Život u Venezueli: Dnevnik jedne novinarke

OGLAŠAVANJE

Nekoć najbogatija zemlja Latinske Amerike danas je po bogatstvu po glavi stanovnika spala na razinu siromašnijih afričkih zemalja. Uslijed "revolucije" i onoga što su svojevremeno mediji nazivali "socijalizam za 21. stoljeće", Hugo Chavez je prije 15-ak godina nacionalizirao svu važniju industriju u zemlji, promijenio ustav i dodao 20.000 novih propisa u Zakon o radu. Uveo je velike javne radove, osjetno povećao plaće u državnim službama itd.

U početku je sve bilo divno i krasno u zemlji koja ima najveće zalihe sirove nafte na svijetu. Međutim, cijena nafte je pala, a država da bi financirala svoje potrebe počela se neumjereno zaduživati i tiskati novac. Nastupila je hiperinflacija. Već 2014. ljudi su postali nezadovoljni pa je Chavezov nasljednik Nicolas Maduro pokušao zaustaviti inflaciju blokadom cijena u prehrani i poljoprivredi. Seljaci su ubrzo shvatili da im se više ne isplati proizvoditi jer su troškovi postali veći od prihoda. To je dovelo do nestašica najosnovnijih životnih potrepština. Maduro je morao otpustiti kontrolu cijena, a one su onda odletjele u nebo. Krizi se ne nazire kraj, a vlast i njeni pristaše za sve okrivljuju Ameriku.

Al Jazeera je objavila dnevnik Nayrobis Rodriguez, venezuelanske novinarke koja opisuje kako izgleda život u gradu Cumani na venezuelanskoj obali. Opisuje svakodnevnu borbu za dolazak do osnovnih namirnica, gotovine, hrane, prijevoza i toaletnog papira.

Dosta im je gladi

5. siječnja

Danas su svi u radničkoj četvrti Jaguey de Luna izašli na prosvjed.

Iako su glasali za ovu vladu, izašli su na ulice više puta tijekom proteklih mjeseci - zahtijevajući isporuke hrane od lokalnih odbora za opskrbu i proizvodnju (CLAP), vladine organizacije koja distribuira bitne prehrambene proizvode po subvencioniranim cijenama. Gladni su i njihova djeca gladuju.

Pokrivam pet ili šest prosvjeda tjedno - sve protiv nedostatka hrane, pitke vode, plina za kuhanje i grijanje ili nedostatka lijekova. Udruga za ljudska prava Indice, koja prati prosvjede u Sucreu, u protekla je tri mjeseca nabrojala 111 prosvjeda i blokiranja prometnica, a svi se odnose na zahtijevanje osnovnih stvari.

Ponekad, prosvjednici nas novinare pozovu unaprijed kako bi privukli pozornost na njihovu situaciju. U drugim se slučajevima samo šetam ulicom i vidim prosvjed, pa ga pokrijem kako bih dala glas onima koji trpe. Ovaj prosvjed u Jaguey de Luni je izgledao drugačije. To je bio prvi put da sam stvarno primijetila umor i mržnju koju ljudi osjećaju prema vladi.



Nisu više vjerovali izjavama vladinih dužnosnika. Oni su prestali vjerovati službenim priopćenjima da je nedostatak hrane zbog "gospodarskog rata koji strane sile vode protiv Venezuele".

Dosta im je - i umiru od gladi. Dok su barikadirali ulicu, gorjele su gume i bacali su čelične metke obložene gumom te suzavce. Rekli su nam koliko sati njihova djeca provode plačući od gladi u krevetu. Djeca koja ne idu u školu jer, bez hrane, mogu se onesvijestiti u razredu.

Mnogi Venezuelanci danas nemaju mlijeko za svoju djecu, nemaju rižu, ulje, šećer, kavu, špagete... Oni si ne mogu priuštiti ništa jer kilogram riže, uvezene iz Brazila ili Trinidada i Tobaga, košta oko 220.000 bolivara (4.40 dolara) - odnosno 56 posto mjesečne minimalne plaće u Venezueli, koja trenutno iznosi 392.646 bolivara (7,85 dolara).



Do sada, moja obitelj je uspjela "surfati" krizom i nismo gladni. Bilo je teško jer su i potrepštine vrlo skupe, ali uspjeli smo se održati. Svatko tko radi udružuje snage da bismo mogli kupiti ono što nam je potrebno. Mi određujemo potrebe za djecu, za kuću i za moga brata koji je na sveučilištu. Hrana, školarina, prijevoz i lijekovi su najvažnije stvari. Radimo tjedni proračun jer uz ovakvu inflaciju ne možemo planirati ništa dalje od toga.

Utrka za WC papirom

15. siječnja

Sedam dana. Toliko mi je trebalo da nađem mjesto gdje mogu kupiti toaletni papir u Cumani.

Moja pretraga započela je u utorak ujutro: jednu, dvije, tri, četiri trgovine. U svakoj od njih dobila sam isti odgovor: "Nemamo WC papira i nismo ga u mogućnosti naručiti sljedećih nekoliko dana."

Nitko nije mogao objasniti zašto nije bilo toaletnog papira, samo su rekli da ga jednostavno nema, baš kao što nije bilo drugih kupaonskih potrepština poput šampona, sapuna ili paste za zube.

U četvrtak, dok sam šetala gradskim trgovačkim okrugom s mamom, primijetile smo dugi red ljudi ispred supermarketa. Više od 200 ljudi čekalo je svoj red da kupi po dvije role toaletnog papira, prodaje se u malim plastičnim vrećicama.

Nisu smjeli prodavati puni paket s četiri role kao što su to činili prije pogoršanja gospodarske krize. Odlučili smo stati u red; nije bilo druge opcije. Dva sata kasnije, trgovina je zatvorila svoja vrata dok je 90-ak ljudi još čekalo ispred nje u redu.

Hodali smo. Dva smo sata izgubile stojeći u redu na vrućini i još uvijek nemamo toaletnog papira. Provela sam još dva dana obilazeći lokalne trgovine, tražeći iznova i iznova ako imaju bilo kakav pribor za toalet i kupaonicu.

U nedjelju sam odustala.

U ponedjeljak, u 7 ujutro, odmah nakon što sam ostavila sina u školi, dobila sam poziv od moje sestre. "Ja sam u redu kod Farmatoda" - jedan od najvećih trgovačkih lanaca u Venezueli - "Imaju toaletni papir i salvete, a ja sam među prvima u redu. Požuri!"

Bila sam na putu za posao, trebala sam poslati članak na kojemu radim - ali također mi je trebao taj toaletni papir. Svatko se gurao u redu, ali uspjela sam kupiti dva paketa od četiri role - jedan paket košta 170.000 venezuelanskih bolivara (3.40 dolara).

Za ta dva pakiranja platila sam 86 posto mjesečnog minimalca.

Putovanje do škole poput stoke

22. siječnja

Ovaj ponedjeljak, moj 11-godišnji sin imao je ispit iz engleskog jezika u školi. Planirala sam ga odvesti, ali nakon što smo dva sata čekali autobus ili taksi, morali smo se vratiti kući jer nije bilo moguće ući u gradski prijevoz. Nije bilo dovoljno autobusa za sve ljude koji čekaju.

Od 2016. došlo je do upozorenja da je propast transportnog sustava neizbježna. Dakle, iako je bila tragedija, nije bilo neočekivano kada je broj javnih autobusa smanjen za 80 posto.

Prema vozačima, svaki dan je dostupno manje autobusa. U zemlji ne postoje rezervni dijelovi, gume ili stanice za popravak vozila.

Prije četiri tjedna sam dogovorila s taksistom da svaki dan prevozi moga sina u školu - što košta više od mjesec dana škole, jer dok škola košta 500.000 bolivara (10 dolara), prijevoz je 250.000 (5 $) tjedno. No, vozač je na kraju prodao svoj automobil i napustio zemlju poput mnogih drugih.

U utorak smo imali sreće - ako se možete nazvati sretnim kad vas u prikolici prevozi kamion koji inače prevozi goveda ili svinje. Ali to je bilo to, mogli smo izgubiti još jedan dan u školi.

Zbog nedostatka autobusa, vlasnici kamiona počeli su prevoziti putnike. Ljudi stoje u prikolicama kamiona, vise na ogradi za potporu. Mnoga od ovih vozila nemaju krovove.

Unatoč tome što su putnici izloženi opasnostima od pada na cestu pod drugo vozilo, vožnja je skupa i u tim kamionima. Vozači kažu da moraju podići cijenu kako bi mogli zadržati svoja vozila u dobrom stanju, jer inflacija jede sve što zarade.

U međuvremenu, putnici poput mene i dalje rade na tome kako odvesti svoju djecu u školu.

Pljačke kamiona s hranom

2. veljače

Kao i mnoge druge stvari u mom životu, moj posao se mnogo promijenio s ovom krizom. Redukcije struje i problemi s pristupom internetu učinili su novinarski posao vrlo kompliciranim. Moramo imati najsuvremenije informacije, osobito za važne vijesti, ali to je nemoguće jer internetska veza svako malo nestaje.

Uz to, tu je i nedostatak sigurnosti. Kad izađemo na ulicu pokrivajući priče, u opasnosti smo da nas opljačkaju i napadnu, a moramo paziti i na skupu opremu. Danas sam pokrivala vijesti u Cariacu i niz pljačkanja u Muelle de Cariaco.

Malo selo, koje se nalazi na glavnoj prometnici sat vremena zapadno od Cumane nedavno je pretvoreno u neku vrstu crne rupe za vozače teških teretnih vozila. Razne isporuke riže, sokova, hladnog mesa, kukuruznog brašna, šećera i biljnog ulja, do piva, ovdje su opljačkane.

Poslovni i trgovački sektor Sucre je u više navrata potvrdio da su učestale pljačke jedan od razloga zbog kojih je nedostatak hrane porastao u regiji. Vlasnici tvrtki diljem Venezuele prestrašeni su zbog gubitka robe u tranzitu, a dok su prazne police u supermarketu čest prizor, pljačke su još češće.

Oni koji žive u Muelle de Cariacu tvrde da su kriminalnim bandama olakšane pljačke kamiona kako bi i dobili robu i sami prevoznici dobili dio i prodali ih na crno. Bilo je sukoba s Nacionalnom gardom, a snage sigurnosti postavile su šest blokada između Cumane i Muelle de Cariaco, ali to nije zaustavilo pljačke.

Uzela sam taksi do sela. No, dok sam razgovarala s grupom žena koje su mi bojazno rekle da su pripadnici kriminalne skupine započeli pljačku, prišao nam je čovjek, starosti oko 30 godina, odjeven u košulju, kratke hlače i sportske sandale. Rekao je da nitko ne treba razgovarati s novinarima. Stavio je ruku na struk da bi pokazao da ima pištolj i tjerao me iz mjesta.

Nisam imala izbora, morala sam otići odande.



Potraga za lijekovima - borba na život i smrt

23. veljače

U Cumani su stvari postupno sve manje dostupne od 2013. godine, ali od 2016. izgleda kao prazno polje. Nestalo je hrane. Bilo je uznemirujuće otići u supermarket, a ne pronaći ni jednu osnovnu potrepštinu - ponekad nakon sati i sati čekanja u redu.

Osim toga, kronično nedostaju i lijekovi. Moj sin ima teške alergije i treba stalnu opskrbu antihistamina. Bez njih može dobiti anafilaktički šok. Ponekad ne možemo pronaći nikakve antihistamine u Cumani i moramo ići u druge gradove. Razvedena sam, a otac moga sina živi u Caracasu gdje uvijek traži lijek. Također ispitujem svoje prijatelje koji žive u velikim gradovima da mi pomognu pronaći lijekove i onda im platim, ali i to ide teško.

Postoje vladina ograničenja slanja lijekova poštanskom službom, stoga moramo koristiti druge strategije - kao što je slanje preko osoba koje poznajemo, što radim tako da putujemo u Cumanu ili ih šaljemo skrivenim u časopisima ili knjigama. Učinili smo ovakve stvari kako bismo osigurali da dijete dobije lijek.

U lipnju 2017., moja sestra, koja ima samo 29 godina, patila je od infekcije središnjeg živčanog sustava i bila je blizu smrti zbog nedostatka antibiotika.

Bila je hospitalizirana i njezino zdravlje je obranjeno, ali nisu imali potrebne antibiotike. Pokušali smo ih kupiti, ali ono malo što smo mogli naći su bili vrlo skupi, a iznos koji nam je potreban za njezino liječenje bio je daleko izvan onoga što smo mogli priuštiti.

U nekim smo prigodama bili prevareni, kad smo kupili "lijek" koji je sadržavao štetne tvari, ali je prodan kao antibiotik.

Konačno, naša obitelj i prijatelji koji su živjeli u drugim gradovima pomogli su nam da pronađemo i kupimo lijekove, prikupili smo novac i pomoću prijatelja na društvenim mrežama. Bila su to teška vremena, ali s puno truda i sreće uspjeli smo spasiti moju sestru.

Kako do gotovine?

5. ožujka

U utorak sam slavila malu pobjedu. Mogla sam dobiti 150.000 bolivara ($ 3.00) u gotovini. S ovim novcem mogla bih platiti prijevoz svoga sina do škole za tjedan dana.

Dobila sam novac bez plaćanja postotka prodavačima ili stajanja u beskonačnim redovima u banci koja mi može dati samo 20 posto iznosa.

U ljekarni sam tražila antihistamine ua svoga sina. Gospođa ispred mene je platila lijekove u gotovini, a ja sam se ponudila da joj platim račun svojom debitnom karticom u zamjenu za njenu gotovinu.

Sve je pitanje sreće. Ponekad, ljudi kažu "ne" ili vlasnici trgovine odbijaju transakciju jer trgovina također treba gotovinu. Nisam uvijek te sreće, pa je ovo bila pobjeda.

Obično moram ići u banku u pet sati ujutro i onda provesti sate u redu bez jamstva da će banka imati novca da mi isplati barem dio u gotovini. A ako to učine, dat će samo 30.000 bolivara (0,60 dolara) po osobi.

Ili to, ili moram kontaktirati nekoga tko prodaje gotovinu, ali onda, to košta dvostruko više.

Pronalaženje nekoga tko prodaje gotovinu nije lako. To je sivo poslovanje jer ih vlast može kazniti, iako prema nacionalnim zakonima prodaja gotovine nije kazneno djelo.

Osoba s velikim iznosima novca je prodavač ili "bachaquero", što je izraz koji vlada upotrebljava za ljude koji prodaju na crnom tržištu gotovinom, hranom ili toaletnim potrepštinama. Oni mogu biti uhićeni.

Nedostatak gotovine potaknuo je elektronske prijenose putem debitnog, kreditnog ili bankovnog prijenosa. Sve to plaćam karticom, od kilograma banana do šalice kave.

Kada dobijete gotovinu, morate je spremiti za prijevoz jer prijevoznici prihvaćaju samo gotovinu.

Nakon emotivno iscrpljujućeg traganja za gotovinom, teško mi je sjetiti se vremena kada, ako sam htjela dobiti gotovinu, mogla samo otići na bankomat. To je bilo zadnji put 2016. godine.

Zašto svaki artikl ima tri cijene

14. ožujka

Već više od 10 godina postoji trgovina alata u Cumani koju vodi jedan Arap. Ali od prosinca 2017. godine, prodaje više od samog alata.

Vlasnik je podijelio trgovinu u dva dijela: jedan za alate, a drugi za hranu gdje prodaje rižu po kilogramu, jaja, pakete pšeničnog brašna, šećera i špageta.

Sve se uvozi iz zemalja kao što su Brazil te Trinidad i Tobago. Ova roba ima tri cijene, poput većine trgovina u Venezueli. Sve ovisi o tome kako plaćate za nju. Ako plaćate gotovinom, trošak je manji. Ako plaćate debitnom karticom, cijena je veća za 10 posto, a ako plaćate bankovnim prijenosom, cijena se povećava za 40 posto.

Uvijek moram platiti više za stvari nego što zapravo vrijede. Uz poteškoće u dobivanju novca, nemam luksuz da ga koristim čak ni za kupnju stvari poput kruha, jer moram ga staviti na stranu za javni prijevoz.

Paket kukuruznog brašna, najosnovniji sastojak za izradu arepasa (kukuruzni kolač koji je ključni dio venezuelanske prehrane) košta 80.000 bolivara u novcu (1.60 dolara), 110.000 debitnom karticom (2.20 dolara) i 130.000 bankovnim prijenosom (2.60 dolara). Isto vrijedi i za rižu, govedinu, piletinu, pastu za zube ili sapun - sve ima različite cijene.

Cijene se i dalje mijenjaju s inflacijom. Nitko na minimalnoj plaći u Venezueli nema pristup stavkama koje se smatraju dijelom venezuelanske "osnovne košare" (hrana, prijevoz, obrazovanje, odjeća, stanovanje itd.), osim ako dobiju državne subvencije u obliku vrećica hrane.

No, svatko nema pristup ni toj pomoći. Morate imati posebnu osobnu iskaznicu. Da biste dobili ovu karticu, morate odgovoriti na vladina pitanja o svojoj političkoj pripadnosti, svojoj obitelji, broju ljudi koji žive u vašoj kući i hoćete li dobiti subvencije od vlade.

Kartica određuje koji dani možete kupiti specifične potrepštine, kao način za upravljanje potražnjom za oskudnim artiklima. Dan ovisi o broju osobne iskaznice. Na primjer, osobe s brojevima koje završavaju u nuli, tri ili pet, mogu kupovati srijedom i petkom.

To se odnosi samo na proizvode koje prodaje država. S uvezenim proizvodima je drukčije, možete ih kupiti sve dok imate novaca. U srpnju 2016. došlo je do vala pljački u Cumani, koje su sve donijele prosvjedi koji su započeli zahtjevi za vrećama hrane iz CLAP-a, a završili su s troje poginulih, više od 400 uhićenih i oko 70 opljačkanih trgovina.

Tada se hrana nigdje nije mogla naći.

Početkom 2018. godine ljudi su jednako gladni, iako su se uvjeti promijenili. U trgovinama je uvezena hrana, u stvari, mnoge trgovine odlučile su prestati prodavati odjeću i obuću i prebaciti se na prodaju hrane iz uvoza. Ali ta roba mnogima nije pristupačna jer se prodaje po crnim tržišnim cijenama.

Jedan kilogram mesa ili sira može koštati jednu mjesečnu plaću. Zbog toga je prehrana ljudi Cumane često ograničena na svježe srdele - koje su koštale 30.000 bolivara (0.60 dolara) i arepas koji se dobiva od mljevenog kukuruza i prodaje se u malim vrećicama po cijeni od 40.000 bolivara (0,80 dolara) po kilogramu.

OGLAŠAVANJE