rupa u sistemu koji boluje od korupcije, viška administrativnog osoblja i drugih problema koji ga čine financijskom rupom i jednim od najgorih državnih sustava po efikasnosti (a konkurencija je stvarno velika).

Naravno, dodatna financijska sredstva neće popraviti zdravstveni sustav jer izvori njegovog problema nisu financijski nego strukturni. Financije su samo simptom lošeg vođenja.

Mnogi će postaviti argument da pušenje i alkohol predstavljaju rizično ponašanje koje narušava zdravlje, a troškove liječenja snosi država koja kada pušači i alkoholičari obole od bolesti koje pušenje i alkohol uzrokuju pokriva troškove liječenja i bolovanja. S obzirom na zdravstvenu štetnost prevelikog unosa šećera, razlozi za oporezivanje da bi se pokrili državni troškovi liječenja učinaka tog rizičnog ponašanja su isti.

Prema dostupnim podacima državni prihodi od trošarina na duhanske proizvode iznose 4,8 milijardi kuna. U taj iznos nije ubrojen PDV. Inače, veći dio cijene duhanskih proizvoda se odnosi na davanja državi, čak i ako zanemarimo PDV. Na cijenu kutije cigareta od 25 kn čak 15 kn otpada na trošarine. Znači trgovcu ostaje 10 kn.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje iz budžeta se izdvaja 1,5-2 milijarde kuna, u što spadaju troškovi liječenja, lijekova i bolovanja. Znači, ako usporedimo prihode od trošarina na duhan i troškove države zbog negativnih posljedica pušenja, ispada da su pušači dva ili tri puta preplatili (ovisno o tome jesu li troškovi 1,5 ili 2 milijarde) zdravstvene troškove svoga konzumiranja duhana. U ironičnom spletu okolnosti ispada da bi zdravstvu financijski trebalo odgovarati da puši što više ljudi ili bar da oni koji puše to čine što češće. Jer 1,5-2 milijarde više prihoda od trošarina nego što su troškovi pušača bi trebalo lijepo puniti proračun zdravstva i kroz nekoliko godina zatvoriti ukupni dug zdravstvenog sustava koji se kreće oko 8 milijardi kuna.

No, problem je taj što prihodi od trošarina većinom ne završavaju u zdravstvenom sustavu. Kvaka je u tome što se tek 32% prihoda od trošarina na duhanske proizvode transferira Ministarstvu zdravstva, a i to je često kamen spoticanja između Ministarstva zdravstva i Ministarstva financija. Navodno tek od pola od toga iznosa stvarno završi u zdravstvenom sustavu.

Ostatak završi u općem proračunu, što znači da država taj novac može trošiti kako želi. Možda je dio završio u Ministarstvu obrazovanja, a možda u Ministarstvu kulture. Može se dijelom tim novcem financiraju vjerske zajednice, a možda razne udruge. Ne možemo znati jer kada jednom ti novci uđu u opći proračun, više se ne prati kuda idu.

U konačnici će veći dio sredstava nametnutih novim podizanjem trošarina na duhanske proizvode i alkohol završiti u općem proračunu. Možemo pretpostaviti da će se ista praksa upotrijebiti za novi porez na šećer. A to znači da je primarna namjera Zdravka Marića da bolje napuni državni proračun, a ne da smanji financijske rupe u Ministarstvu zdravstva i da se novac potroši na liječenje bolesti povezanih s pušenjem, alkoholom i šećerom. Ministar Kujundžić samo ima funkciju korisnog idiota koji opravdava novo podizanje trošarina i uvođenje poreza, a puno više koristi za cijeli zdravstveni sustav bi bilo kada bi zahtijevao da sav novac od trošarina ide Ministarstvu zdravstva gdje se može potrošiti namjenski. Ima ga dovoljno za liječenje pušača, alkoholičara i još ostane 2,5-3 milijarde kuna za liječenje svih ostalih.

Tih dodatnih nekoliko milijardi se može iskoristiti za proširenje liste lijekova za teške bolesti koje pokriva Ministarstvo zdravstva. Ili za obnovu ruševnih bolnica. Ili podizanje plaće liječnika i medicinskih sestara da ih se zadrži u Hrvatskoj. Iako to neće riješiti temeljne strukturne probleme zdravstva iz kojih izviru svi problemi, bar će ublažiti efekte. Ali nužnost reformiranja cijelog sustava će ostati. No, u svakom slučaju je bolje da ti novci završe u zdravstvenom sustavu nego da se koriste nenamjenski.

Ako se samo podignu trošarine i uvede novi porez na šećer, opet će samo 32% novih sredstava odlaziti u zdravstveni sustav. Nova financijska sredstva će biti puno manja od 2,5-3 milijarde kuna koja bi se prikupila samo da se novac od trošarina na duhan koristi isključivo namjenski, za financiranje zdravstva. Ministar Kujundžić ili ne razumije tu činjenicu ili ne obavlja svoju ministarsku dužnost, a to je da radi u korist svog ministarstva.

Novim podizanjem trošarina će najmanje koristi imati zdravstvo i građani, a najviše Ministarstvo financija koje koristi argument zdravstva da bi se punio opći državni proračun. Čak i kada bi podizanje trošarina i uvođene poreza djelovalo tako da smanjuje broj pušača, alkoholičara ili dijabetičara, a sva istraživanja pokazuju da to nije slučaj, puno jači efekt na smanjenje "nepoželjnog ponašanja" bi bila edukacija ljudi o štetnosti tih supstanci što bi se naravno radilo preko Ministarstva zdravstva i za što bi se bez problema našlo i više nego dovoljno sredstava samo da se trošarine koriste namjenski za svrhu zbog koje postoje, a to je sankcioniranje posljedica i troškova štetnog ponašanja te nastojanje da se ono smanji.

U konačnici podizanje trošarina umjesto da se sasvim transferiraju Ministarstvu zdravstva je još samo jedan dokaz da je najavljena porezna reforma loše osmišljena i puno manja nego što to ministar Marić tvrdi jer je na jednoj strani smanjen porezni teret, ali je na drugoj podignut. Umjesto reforme zdravstva u smjeru debirokratizacije i povećanja efikasnosti, ono je samo iskorišteno kao opravdanje za dodatno punjenje državnog proračuna.

Lako je stalno oporezivati na ovaj ili onaj način te moliti se da gospodarstvo raste, ne zbog provedenih reformi nego zbog toga što sve države u okruženju rastu (više od nas) pa se rast "prelijeva" i na naše gospodarstvo pa prihodovna strana proračuna raste. Ali što je s rashodovnom stranom? Kada će se ona dovesti u red? Kada će se napraviti stvarne dubinske reforme kao što je smanjivanje glomaznog državnog aparata i prevelikog broja zaposlenih, dobar dio na beskorisnim ili čak štetnim poslovima? Kada će država prestati biti sredstvo kupnje političke moći i glasačke lojalnosti, a postati efikasna, brza, jednostavna, partnerski nastrojena, jednaka za sve građane, osloboditeljska, jeftina umjesto da je neefikasna, troma, birokratizirana, maćehinski nastrojena, rodijačka, ograničavajuća i skupa?