U normalnom socioekonomskom sustavu postoji jasna podjela prava i odgovornosti, s time da su jedna neraskidivo vezana s drugima tj. prava za sobom vuku i odgovornosti, a odgovornosti donose određena prava. Filozofski bi se moglo reći da svako društvo egzistira na granici reda i kaosa, u inherentno nestabilnom prostoru koji definira kako red tako i kaos, jer bi previše reda značilo nepromjenjivost, stagnaciju i sporo ali sigurno propadanje, a previše kaosa preveliku nestabilnost u kojoj opet ništa ne može razvijati i rasti jer sama priroda kaosa koja je stvorila određeno stanje to stanje vrlo brzo uništava bez da je imalo priliku stabilizirati se kao nova „igra“ prema kojoj stvari funkcioniraju.
Jedan od glavnih problema Hrvatske je bujanje prava, a odbacivanje odgovornosti. Svi bi htjeli prava bez odgovornosti, eventualno kad se dogodi izvanredna situacija jedan od "stručnjaka" se javi s kritikom o odgovornosti, ali i to je opet samo pokušaj prebacivanja i odbacivanja odgovornosti na "one druge". Odgovornost je u nas nepoželjna riječ, koristi je samo pogani jezik. Ali zato su prava svima na ustima. Želiš se prikazati kao pametan? Reci da netko ima prava. Želiš se prikazati kao moralan? Pozovi se na prava. Želiš biti pošten? Nudi prava. Želiš biti hrabar? Zahtijevaj prava. Odgovornost u nas zazivaju samo zli, neosjetljivi, i neinformirani.
Hrvatsko društvo se opasno približava kaosu upravo kao rezultat bujanja prava bez ikakve odgovornosti. Dobar primjer za to je ono što se događa u Uljaniku, gdje imamo situaciju u kojoj radnici prosvjeduju zbog neisplate plaća u kompaniji kojoj su oni većinski vlasnici (48% dionica drže radnici i mali dioničari), a krive upravu koju uspostavljaju vlasnici - upravo ti radnici koji prosvjeduju protiv nje. Inače u kompanijama postoji jasna dioba odgovornosti i prava između radnika, menadžera i vlasnika. Radnici imaju odgovornosti u smislu rada za što su odgovorni menadžerima, a kao kompenzaciju za rad imaju pravo na plaću. Menadžeri imaju odgovornost prema vlasnicima za vođenje kompanije i ostvarivanje dobiti, a ostvaruju pravo na plaću, bonuse, dioničke udjele i slično. Vlasnici imaju odgovornost da izaberu dobar menadžment koji će voditi kompaniju u interesu svih sudionika, kako vlasnika tako i radnika te samih menadžera. Njihov interes je rije svega dobit, a to mogu ostvariti samo ako izaberu menadžment koji će voditi računa o dobrom poslovanju, redovitim plaćama radnicima, poticajima za rad u smislu društvenog pritiska i o ekološki i društveno odgovornom poslovanju.
Uljanik je primjer kako taj tradicionalni odnos između vlasnika, menadžera i radnika u Hrvatskoj jako loše funkcionira. Šizofrena situacija u kojoj radnici prosvjeduju protiv menadžera (uprave) koju su postavili vlasnici tj. upravo radnici te u principu prosvjeduju protiv samih sebe, a svi traže od države da sanira njihove osobne propuste te spasi njihovu privatnu imovinu je pokazatelj kako ti ljudi žive u društvu gdje ne postoje uspostavljene odgovornosti i prava, nego sve misle da imaju pravo na nešto, a odgovornost ni za što. Kada bismo saželi sve tvrdnje radnika/vlasnika Uljanika i onih koji zagovaraju još državnog pomaganja privatnom gospodarskom subjektu, one bi glasile: „Dobit privatna, gubitci društveni!“. Ali kako je to ikako drugačije od onoga što se tvrdilo za Agrokor? Dakle, ako Agrokor zbog toga što je privatna kompanija nije spašavan jamstvima iz državnog proračuna po kojoj logici je to dopušteno, dapače poželjno, za vlasnike/radnike Uljanika? Kod privatnih kompanija je dobit privatna (ako zanemarimo porez na dobit koji je državno oduzimanje privatne dobiti), ali je i gubitak privatan. Hrvati uporno žele da dobit bude privatna, a gubitak društveni, i onda se žale kako državu uništava „neoliberalni kapitalizam“. Ali ne razumiju da državu uništava upravo ono što oni traže. A sintagma „Dobit privatna, gubitak društveni!“ je simptom tog općedruštvenog odbacivanja odgovornosti (npr. odgovornost za gubitak).
Odgovornost se prebacuje s jedne grupe na drugu jer je nitko ne želi prihvatiti pa se uvijek sve prebaci na državu prema starom hrvatskom bojnom uskliku „Država d`uradi nešto!“. Moglo bi se ustvrditi da je paraliza političkog procesa jedan od efekata tog odbacivanja odgovornosti. Svjedoci smo da političari u hrvatskoj gotovo nikada ne podnose ostavke, pa ni kada su počinili najveće prekršaje. Nedavni primjer HDZ-ovog župana koji je godinama tukao ženu je primjer potpunog izostanka odgovornosti i u političkom životu. Da je u Hrvatskoj razvijena svijest o odgovornosti, onda bi političari podnosili ostavke zbog puno manjih prijestupa od dugogodišnjeg premlaćivanja žene, a pritisak javnosti bi bio toliko velik da bi stranka koje je političar član doživjela trenutni pad rejtinga. U Hrvatskoj je situacija suprotna. Prvo obiteljski zlostavljač nije osjećao nikakvu moralnu odgovornost za podnošenje ostavke, javnost nije politički kaznila ni političara ni njegovu stranku, i još je dobar dio osuđivao žrtvu, a ne zlostavljača. Napravljen je pritisak na žrtvu da povuče optužnicu, umjesto da se prisililo pravosuđe da što prije procesuira zlostavljača. Zakazale su politika i pravosuđe, ali najviše od svega je zakazala javnost.
Stanje u kojem prava postoje bez obaveza nužno dovodi do društva u kojem svi misle da imaju pravo na nešto, a nitko ne misli da ima dužnost nešto napraviti. Kako su upravo dužnosti i odgovornost faktor stvaranja jer predstavljaju ljudsku potrebu da nešto napravi, uredi, stvori, a prava konzumacijski faktor koji predstavlja želju da se nešto dobije ili uzme, onda veliki disbalans između to dvoje predstavlja društvo u kojem je puno uzimanja i traženja, a malo stvaranja. Konačni rezultat je ekonomija baziranu na renti tj. primitivnom turizmu, ekonomija u kojoj je puno ljudi nezaposleno, a opet je teško pronaći radnika, društvo u kojem se politika vodi po diktatu interesnih skupina i njihovih „prava“, a ne po načelima efikasnosti i morala. Ukratko, dobije se potpuna politička, pravna, društvena i ekonomska paraliza u kojem svaka interesna skupina gura vlastite interese kroz natjecanje u tome tko će ostvariti više prava, a ne kroz ostvarivanje prava kroz prihvaćanje odgovornosti. Prava ne bi smjela postojati bez odgovornosti, a društvo koje inzistira samo na jednome od to dvoje će se urušiti samo od sebe.
Većina ljudi ne zna da je otac moderne ekonomije Adam Smith bio primarno moralni filozof, a njegovo kapitalno djelo nije bilo „O bogatstvu naroda“, nego „Teorija moralnih osjećaja“. U svoje vrijeme je bio priznat kao moralni filozof, a ne ekonomist, jer ekonomija u to vrijeme nije ni postojala kao zasebna disciplina. Kao osoba koja je život posvetila razmišljanju o moralu napisao je djelo po kojem je danas poznat i koje se smatra prapočetkom ekonomije, a posebno klasične ekonomske misli, „O bogatstvu naroda“. U tom djelu je uspostavio temelje ekonomske misli, bazirane na slobodnoj trgovini, odsustvu državne intervencije, slobodi udruživanja, težnji ostvarivanja individualnih interesa itd. Ti temelji klasične škole ekonomije nisu samo najefikasniji i najproduktivniji način uređivanja socio-ekonomskih odnosa, već su i najmoralniji jer postavljaju optimalnu kombinaciju prava i odgovornosti. Nadopunjeni političkim temeljima klasičnog liberalizma tvore najefikasniji, najhumaniji i najpravedniji okvir za izgradnju nekog društva, dokaz čega je da su države koje su najvećim dijelom prihvatile te postulate, kao što je SAD i države zapadne Europe, prema svim mjerenjima kvalitete života najbolje u svijetu.
Hrvatskoj predstoji još dug put prema takvom društvu koje bi ostvarilo i dugoročno održavalo visoku kvalitetu života, koje bi bilo moralno, bogato, pravedno i sretno. Društvo iz kojeg se ljudi ne bi iseljavali, već bi useljavali. Društvo u kojem bi funkcioniralo pravosuđe. Društvo u kojem bi političari odgovarali i za najmanji prijestup, a pogotovo zločine kao što je obiteljsko nasilje. Društvo u kojem se ne bi natjecali tko će više oteti, nego tko će više stvoriti. A preduvjet za to je uspostavljanje balansiranog odnosa između prava i odgovornosti.
