Znanost ne vjeruje u znanost

Zadaća znanosti je opovrgnuti hipotezu. Znanost se ne bavi dokazivanjem nego opovrgavanjem. Ona hipoteza koja preživi sve pokušaje opovrgavanja postaje najvjerojatnije objašnjenje za danu pojavu. Najvjerojatnije, što nije potvrda istinitosti objašnjenja. Karakteristika ispravne hipoteze je to da može biti opovrgnuta, sve ostalo je dogma. Zbog toga što je zadaća opovrgavanje, kontra primjeri imaju veću težinu nego afirmativni primjeri koji dokazuju. Kada se pronađe kontra primjer za određenu hipotezu, ako je metodološki ispravan, on nije iznimka nego upozorenje da je vrijeme za preispitivanje.

Ovisno o jačini dokaza, hipoteze mogu biti vjerojatnije ili manje vjerojatne. Veći broj eksperimenata i kvaliteta samih tih eksperimenata mogu pozitivno ili negativno utjecati na vjerojatnost određene hipoteza. Određene hipoteze mogu u određenom trenutku biti znanstveni konsenzus, ali i sam taj konsenzus ovisi o kvaliteti dokaza. Neovisno o veličini konsenzusa, brojnosti dokaza, nijedna hipoteza ili teorija ne može biti proglašena apsolutnom istinom. Naravno, neke hipoteze su toliko jake da je vjerojatnost da su one potpuno promašene izuzetno mala, npr. centralna dogma molekularne biologije, koja ima i prikladan naziv.

Statistika je jedna od metoda prikupljanja dokaza u znanstvenoj metodi. Njena svrha u ocjeni znanstvenih hipoteza je također opovrgavanje. Idealni dizajn eksperimenta postavljaju nultu hipotezu i alternativnu hipotezu. Nulta hipoteza se često postavlja tako da predstavlja situaciju u kojoj nema efekta, dok je alternativna hipoteza efekt koji želimo dokazati. Statistikom se, uz preduvjet visoke kvalitete dizajna eksprimenta, može pokazati (ne dokazati) razlika između tih efekata. Na kraju ovakve metode, ako određenim statističkim postupkom dobijemo željene rezultate koji predstavljaju dokaz za našu željenu alternativnu hipotezu, statistički značajna razlika se interpretira ugrubo ovako - “može se odbaciti nulta hipoteza i prihvatiti alternativna”. Statistika ništa ne govori o točnosti pretpostavljene, alternativne hipoteze, nego je opovrgnula nultu hipotezu, zbog toga što postoji određena razlika. 

Svatko tko se bavio statistikom, zna da se podaci mogu transformirati, podijeliti te izbaciti kako bi se umjetno generirala statistički značajna razlika. Zato je, opet, veća vrijednost na rezultatima koji su u skladu sa filozofijom znanosti, a to je, onima koji opovrgavaju. Statistika se mora koristiti tako da svaki znanstvenik, počevši od sebe, uloži maksimalne napore u skladu s njegovim znanjem, koji će opovrgnuti njegovu hipotezu. Na tržištu je ovo jednostavno, ako vaš statistički model nije dobar, propast ćete.

Korelacija nije uzročnost. To već svatko zna. Što je s "nema uzročnosti bez korelacije"? Ako nekom metodologijom pokazujete da je lockdown imao učinka na slučajeve, a imate kontra primjer Floride i Švedske gdje nema lockdowna i imate isti efekt. Možete zabiti glavu u pijesak i reći: to su iznimke. Jesu li to iznimke ili su to kontra primjeri koji opovrgavaju hipotezu?

Čak i između znanstvenika i stručnjaka samo razumijevanje onoga na što statistika može odgovoriti je manjkavo, štetno i suprotno od mogućnosti. Podaci i razumijevanje o svijetu postavljaju zamke na samom početku eksperimenta. Na primjer, zaspu li ljudi kada se auto vozi sam? Ne postoji znanstvena ni statistička metoda koja može dati odgovor na to pitanje. Ako se pitanje formulira kao, povećava li se broj ljudi koji zaspu kada se auto vozi sam u odnosu na slučaj kada voze auto, tada se statističkim metodama može analizirati ovo pitanje. Statistika nam ne govori o uzročnosti nego o razlikama između skupina.

Ona se najbolje koristi kao alat koji nam omogućuje izbjegavanje zamki samozavaravanja kada želimo nešto otkriti. Statistika nije početak i kraj znanosti. Zdrav razum je preduvjet svakog ljudskog pothvata, gdje nas on želi prevariti, statistika nam može pomoći. Ako ne želimo znati, nego dokazati, a statistiku koristimo kao alat dokazivanja, kriva objašnjenja su neizbježna. 

Ako nema tko postavljati pitanja i ako pitanja ne smiju biti postavljena, izgubljen je osnovni preduvjet znanstvene metode. Znanstveni konsenzus sve više postaje medijska pojava. Ne mora postojati potpuna cenzura ideja, nego je čak i sama potencijalna osuda od strane kolega dovoljna prepreka stvaranju kvalitetnih znanstvenih hipoteza i objašnjenja. Fazu osuđivanja smo davno prošli i nalazimo se u puno opasnijem teritoriju egzistencijalne ucjene, a sve to u vremenu kada su se nedostaci i ograničenja znanosti i statistike pokazali kao najbolja metoda za nametanje državne vlasti i kontrole.