Iranska Islamska Republika jedna je od najgorih svjetskih izvršitelja smrtnih kazni, a posljednjih godina žene su sve češće na meti ovog brutalnog sustava. Prema podacima Iran Human Rights (IHR), između 2010. i 2024. godine u Iranu je pogubljeno najmanje 241 žena – rekordnih 31 u samo 2024. godini, a trend se nastavio i u 2025. i 2026. s desecima novih slučajeva.
Mnoge od njih nisu "teški kriminalci" u zapadnom smislu riječi, već žrtve islamističkog društva, siromaštva ili političke represije. Režim ajatolaha koristi šerijatski zakon kao oruđe za gušenje svakog otpora, posebno među ženama koje su postale simbol borbe za slobodu nakon ubojstva Mahse Amini 2022. godine.
Tko su te žene i što su učinile?
Većina pogubljenih žena osuđena je za "ubojstvo" ili "trgovinu drogom", no kontekst otkriva duboku diskriminaciju. Prema izvješću IHR-a o rodnoj perspektivi smrtne kazne, oko 70 % slučajeva "ubojstva" odnosi se na žene koje su ubile muževe, ljubavnike ili nasilnike. Mnoge su bile udane kao djeca (child brides), s 13 ili 15 godina, izložene sustavnom zlostavljanju, silovanju unutar braka (koje iranski zakon ne kažnjava) i bez ikakve pravne zaštite.
Primjerice, Akhtar Ghorbanlou, mlada žena iz sjeverozapadnog Irana, pogubljena je 2024. jer je otrovala muža koji ju je zlostavljao – sud je ignorirao njezinu povijest zlostavljanja. Slično, Samira Sabzian (udana s 15 godina) i Leila Ghaemi pogubljene su jer su ubile nasilne muževe koji su silovali njihove kćeri ili njih same.
Druga velika skupina su žene osuđene za droge – najmanje 107 između 2010. i 2024. Često su to siromašne žene iz etničkih manjina (Balučkinje, Kurdkinje) koje su prisiljene prenositi drogu ili su bile u braku s trgovcima. Primjeri poput Zarkhatoun Mazarzehi ili Parvin Mousavi pokazuju kako su ih sudovi Revolucionarnih gardista osudili bez dokaza, odvjetnika ili priznanja okolnosti siromaštva i prisile.
No najopasniji trend je politički: režim sve češće koristi smrtnu kaznu protiv aktivistkinja. Bita Hemmati postala je prva žena osuđena na smrt zbog prosvjeda u siječnju 2026. – zajedno s mužem i dvojicom susjeda, optužena je za "suradnju s neprijateljskim vladama" (SAD-om i Izraelom) i "djelovanje protiv nacionalne sigurnosti". Sudski postupak bio je tipičan: mučenje, prisilno priznanje na državnoj televiziji i Revolucionarni sud bez poštenog suđenja.
Kurdska aktivistkinja Pakhshan Azizi, socijalna radnica i zagovornica prava žena, osuđena je na smrt zbog "baghy" (oružane pobune protiv države) jer je pomagala izbjeglicama u Iraku i Siriji – bez ikakvih dokaza o nasilju. Varisheh Moradi, također Kurdkinja i politička aktivistkinja, te Sharifeh Mohammadi, sindikalna aktivistkinja, suočavaju se s istom sudbinom zbog mirnog aktivizma. Čak je i 67-godišnja Zahra Shahbaz Tabari osuđena nakon desetominutnog suđenja jer je posjedovala komad tkanine s natpisom "Žena, Život, Sloboda" – simbol prosvjeda nakon Amini.
Po kakvom zakonu?
Sve se temelji na Islamskom kaznenom zakoniku (Islamic Penal Code) iz 2013., koji izravno crpi iz šerijata. Smrtna kazna predviđena je za:
- Hadd zločine (fiksne šerijatske kazne): preljub u određenim slučajevima – npr. s bliskim rođakom ili nevjernikom – kažnjava se smrću ili kamenovanjem (često zamijenjeno vješanjem). Četvrti preljub dovodi do smrti čak i ako je kažnjavan bičevanjem.
- Qisas (odmazda): za ubojstvo, gdje obitelj žrtve odlučuje o smrti, novčanoj odšteti ili pomilovanju. Žene su u nepovoljnom položaju jer im svjedočenje vrijedi polovinu muškog.
- Ta’zir i sigurnosni zločini: "moharebeh" (rat protiv Boga), "baghy" (pobuna) i "efsad fil-arz" (korupcija na zemlji) – široko definirani termini koje Revolucionarni sudovi koriste protiv političkih protivnika. Droge su također pod Revolucionarnim sudovima, gdje nema poštenog suđenja.
Zakon diskriminira žene već u startu: dob kaznene odgovornosti za djevojčice je 9 lunarnih godina (za dječake 15), brak je dopušten od 13, a nema kazne za bračno silovanje ili obiteljsko nasilje. Svjedočenje žene vrijedi polovinu, nasljeđivanje je nejednako, a muž ima "pravo da ga žena sluša".
Praksa islamskog režima prema ženskim prijestupnicama
Režim žene tretira dvostruko: kao građane drugog reda u svakodnevnom životu (obvezni hidžab, moralna policija, zabrana pjevanja, vožnje bicikla...) i kao prijetnju kada se pobune. Nakon prosvjeda "Žena, Život, Sloboda" 2022.–2023., smrtna kazna je postala oruđe zastrašivanja. Žene u zatvorima (Evin, Qarchak, Ghezelhesar) trpe mučenje, seksualno nasilje, uskraćivanje liječničke pomoći i pretrpane ćelije. Suđenja su brza, bez odvjetnika po izboru, često putem videopoziva s lošom vezom.
Etničke manjine (Kurdkinje, Balučkinje) su prekomjerno zastupljene – siromaštvo i marginalizacija ih čine lakim metama. Režim ne objavljuje većinu egzekucija (samo 12–26 %), čime želi sakriti razmjere. Povijest je još mračnija: tijekom masovnih egzekucija 1988. djevice su silovane prije vješanja jer šerijat navodno ne dopušta pogubljenje djevica (one bi otišle u raj).
Danas se smrtna kazna koristi ne samo za "zločine", već za gušenje feminističkog otpora. Svaka žena koja skine hidžab, prosvjeduje ili pomogne drugima, postaje "mohareb" – neprijatelj Boga.
To nije pravda, već teror: režim koji žene drži u ropstvu kažnjava ih smrću kada zatraže slobodu.
Iranski režim time šalje jasnu poruku: žene nisu samo građanke – one su potencijalni neprijatelji države. Dok se u Teheranu vješaju majke, aktivistkinje i žrtve zlostavljanja, svijet ne smije šutjeti. Svaka pogubljena žena nije samo žrtva – ona je podsjetnik da se borba za ženska prava u Iranu vodi doslovno na život i smrt.
