Inkvizitori su prisutni u svim vremenima i prostorima. Pozvani su u misije onda kada je potrebno izvršiti ili onemogućiti društvenu transformaciju. Inkvizitori nisu fiktivna mitološka bića davne povijesti o kojima se uči u školama. Inkvizitori su svuda među nama. Prilagođavaju se novim vremenima. Kada bi palili vještice na lomačama, lako bi ih se prepoznalo. Služe se onim tehnologijama koje su im dostupne kako bi postigli najveću učinkovitost u širenju svoje ideologije. Današnji inkvizitori nemaju potrebe paliti vještice na lomačama i tako ugroziti svoju misiju, koriste puno učinkovitije alate za provedbu društvenih transformacija.
Autoritarnim režimima, čija se vlast zasnivala na kultovima ličnosti, nedostajala je religijska komponenta. Cenzurom i strahom nisu uspijevali zamijeniti popularne religije svojim likom i djelom. Katolička Crkva ja imala idealan recept ujedinjavanja vlasti i religije, međutim morala se za vlast boriti sa sekularnom vlašću.
Na zapadu, gdje se narod prestaje identificirati s klasičnim religijama, stvorilo se plodno tlo za novu religiju temeljenu na znanosti. Tehnološki napredak i razvoj svijeta koji se dogodio prvenstveno se pripusuje znanosti, unatoč tome što je tehnologija i kultura velikim dijelom rezultat slobodnog tržišta.
Novi autoritarizam ima šansu poboljšati i provesti ideju koju je pokušala provesti Katolička Crkva. On se gradi na kultu socijalne države i institucija, ali ovaj put uz religijsku komponentu - znanost. Država putem Stožera proglasima donosi nove zakone i odredbe. Stožer je izgrađen na vrhovnim znanstvenim inkvizitorima koji će u moru znanstvenih radova, pronaći, lažirati i producirati loše argumente kako bi zaštitili novi autoritarni režim.
Često to rade iz uvjerenja da rade za opće dobro. Između ostaloga, vještice se ne spaljuju, protivnici se ne odvoze u logore, čini im se da živimo u demokraciji i da inkvizicija ne postoji.
Kako se stvaraju znanstveni inkvizitori? Kada kupite političara, on zna da je kupljen. Puno učinkovitije je čovjeku nametnuti određeni način razmišljanja i uvjeriti ga da je ono što radi dobro. Stvaranje znanstvenih inkvizitora je složeni mehanizam s mnogim povratnim spregama i nemoguće bi ga bilo savršeno opisati i identificirati.
Prvi korak stvaranja započinje u školi, kada se potencijalne inkvizitore uči o novoj religiji - znanosti, bez naglaska na povijest loše znanosti i nedostatke same metodologije. Zatim takve ljude stavite u okruženje gdje ne postoji objektivni kriteriji vrednovanja, poput slobodnog tržišta, nego se njihov rad vrednuje temeljem citata. Citati se dobivaju u područjima aktivnog istraživanja, produciranjem istraživanja koja previše ne odstupaju od znanstvenog mainstreama.
Dovoljno je znanstvenika odvesti na konferenciju uz plaćene troškove na kojoj će biti populariziran mainstream, a cenzurirano svako suprotno mišljenje. Ispada da je napraviti znanstvenog inkvizitora puno jeftinije nego kupiti političara. U institucionaliziranoj znanosti, koja bi se trebala temeljiti na znanstvenoj metodi čija je osnovna filozofija skepticizam, radovi se ocjenjuju konsenzusom većine znanstvenih inkvizitora. Takvi viši inkvizitori direktno upravljaju uspjehom i karijernim napredovanjem podređenih znanstvenika. Mnoge revolucionarne tehnologije, od kojih su i tehnologije mRNA cjepiva, nisu uspjele proći vrhovni znanstveni sud, tzv. peer review.
Ono što je presudno i omogućava rasprostranjenost nove religije je to što je kroz obrazovanje svaki prosječni čovjek naučen štovati znanost kao najviši ideal. Prva asocijacija na znanstvenika je mnogim ljudima Albert Einstein. Njegovi radovi su vrhunac onoga što znanstvenik može pružiti. Najbitnija stvar u priči Alberta Einsteina, koje prosječni vjernik znanosti nije svjestan, to je što priča Einsteina nije priča uspjeha institucionalizirane znanosti nego njenog poraza i svih nedostataka. Einstein nije bio znanstveni inkvizitor ni prosječni znanstvenik nego vještica koju su inkvizitori pokušali spriječiti.
Na knjigu "100 autora protiv Einsteina", Einstein je replicirao: "Da sam u krivu, jedan bi bio dovoljan".
Ova priča o Albertu Einsteinu ima puno jači ton nego kako je to u stvarnosti vjerojatno izgledalo. Bez umanjivanja njegove genijalnosti i znanstvenog doprinosa, njegova borba je bila puno lakša. Einstein se bavio donekle egzaktnim stvarima u krugovima kada je bilo manje znanstvenika, a time i manje znanstvenih inkvizitora. Njegovi inkvizitori su patili od boljke ljudskog kolektivizma, ali nisu kao današnji imali motiv društvene transformacije.
Borba se odvijala u domeni matematike dok se današnje borbe vode u medicini i klimatologiji, gdje su dokazi puno manje vjerodostojni i beskonačno više podložni ideološkoj interpretaciji.
Ovo nije kritika znanosti, znanstvene metode i poštenih znanstvenika. Ovo je kritika onoga što je postala institucionalizirana, birokratska znanost. To nije velika globalna zavjera svih znanstvenika protiv razuma. Dovoljno je postojanje podobnih vrhovnih znanstvenika inkvizitora koji se slažu s društvenom transformacijom i žele zauzeti svoju poziciju na upravljačkom mjestu. Na kraju dana, oni odlučuju o zapošljavanju, financiranju i napretku karijere. Oni koji se ne slažu s takvom ideologijom, neće se naći na vrhovnim mjestima inkvizicije koja odlučuje o financiranju i daljnjem smjeru, za njih profitabilne, znanosti.
Einsteinova priča nije priča prosječnog znanstvenika nego onoga koji je pobijedio inkviziciju. Trenutno je popularan narativ katastrofičnih klimatskih promjena koje će uništiti cijeli planet, a glavni krivac je običan čovjek sa zapada. Uzmimo za primjer klimatskog znanstvenika koji se želi baviti istraživanjem drugih uzroka klimatskih promjena koji nisu količina CO2 u atmosferi. Određeni dio znanstvenika će odustati u trenutku kada ne mogu dobiti financiranje za takva istraživanja. Onaj dio koji to želi istražiti u slobodno vrijeme, uz dodatnu energiju koju mora uložiti kako bi napravio istraživanja, na kraju će se suočiti s najsnažnijim oružjem znanstvene inkvizicije - cenzurom i marginalizacijom.
Cenzura i marginalizacija, ne samo u medijima, nego i u znanstvenim krugovima stvaraju atmosferu znanstvenog konsenzusa tamo gdje on ne postoji. U situacijama kada je znanost kvalitetna i većina dokaza ukazuje na suprotne zaključke, znanstvena inkvizicija će pronaći način. Za primjer područja u kojem se znanost koristi u ideološke svrhe, jedna od klimatskih znanstvenih inkvizicija, tijelo UN-a, IPCC (Intergovernmental Panel on Climate Change), je citiralo jedan rad koji pokazuje da se normalizirane (po BDP-u) štete od vremenskih nepogoda povećavaju zbog klimatskih promjena. U ukupnoj literaturi od više od pedeset radova koji proučavaju normalizirane štete, to je jedini rad koji povećanje pripisuje klimatskim promjenama. Za provođenje agende dovoljna je marginalizacija, a oni koji upozoravaju na takve događaju, bivaju i bit će cenzurirani.
Još jedno oružje, koje se već dokazalo u autoritarnim režimima, kojim država uvodi autoritarizam je strah. Strah od smrti od virusa, strah od smrti od klimatskih promjena. Ali što napraviti s onim ljudima koji se ne boje? Ljudima koji su svjesni toga da je sloboda preduvjet života, čak i zdravlja. Za njih je namijenjen osjećaj krivnje. Prvo počinje osudom društva, koje će ucijeniti ljude da ubijaju druge bolestima koje se prenose bez simptoma, uništavaju planet korištenjem osobnih vozila, načinom prehrane i slično. Kada društvo prihvati takav mentalitet, a slobodni ljudi i dalje ne podliježu ucjenama, tada uz oduševljenje znanstvene inkvizicije i vjernika, autoritarni režim kriminalizira dotad normalna ponašanja.
Kriminalizacijom ponašanja, režim od poštenih ljudi stvara kriminalce koji su sada pod najvišim stupnjem ucjene. Takvi ljudi sada više ne krše samo etičke norme društva, nego je njihovu osudu legitimizirao kult države i religija znanosti. Vratimo se u 2019. godinu. Što bismo rekli za čovjeka koji obrađuje zemlju sa simptomima prehlade? Ili možda čak s asimptomatskom bolešću, kako bi znanstveni inkvizitori rekli? Turisti koji bivaju privedeni jer imaju ekvivalent obične gripe 2019. godine?
Moderni autoritarni režim svakim dodatnim zakonom sužava slobode i individualnost na minimum. Sadašnjom ekonomskom i društvenom politikom čini ljude sve ovisnijima o državi dok znanstvena inkvizicija daje opravdanje za njegove postupke. Stvoren je obruč oko onih koji se ne slažu s takvim režimom. Kada ne bude dovoljno kriminaliziranih ponašanja, heretici će se uvijek moći dodatno kriminalizirati. Kada se konstantno pomiče granica popustljivosti i nakon što svi heretici postanu kriminalci, tko su onda novi heretici?
Jedan od vrhovnih inkvizitora je nazvao druženja bioterorizmom. Ako uzmemo Oxfordovu definiciju terorizma: "Nezakonita uporaba nasilja i zastrašivanja, poglavito protiv civila, u svrhu provođenja političkih ciljeva", jedini teroristi u cijeloj priči su ti isti vrhovni inkvizitori. Kada ćemo početi novo društveno uređenje nazivati pravim imenom? Kako se naziva trenutni politički sustav u Australiji, gdje država pod prijetnjom svoje najveće sile, vojskom, ograničava ljudska prava vlastitim građanima? Engleski književnik Aldous Huxley je rekao: "U idućoj generaciji postojat će farmakološka metoda pomoću koje će ljudi zavoljeti ropstvo, što će stvoriti diktaturu bez suza, tj. bezbolni koncentracijski logor cijelih društava, tako da će ljudima biti oduzete slobode, ali će oni u tome uživati."
Možda primarni mehanizam djelovanja sada nije farmakološki, ali religija, ovaj put znanosti, i dalje je opijum za mase.
